Čarobni jadranski krajolici

Divno je u ove tmurne, olovnosive, kasnojesenske dane otići na izložbu mnogobrojnih slika morskih, ljetnih, sunčanih, ali i onih kontinentalnih, zimskih, planinskih i svih drugih krajolika, s obje, talijanske i hrvatske strane Jadrana. Izložba je oaza mira i vizualnoga sladostrašća. Praznik za oči i dušu. Moglo bi se tamo uživati u izvanrednim slikama talijanskih i hrvatskih ranih modernista danima, a da vam nikada nije dosta gledanja ljepote. Doista, izložba je za umjetničke sladokusce, i znalce i nevježe, jer budi prave hedonističke osjećaje. Odlična ideja/koncepcija i vrstan izbor slika talijanskih i hrvatskih ranih modernista s kraja 19. i s početka 20. stoljeća (iz razdoblja od 1874. do 1930). Riječ je o međunarodnom izložbenom projektu u kustoskoj koncepciji talijanskoga povjesničara umjetnosti Giandomenica Romanellija i ravnateljice Moderne galerije Biserke Rauter Plančić, kojoj pri realizaciji izložbe pomaže kustosica Lada Bošnjak Velagić (urednica kataloga i kataloške obrade biografije hrvatskih umjetnika). Uvodni tekst u katalogu rad je ravnateljice Rauter Plančić, opširnim analitičkim kataloškim tekstom talijansko slikarstvo, njegovu genezu u društvenom i povijesnom kontekstu vremena objašnjava signor Romanelli, a nenadmašan kao i uvijek, tekst Preko mora i natrag, hrvatske tangente s talijanskim slikarstvom piše akademik Tonko Maroević, najveći živući hrvatski kritičar, intelektualac i erudit. Izložba je realizirana u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu, a nakon Zagreba, tijekom 2018, bit će predstavljena i u Italiji. Na taj će se način talijanska publika upoznati s (dijelom) hrvatske likovne baštine i, što posebno treba naglasiti, na europsku izložbenu scenu iznijeti hrvatsku dionicu plenerizma (fr. en plein air) – slikanja krajolika na otvorenome prostoru, u prirodi samoj.

Na iznimnu kvalitetu toga slikarstva upozorit će međunarodna publika, upravo kako se sada naša publika i kulturna javnost upoznaje s tom stilskom i tematskom dionicom talijanskoga onodobnog slikarstva. Jednako su tako povjesničarke umjetnosti Irena Kraševac i Darija Alujević, autorice hrvatske dionice izložbe Beč – Zagreb, pokazale austrijske (bečke) i hrvatske umjetnike secesije, predstavljene nakon Zagreba i u Beču. Vidjelo se da i hrvatska umjetnost toga razdoblja, secesije (također s kraja 19. i u prva dva desetljeća 20. stoljeća), postiže vrijedne domete najviše srednjoeuropske razine. Sadašnja izložba hrvatskoga i talijanskoga pejzažnog slikarstva u Modernoj galeriji svjedoči o važnosti hrvatsko-talijanskih likovnih veza za razvoj plenerizma i hrvatskoga pejzažnog slikarstva uopće, uz važnu napomenu da je hrvatsko slikarstvo u tom kontekstu i u to vrijeme istodobno s talijanskim i ostalim europskim slikarstvima, ali i vrlo kvalitetno, čak iznimno kvalitetno. Ono nema uzore niti na njega ne utječu talijanski slikari, kao što ni hrvatski ne utječu na talijanske. Cilj je izložbe lansirati modernu hrvatsku likovnu baštinu na europsku izložbenu scenu, a internacionalnu publiku upoznati s hrvatskom dionicom plenerizma.

Magični realizam

Hrvatsko je slikarstvo, ne samo pejzaža nego rane moderne općenito, gotovo samoniklo, a na njega prije utječu – kao i na sve europske slikare – Francuzi, umjetnost nastala u Parizu, unutar École de Paris, a na ekspresioniste njemački ekspresionistički film i, manje, slikarstvo. Bilo bi zanimljivo, kako je u uvodu Biserka Rauter Plančić i spomenula, prirediti paralelnu izložbu hrvatskih i francuskih slikara toga razdoblja. Za hrvatske rane moderniste, školovane redovito na akademijama u Beču, Münchenu i Pragu, katkada u Parizu (Vlaho Bukovac studira u klasi Alexandrea Cabanela, a Dalmatinci i Istrani u Veneciji), više vrijede njihovi akademski postulati „crtanja i slikanja u prirodi“ nego neki izravni utjecaji.

