Tamna strana obitelji

Američki redatelj, scenarist, producent i montažer Destin Daniel Cretton karijeru je započeo u kratkom igranom i dokumentarnom filmu. Upravo je nagrada na filmskom festivalu u Sundanceu 2009. za kratkometražni igrani film Short Term 12 o marginaliziranim maloljetnicima omogućila Crettonu prelazak i u dugometražnu formu. Uspješni prvijenac I Am Not a Hipster (2012) omogućio je dugometražnu te izrazito hvaljenu prilagodbu Short Term 12 (2013), a treće Crettonovo ostvarenje Dvorac od stakla adaptacija je autobiografskoga izvornika Jeannette Walls objavljena 2005. Autorskoga pristupa, Cretton je – uz Andrewa Lanhama i Martija Nortona – u ovome filmu i supotpisnik scenarističkoga predloška. Prenošenje izvornika u film pomalo je otupilo i njegovu oštricu, dakle i samu kvalitetu Dvorca od stakla.

U tegobnome životopisu Jeannette Walls opažamo obiteljsku zajednicu na rubu siromaštva, u stalnome proputovanju američkim bespućima. Razlog tomu nisu društvene poteškoće, već disfunkcionalni roditelji, otac Max (Woody Harrelson), ekscentrični alkoholičar, i majka Rose Mary (Naomi Watts), neuspješna slikarica. Zbog toga je zanemareno i četvero djece, a njihovo oslobađanje od roditeljskoga zanemarivanja, kao i završno pomirenje, okosnica je filma.

Dramaturška građa obuhvaća nekoliko desetljeća jer Cretton u pripovijedanju zagovara nelinearnost strukture. Temeljna je narativna nit godina 1989. i percepcija odrasle protagonistice (Brie Larson), novinarke zaručene za uspješnoga mladića Davida (Max Greenfield) te susret s roditeljima, sada njujorškim beskućnicima. Njezine reminiscencije sežu do dvaju predadolescentskih razdoblja (tumače ih Chandler Head i Ella Anderson) te do kasnih tinejdžerskih godina. Preklapanje je tih vremenskih razina nužno u gledateljevu razmatranju građe filma, upravo zbog mogućnosti jasnije percepcije likova i situacije koja ih uvjetuje, njihovih postupaka i posljedica. Ujedno opažamo tri prijelomna zemljopisna prostora – američki Jugozapad, Apalačko gorje i New York, a njihovo je značenje podjednako prostorno, metaforičko i sasvim dramaturško. Kako očeva egzistencija i inertnost majke natkriljuju bilo kakvu mogućnost napretka i punopravnu zaštitu maloljetnika, gledatelj se postavlja u položaj svjedoka, ali pritom ne i suca zatečena stanja. Tako Cretton razlučuje višeslojan kontekst Dvorca od stakla – a naslov potječe od očeve težnje da izgradi dvorac od stakla – individualni kroz prizmu same protagonistice, obiteljski u razmatranju obiteljskih odnosa, s naglaskom na onaj oca i protagonistice, te društveni u propitivanju važnosti etabliranih i sasvim marginaliziranih pojedinaca. Širok kontekst omogućio je temelj iznimno precizne razrade teme, odnosno izvedbe filmskoga djela visoke kvalitete. Dvorac od stakla to ipak nije u potpunosti, a uzrok je tomu zacijelo pristup u kojem sentimentalnost često nadvladava realizam. Možemo se zapitati je li pritom posrijedi producentski nadzor ili pak autorski stav? U obama slučajevima tijekom adaptacije prekrojeni su mnogi motivi i stajališta Jeannette Walls, pa se sukus izvornika izmijenio i čini se da se više brinulo o mogućem gledateljevu dojmu nego o vjerodostojnosti sama filma.

S obzirom na čvrstinu stava i visoku kvalitetu filma Short Term 12, neobično je koliko se Destin Daniel Cretton približio srednjostrujaškom načinu promišljanja. Dvorac od stakla donosi zanimljivu građu i tešku temu, ali rezultat je donekle nedosljedan. Cretton s naklonošću prilazi likovima, nastoji razumjeti njihove sudbine, pa s lakoćom prikazuje i njihov put. Režija mu je razgovijetna, ne šteti gledateljevoj percepciji, ali i ne tone u transparentnost i predvidljivost. Vrlo je koristan rad snimatelja Bretta Pawlaka, iznimne evokativnosti u predočavanju raznih prostora.

Uz izvornu glazbu Joela P. Westa, folk i country skladbe, najbolji su dio filma glumačke izvedbe Brie Larson i Woodyja Harrelsona. Dok Larsonova uspješno tumači lik naizgled suzdržane junakinje koja zapravo skriva burne emocije i snažan karakter, Harrelsonova je izvedba jedan od vrhunaca njegove karijere. Istodobno autoritaran i nasilan, donosi i tankoćutnost svoga lika, uvjetovana i vlastitim teškim djetinjstvom. Uz bok su im kvalitetom i Wattsova te i mlade Charlotte Head i Ella Anderson, a zacijelo je plus Crettonu i činjenica da su i ostali glumci dječje dobi izvrsni. Dvorac od stakla film je osrednje kvalitete, ostvarenje koje ne donosi novi napredak Crettonove karijere. Uz nedostatak hrabrijega stava i čvršće autorske izvedbe zadane teme, taj film neće postati ni znatna stavka suvremene američke kinematografije.