Vrsni pjevači

Puccini je jedan od najpopularnijih opernih skladatelja svih vremena, a njegova je slava do danas ostala nepomućena na svim kontinentima jer se publika zanosi dopadljivošću gipkih, privlačnih i pristupačnih melodija. Puccini je lirik kojega posebno privlače glazbeni portreti nježnih ženskih likova poput Manon, Mimi, Butterfly, Liu. Ponekad je zbog toga pomalo sladunjavo sentimentalan, ali je istodobno i iskren i neizvještačen.

Sadržaj opere La Bohème uzet je iz romana Scene iz boemskog života francuskoga romantičnog pisca Henrija Murgera, a Puccini je mogao uroniti glazbom u jednostavne, svakodnevne događaje i uzbuđenja maloga čovjeka. Opera La Bohème njegova je najbolja partitura, a glazba živi na sceni reljefno, crtajući sličice boemskoga Monmartrea. Puccini je u toj operi sugestivno i istinito ocrtao svijet u kojemu se radost neprestano izmjenjuje s tugom i neizvjesnošću, svijet istkan od varanja samih sebe i užitka u rijetkim trenucima lažne lagodnosti i bezbrižnosti. Uvodni prizor daje šaljivi razgovor dvojice boema, strastvenoga slikara Marcella kojeg je utjelovio izvrsni i glasovno uvjerljiv Robert Kolar i sentimentalnoga pjesnika Rodolfa u interpretaciji muzikalnog Aljaža Farasina. Glazba podrugljivo oslikava paljenje stranica pjesnikove drame na kojoj se griju u hladnoj sobi, kao i pucketanje onoga zadnjeg plamička u peći prije gašenja. Notni zapis sjajno iscrtava druženje četvorice studenata i prijatelja, ali ih istodobno karakterizira pojedinačno, sa svim njihovim vrlinama i manama.

Anamarija Knego, pjevačica svjetskoga glasa, izvedbom prodire u najdublje kutke gledateljeve psihe, utjelovljujući nježnu, zaljubljenu, ali istovremeno odlučnu Mimi, koja zna voljeti, patiti, ali i pružiti prostor slobode voljenom muškarcu. Lakoća njezinih zapjeva, začudna čistoća pianissima i čistih visina i iskrena jednostavnost nastupa zarobila je osjetila publike. Mimi je u njezinoj interpretaciji bila čista poezija i istovremeno slika staložene i jake djevojke. Sve je bilo podređeno glazbi i njezinu glasu. Aljaž Farasin, kao Rodolfo, muzikalne izvedbe i dobre glumačke postave, bio je mjestimično odveć tih, iako se glasovno otvorio u trećem i četvrtom činu. Pjevan, zanosan u arijama s ležernim penjanjem u visine i snažnim dramskim akcentom u izrazu boli, tužan u jecajima pri oproštaju s Mimi u trenucima njezina umiranja, Aljaž Farasin utjelovio je u potpunosti mlada, zaljubljena i očajna pjesnika. Sve pohvale i muzikalnom Luki Ortaru kao povučenu filozofu, razigranom Dariju Bercichu u ulozi temperamentnog i duhovitog glazbenika i vrckavoj, površinski lakomislenoj i u pravoj mjeri afektiranoj Vanji Zelčić kao pjevačici Musetti, kojoj je uloga i glumački i vokalno zaista dobro odabrana.

Posebne pohvale idu snažnom i dobro uvježbanu zboru Opere te malim pjevačima riječkog dječjeg zbora Kap. Orkestar je pod suptilnim vodstvom maestra Villea Matvejeffa zvučao kompaktno, čisto, dinamički razrađeno i dramatski uvjerljivo snažno. No režija Fabrizija Melana bila je statična, s nekoliko pamtljivih slika, a scena, u kojoj je nedostajalo maštovitijega dizajna svjetla Dalibora Fugošića, odveć minimalistička. Ipak, bogatstvo Puccinijeve partiture i izvrsni pjevači dali su razloga da opera bude nagrađena dugotrajnim pljeskom zadovoljne publike.