U Firenci se u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon ujedinjenja Italije 1870. u kavani Michelangelo sastajala grupa umjetnika oko kritičara Diega Martellija i stvorila tzv. revoluciju mrlje. Ti se umjetnici nazivaju macchiaiolima po talijanskoj riječi za mrlju, la macchia. Odbacuju formalna i didaktička pravila Akademije te se kreativno približavaju „istinitom“ tj. prirodi i stvarnosti koja se percipira u mrljama i točkama boje, tvoreći treptav spoj impresija i vizualnih podražaja. Tako se rodio talijanski pandan francuskom impresionizmu, divizionizmu i pointilizmu. Krajolike u toj tehnici slikaju Firentinci Giovanni Fattori, Cesare Laurenti i Telemaco Signorini te najvažniji među njima, profesor na Akademiji, Guglielmo Ciardi, autor mnogobrojnih venetskih krajolika. Oni provode po nekoliko godina u Napulju i otoku Capriju i slikaju krajolike s tog južnotalijanskog podneblja. Venecija i Veneto te Trst sa zaljevom i okolicom dva su najživlja talijanska grada gdje slikaju generacije slikara u toj novoj, firentinskoj tehnici. Preteče takva slikarstva u Veneciji i pokrajini Veneto, koloristički bogata i svjetlosno intenzivna stručnjaci vide kod Giorgionea i Cime da Conegliana, kada se uspostavlja nešto što nazivamo „čisto slikarstvo“, bez narativnih i literarnih pretenzija. Venecijanske lagune, ali i terra firma (kopneni dio Venecije) i cijeli Veneto, bogom je dan (k)raj za svjetlosno-kolorističke slikarske varijacije, kada se slika atmosfera i doživljaj krajolika. Tada se lansirala i sintagma „povratak redu“, kada slikari slikaju u domeni realizma, odnosno specifičnoj vrsti magičnoga realizma. Upravo u domeni magičnoga realizma hrvatski su slikari našli plodno tlo. U Veneciji tada stasaju slikari, rođeni Venecijanci ili školovani na venecijanskoj Accademia delle Belle Arti, ili su pak došli živjeti u Veneciju: Millo Bortoluzzi, Guido Cadorin, spomenuti čuveni slikar, teoretičar boje i mrlje profesor Guglielmo Ciardi, Gennaro Favai, Pietro Fragiacomo, Giovanni Napoleone Pellis, Gino Rossi, Francesco Sartorelli, Teodoro Wolf Ferrari i Vettore Zanetti Zilla. Oni do vrhunca dovode slikanje venecijanskih laguna, veduta i krajolika. U Trstu se pak formirala također skupina slikara rođenih Tršćana s jednim doseljenim Bečaninom, Vitom Timmelom, koji su svi odreda također izvrsni majstori kista, marinisti (slikari mora), vedutisti i pejzažisti. Vedute Trsta započinje slikati 1885. Enea Ballarini, a u sljedećim desetljećima Ugo Flumian i Guido Grimani kao vrsni marinisti te Adolfo Levier, Pietro Lucano, Edgardo Sambo, Vito Timmel i Giovanni Zangrando.

Snoviti prikazi pejzaža

Svojevrsna domaća zadaća svih studenata umjetnosti na europskim akademijama bila su studijska putovanja u Pariz i na tzv. grand tour po Italiji (Venecija, Firenca, Rim, Napulj). Ta studijska putovanja prošli su svi hrvatski umjetnici. Na izložbi su izložena remek-djela hrvatskih umjetnika koji su se za svojih putovanja u Italiju susreli s protagonistima škole macchiaiola i stvarali pod njihovim utjecajem. Riječ je o djelima većinom iz fundusa Moderne galerije, s nekoliko posudbi iz Splita, Rijeke, Sarajeva i franjevačkoga samostana (Gabrijel Jurkić).

