Asocijacije s malo aktualiteta

Premijerom Palikuća švicarskoga dramatičara Maxa Frischa, izvedenom 1. prosinca, varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište nastoji biti i društveno aktualno, što je dobar znak da uobičajeno mrtvilo, kojim već dugo roni “živi” hrvatski teatar, ne postane jedina konstanta njegove živosti. No kako je hrvatska šutnja o bitnome uglavnom dominantnija od mrtvila, i sam pokušaj, kakav je varaždinski, često biva nedostatan. Odluta u nesuvislost, zapravo zakomplicira ionako zakompliciranu hrvatsku apsurdnost.

Frischov komad o kućedomaćinu koji u vlastitu kuću primi i ugosti palikuće, koji mu na kraju zapale kuću, kako je na razini metafore dramu pročitao redatelj i dramaturg Kunčević, nedovoljno je aktualan. Ma koliko adaptacija i režija na tome asocijativnome i intelektualnome inzistirale, aktualnost je poprilično nečitljiva. Nema ubojitosti koja bi aktualitet zapalila. Možda bi to funkcioniralo, ali toga u predstavi nema, da je na asocijativnoj razini funkcioniralo kao podsjetnik na neka loša davna vremena; primjerice na početak nacifašizma, ili kao podsjetnik na palikuće i piromane koji su u vrijeme Jugoslavije harali na hrvatskim jadranskim prostorima za vrijeme turističke sezone, ili kada bi predstava kritički govorila o današnjem zapaljivom svijetu, koji se probudi iz letargije tek kad ga vatra opeče.

Palikuće, sada i u Hrvatskoj bez naglašene i čitljive teze, a ovdje je riječ o naivnom kućedomaćinu i zločinački nastrojenu gostu, nisu dostatne da bi pokrenule silnice dramskosti i uvjerljivost posljedica dramske radnje. Intelektualistička, odnosno općenita, asocijativnost u predstavi ne funkcionira kao dramskost, barem u mjeri u kojoj je Kunčević dramaturško-redateljski Frischov tekst prilagodio i lokalizirao. Njegova lokalizacija i aktualizacija „pitanja (ne)humanosti i društvene (ne)odgovornosti kao (samo)razarajućeg, (samo)zapaljujućeg mehanizma koji u jednakoj mjeri čine palikuće – razbojnici, robijaši, fanatici svih vrsta, pasivni intelektualci i predstavnici nove generacije glembajevštine, čiji je predstavnik gospodin Horvat“, kako u kazališnoj knjižici piše Vesna Kosec Torjanac, nije dovoljno predočila dramaturško-redateljske namjere.

Društveno opažajne općenitosti i fraze u vremenu kada je nužno govoriti otvoreno, bez fraza i asocijacija, nikako ne pridonose kritici „(ne)humanosti i društvene (ne)odgovornosti kao (samo)razarajućeg, (samo)zapaljujućeg mehanizma koji u jednakoj mjeri čine palikuće“, nego naprotiv, to postojeću društvenu neodgovornost i uspavanost još više pospješuje – podržava neaktivnost kao savršenstvo intelektualizma i šutnje u kojima uživa hrvatska takozvana inteligencija, koja najviše intelektualnog naprezanja i energije troši na smišljanje razloga kako da se nikomu ne zamjeri.

U takvoj vrsti apsurdnosti i takozvani društveni angažman iz drame otupljuje, umrtvljuje, intelektualno je prazan i neuvjerljiv. Čak takvom postaje i „revolucionarna osviještenost“ likova, koja Frischu služi da se revolucionarnosti naruga kao ishlapjeloj mješini koja se tobože gnuša nasilja i protesta, koja je zapravo za mijenjanje svijeta i za nove ideje upakirane u stare oblike i dramaturške forme.

Glede forme Frischove Palikuće djelomice to i jesu, što i ne čudi jer su pisane u vrijeme kada se kao dramatičari avangardnog potvrđuju Eugene Ionesco, Samuel Becket, Jean Genet... rodonačelnici apsurdnog teatra, koji ismijava teatarsku ukrućenost. To čini i Frisch, samo je njegova rečenica umjesto u apsurd umotana u grotesknost. Stoga “angažman” gospodina Jozefa Horvata iz Palikuća nije slučajno ravnodušnost, pomirenost s dobom zlih ljudi, koji su postali cijenjena roba.

Ta vrst angažmana veoma se očitovala u glumi Pere Juričića (Jozef Horvat) – više u njegovoj uspjeloj glumačkoj transformaciji nego u promjeni letargičnog svjetonazora – iz njegove dobrohotnosti prema drugima izrastao je njegov kukavičluk i njegova nesposobnost odupiranja zlu. No unatoč tomu agoni zla, palikuće, i njihov kontrapunkt „odupiranja zlu“ – gospodin Jozef Horvat, nisu funkcionirali.

Palikuće u interpretaciji Stojana Matavulja (Šmic) i Marinka Prge (Vili) bili su na razini ilustracije, više smušeni, simpatični zlikovci, koji su to postali iz zajebancije, a ne iz uvjerenja, dok je nešto više glumačkog i idejnog angažmana ponudila Sunčana Zelenika Konjević (Dr. Kopp). Zbor koji je od grčkih vremena bio i uglavnom ostao kritika događanja ili objektivni promatrač, u predstavi je funkcionirao neusklađeno, raštimano, svaki je član nešto htio, a nije znao što ni kako. Ni jedna suvisla misao ni poruka nije se mogla razabrati.

Ljiljana Bogojević (gospođa Berta), Horvatova žena, Hana Hegedušić (služavka Ana) te spomenuti Juričić, ponudili su zanimljive i glumački uvjerljive likove koji nisu bili dostatni da predstava ne podlegne općenitostima. Možda se tako htjelo, na koncu i to je karakteristika našega doba koje ni kaos ne umije izraziti kaotično.

Sam Frisch u svojem eseju O kazalištu pojašnjava kako mu je kazalište spoj vizualnog opažanja preko tijela glumca i imaginacije koju stvara jezik, izgovorena riječ koja s vizualnim opažanjem stvara silnice koje tvore kazalište. Nažalost, varaždinska predstava demonstrirala je veoma malo od takva kazališta.