Svjetionik u danima stradanja

Dvojezična knjiga Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama / Vukovar Hospital a Lighthouse in Historic Storms of Eastern Croatia Ive Lučića predstavljena je pred više od devet stotina uzvanika 14. studenog u prepunoj Kristalnoj dvorani hotela Westin u Zagrebu. Na pitanje o naslovu knjige Lučić je odgovorio: „Zašto u naslovu svjetionik? Bolnica je nudila spas i utočište, prema njoj se orijentiralo i u nju se s nadom gledalo, posebno na kraju, kada je pao grad. Tada je doista sličila na svjetionik; osamljena, štitila je sve one koji su se u njoj zatekli. Htio sam ovom knjigom ispričati nedovoljno poznatu priču jer dosta znamo o borbi za Vukovar i obrani grada, ali priča o herojstvu liječnika ostala je u sjeni“, kazao je Lučić.

Knjigu su uz autora predstavili ratni ministar Republike Hrvatske Andrija Hebrang, ravnateljica vukovarske ratne bolnice, jedan od simbola obrane Vukovara – Vesna Bosanac, povjesničar Darko Vitek s Hrvatskih studija te filozof i publicist Nino Raspudić. U ime nakladnika, Hrvatske liječnike komore i Hrvatskog instituta za povijest, Ivo Lučić donio je povijesni prikaz društvene, kulturne, religijske i demografske slojevitosti međunacionalnih odnosa u širem prostoru dunavsko-savskog međuriječja, a u tom sklopu onda i Vukovara. Želja nakladnika i autora bila je da se na argumentiran, činjenično utvrđen, istinit i vjerodostojan način dokumentiraju događaji tijekom opsade Vukovara, ali i da se dobrim povijesnim prikazom dade kontekst njihova nastanka.

Predsjednik Hrvatske liječnike komore ­Trpimir Goluža na predstavljanju knjige progovorio je o začetku ideje o pisanju knjige. Inicirao je pisanje knjige jer je smatrao kako se premalo čini da bi se istina o Vukovaru obranila od pokušaja relativiziranja svega onoga što su učinili branitelji, uključujući i liječnike i sve medicinsko osoblje u vukovarskoj bolnici. Goluža je smatrao potrebnim na znanstveni način prići problematici vukovarske bolnice i predstaviti povijesni kontekst događaja iz 1991. „U tom najzahtjevnijem vremenu osamostaljenja i obrane Republike Hrvatske vukovarska je bolnica na simboličkoj razini zapravo bila Hrvatska. Samoorganizirana, s bitno ograničenim materijalnim i ljudskim resursima, s nedostatnom pomoći izvana. Izložena brutalnom razaranju vojno nadmoćna neprijatelja, koji je negirao sve međunarodne konvencije i običaje ratovanja, bolnica je do samoga kraja ostala postojana i ustrajna u svojoj temeljnoj namjeni – zdravstvenom zbrinjavanju svakoga ugroženog čovjeka, borbi za život i ljudsko dostojanstvo.“ Liječničko osoblje vukovarske bolnice, rekao je, u nemogućim uvjetima podredilo je svoju sigurnost, zdravlje, sudbinu i svoje živote sigurnosti, zdravlju, sudbini i životu ranjenih i bolesnih vukovarskih građana i branitelja. U 25. godišnjici stradanje i okupacije Vukovara (18. studenoga 2016) Hrvatska liječnička komora dodijelila je Medalju časti svim liječnicima koji su se tijekom 1991, sve do okupacije Vukovara, brinuli o ranjenicima, njih četvrdeset i troje. Njima u čast i svome medicinskom osoblju, čijim je radom bolnica u Vukovaru postala simbol obrane grada, Ivo Lučić prihvatio je tijekom godine dana napisati prvorazredno historiografsko djelo.

Kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić kazao je da je kao autorov prijatelj pratio nastanak knjige, a da je sam Lučić čitavu godinu za prijatelje, pa čak i za obitelj, bio poprilično nedostupan. Knjiga se, po njegovu mišljenju, čita kao napeti krimić, vrlo je pitka, no time se nimalo nije izgubilo na znanstvenosti. Lučić je već u početku iskazao jednu metodološku poniznost, vratio se literarnim izvorima, koje je sve pomno iščitao (njih 280), susreo se sa sudionicima događanja i zabilježio njihova svjedočanstva. Gledajući živopisne fotografije Zorana Filipovića i čitajući tekst, Lučić je vjerno uhvatio trenutak povijesti i pretvorio stranice knjige u svjedoke vremena. „Vukovarska je priča jedna od konstitutivnih priča naše zajednice, ona je postala dio pamćenja i hrvatskog identiteta, tragedija koja povezuje ljude različitih pripadnosti i stavova, kao što ih je u ovakvu broju – više od devetsto – okupila na predstavljanju knjige“, rekao je Raspudić.

Urednik knjige i dopredsjednik Hrvatske liječničke komore Ante-Zvonimir Golem rekao je da je „knjiga o Vukovarskoj bolnici morala biti dostojanstvena, primjereno djelo koje će nam svima približiti ne samo rad liječnika koji su nesebično pomagali u najtežim ratnim uvjetima, nego i pokušati približiti koliko je ono što su napravili veliko s obzirom na okolnosti u kojima se pružala medicinska pomoć. Liječnici, medicinske sestre i tehničari te vozači pokazali su kako se u najtežim trenucima srcem, humanošću i profesionalnim radom može sve“ – i na tome im je zahvalio. Pokazali su kako se voli čovjek i domovina i to je za njega osjećaj koji nas i danas treba voditi.

Andrija Hebrang kazao je kako su medicinari u svojim znanstvenim radovima dobro opisali i ocijenili rad kolega tijekom obrane grada Vukovara, no Lučićeva knjiga pokazuje u kojim je povijesnim okolnostima došlo do srpske agresije na Vukovar i kako je ona logičan rezultat svega onoga što se u povijesti dogodilo. Hebrang se osvrnuo na silnu energiju, visoku stručnost i profesionalnu etiku bolničkog osoblja, koja je omogućila da bolnica djeluje u nemogoćim uvjetima. Sve je to prikazano i treba se iščitavati iz knjige kao uzor.

Darko Vitek progovorio je o historiografskom izazovu s kojim je bio suočen autor: „uspostava balansa između osjećaja koje pobuđuju događaji koji imaju takvu emotivnu težinu, profesionalnog odnosa prema temi istraživanja i autocenzure, koja se nužno pojavljuje u takvim okolnostima“. Samo Lučićevo iskustvo i vještina pisanja, no još više od toga jasnoća misli, smjelost i spremnost na kritiku, omogućili su najbolji odgovor na taj izazov. „U tom smislu rukopis Ive Lučića ne predstavlja samo doprinos poznavanju povijesti Domovinskog rata, on je doprinos sazrijevanju hrvatske historiografije, izgradnji metodologije proučavanja suvremene povijesti“, ukazao je Vitek.

Vesna Bosanac priznala je okupljenima da, osim u danima kada se obilježava godišnjica pada Vukovara, nije osjetila poseban interes za Vukovar i vukovarsku bolnicu kao temu kod naših znanstvenika, pisaca, filmskih režisera, novinara. Kada je dobila rukopis Ive Lučića, vidjela je da je ta knjiga vrijedna jer ona ulazi duboko u povijest čitavog kraja i pokazuje da velikosrpska politika nije nastala 90-ih, nego mnogo prije. Proučavajući svjedočanstva vukovarske tragedije Lučić je brzo ušao u meritum stvari, kao da je jedan od nas – kao da je svjedok događaja, rekla je dr. Bosanac. Vukovarska bolnica u knjizi je opisana točno onako kakva je bila, kao utočište za sve potrebite, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, kao svjetionik u teškim ratnim stradanjima i tami, koja se nadvila nad Vukovarom u ljeto i jesen 1991. Potvrda je to Lučićevoj intenciji da knjiga uklopi djeliće priče o Vukovaru u zajednički okvir, zaokružujući istinita svjedočanstva sudionika povijesnih događaja sa slikom koju nam daju historiografska istraživanja.