Izvrsna je prilika i zadovoljstvo ponovo bilo vidjeti djela svih važnijih hrvatskih slikara od 1874. (Ferdo Quiquerez) do 1930. (Varlaj i Job), sve generacije i njihove magično realistične krajolike, vedute i morske prizore. Na izložbi su djela Ferdinanda Quiquereza, Nikole Mašića, Vlaha Bukovca (Lapad i rodni Cavtat), Mate Celestina Medovića i njegovi krajolici rodnoga Pelješca s koloristički točkasto gusto slikanim vrijesom; prizori morskih pejzaža s burama, jugom ili bonacama Mencija Clementa Crnčića, zimski pejzaži sa snijegom uz rijeku Savu Ferde Kovačevića, i snježni pejzaži, hercegovački pejzaži i visoravan sjajnoga Gabrijela Jurkića rodom iz Livna; pejzaž s makovima, drvosječe i šuma Otona Ivekovića; krajolici i vedute Campagne, Pompeja i Napulja s boravka u Italiji Bele Čikoša Sesije; prizori splitskog brda Marijana i masline Marina Tartaglie; lopoči Vlaha Bukovca i nesretne gluhonijeme Slave Raškaj (slikani u Botaničkom vrtu u Zagrebu); tu su i pejzaži Ljube Babića, Zlatka Šulentića i Vladimira Becića; planinski pejzaži i dubrovačka luka s brodicama Ignjata Joba; Jerolim Miše i Vladimir Varlaj slikaju Pučišća na Braču, odnosno Vrbnik na Krku, dva gradića slične piramidalne strukture, naglašenim plohama i volumenima. Inače je izvrstan Vladimir Varlaj i njegove dalmatinske obale, slikane u velikim plohama i naglašenim volumenima, oblikovane otvorenim i intenzivnim čistim bojama. Namjerno sam ostavio za kraj Splićanina Emanuela Vidovića, najvećega dalmatinskog slikara 20. stoljeća. Završio je venecijansku akademiju, a osim u Splitu, Kaštelima i Trogiru, koje najviše slika, često je boravio u Chioggii blizu Venecije, odakle mu je rodom supruga. Često slika vedute, more i ribare Choggie, uvijek u impresionističkom stilu. Njegove su slike poput sna na javi, svaki dnevni, sutonski i večernji prizor (nocturno) kao da je prekriven paučinastom koprenom. Bliži je atmosferom Jamesu Whistleru nego ikojem talijanskom slikaru. Od Talijana najsličnije Vidoviću slika Pietro Fragiacomo. Njihove su atmosfere čarobne, slikane čipkastom strukturom točkama i sitnim mrljama. Ta dvojica velemajstora najdraži su mi slikari na izložbi. Talijanskim i hrvatskim slikarima isti je odabir tema (krajolici u svim godišnjim dobima, vedute i more) i sama tehnika slikanja. Makjaolizam, odnosno svojevrstan impresionizam, dominantan je i za sobom je ostavio niz slika mnogih navedenih slikara vješto detaljiziranih ili pak atmosferski doživljenih, izvedenih brzim, sitnim potezima kista. Fragmenti tako nanesene boje ponegdje služe oblikovanju konkretna prizora, a ponegdje im se uloga ne razaznaje iz blizine te se od promatrača zahtijeva da se udalji kako bi mogao jasno sagledati sliku u cijelosti. Za neke od tih slika bilo je potrebno po nekoliko godina rada, a trud je rezultirao šarmantnim, lijepim, dinamičnim i katkada snovitim prikazima pejzaža. U svakoj slici, a uzmimo za primjer Drvosječe Otona Ivekovića, u piljevini ima bezbroj igara teksturom, bojom i potezom, a za sve vrijedi teza o promišljenosti procesa rada i konačne kompozicije. Umjetnici se koriste svjetlošću za isticanje egzaktnoga trenutka atmosfere koji su htjeli uhvatiti ili za naglašavanje nekog bitnog detalja, poput vrha planine, snijega, odraza o morsku površinu, isticanje lica na portretima ili stupa kuće. Napokon, izložba Jadrana nudi lijepe i smirene slike, podcrtavajući veliku zanatsku i tehničku vještinu svih talijanskih i hrvatskih majstora ranoga modernizma.

Žao mi je da se osvrt na ovu rijetko izvanrednu izložbu zbog zadana prostora sveo na izvještaj i taksativno nabrajanje imena, a zahtijevao bi ozbiljniju dužu elaboraciju. No jedno je sigurno: izložbu svakako treba vidjeti, jer osim vizualne čarolije, edukativna je i koncepcijski relevantna.