Smrtonosni otac i monstruozni mutanti

Danas bi svaki tekst koji govori o Oktobarskoj revoluciji i njezinu nasljeđu trebao početi jednom konstatacijom koja sadržava brojke. Nedvojbeno i izvan je svake sumnje utvrđeno da je komunizam koštao čovječanstvo između 85 i 100 milijuna ljudi. Ponovimo: prema relevantnim i vjerodostojnim procjenama broj žrtava komunističkih režima kreće se između 85 i 100 milijuna. Kako je onda moguće da komunistička ideja – ili ideja najbrutalnije smrtnosti 20. stoljeća – i danas nailazi na brojne poklonike? Kako je moguće da i danas komunističku simboliku nalazimo gotovo posvuda, od majica koje nose lik Che Guevare i Tita pa do natpisa izvješena nedavno s prozora jedne visokoškolske ustanove u nas? U svim svojim ostvarenjima komunizam je bio neprijatelj slobode, prava na izbor, humanosti i milosrđa pa je tim još začudnije da ima toliko poklonika. Režim koji su Lenjin, plaćeni njemački špijun, i njegovi drugovi začeli prije stotinu godina s razlogom se treba promatrati kao najveća pošast modernoga čovječanstva. Odgovore na navedena pitanja treba tražiti u četverokutu između neznanja, intelektualne lijenosti, jeftina populizma i zlih namjera. Stoga je prva namjena ovog teksta učiniti skroman pokušaj protiv navedenog.

Prva univerzalna značajka komunističkih režima na koju ću se detaljnije osvrnuti jest dakako njihova nedemokratska praksa, koja, opet, logično proizlazi iz ideološkoga karaktera komunističke ideje. U svim oličenjima, od boljševičkih početaka u Rusiji pa do aktualnog eksperimenta u Kini, komunisti su bili i ostaju dosljednim protivnicima višestranačke i predstavničke demokracije temeljene na slobodnim izborima i neometanom pravu glasa, tržištem uvjetovana gospodarstva i sveopćeg prava na slobodno izražavanje. Relevantni su povijesni primjeri neumoljivi pa stoga ne ostavljaju mjesta dvojbama. Proglašena u ime kruha, mira i slobode, ruska revolucija već se do 1920. pretvorila u oličenje neslobode i tiranije: u tom trenutku na području pod nadzorom boljševika bilo je ustrojeno više od stotinu logora za „rehabilitaciju nepouzdanih elemenata“. Samo godinu i nešto poslije, u veljači 1921, do tada proboljševički mornari Kronštata stupili su u otvorenu pobunu protiv režima čijem su usponu toliko pridonijeli. U proglasu su zatražili ponovni izbor sovjeta, ali temeljen na tajnom glasovanju, slobodu govora, tiska i sastajanja, puštanje na slobodu svih političkih zatvorenika i, što u stalno ponavljanu naglasku komunista na navodnom „oslobađanju“ radnika treba posebno izdvojiti, pravo na slobodan i neometan rad. Zahtjevima mornara nije udovoljeno. Naprotiv, pobuna je ugušena u krvi, a mornari koji nisu uspjeli pobjeći ubijeni su ili otpremljeni u logore za političke zatvorenike. Gotovo u svakom detalju isti motiv pronalazimo i šezdeset i osam godina poslije, ali na drugom kraju svijeta. Do proljeća 1989. masovni prosvjed studenata, koji su ubrzo podržale i tisuće radnika, kako se moglo u prvi mah učiniti, otvorio je mogućnost demokratskih reformi u tom trenutku jedine komunističke supersile, Kine. Poput svojih prethodnika u Kronštatu najvažniji motiv brojnih prosvjednika – a treba podsjetiti da ih se u jednom trenutku na Trgu božanskog mira okupilo više od milijun – bili su zahtjevi za demokracijom. Ili, preciznije, slobodom govora i tiska, demokratskim legitimitetom nositelja vlasti i sl. Ista im je bila i sudbina. Prosvjedi su ugušeni intervencijom oružanih snaga, nakon čega su stotine pogubljene, a tisuće zatvorene.

Organizirani teror

Zapravo, kineski su vlastodršci nasilnim gušenjem prosvjeda u tom trenutku bili jedini istinski dosljedni komunisti. Za razliku od Gorbačova ili drugih istočnoeuropskih lidera, natjeranih na popuštanje više prilikama nego vlastitom spoznajom o nužnosti promjena, reagirali su onako kako su komunisti oduvijek najučinkovitije reagirali na prosvjede, tj. nasiljem. Uporaba terora druga je temeljna značajka komunističkih režima, na koju ćemo se stoga opširnije osvrnuti. Držeći se jedinim dopuštenim tumačima jedinoga dopuštenog puta u svjetliju budućnost, sa svakim kritičkim postupkom ili korakom uglavnom su se obračunavali silom. I ovdje je moguće dojmljivim primjerima pokazati da je uporaba terora bila još jednom konstantom u djelovanju komunista.

Pišući ni godinu nakon što je prevratom uzeo vlast u Petrogradu, Lenjin je u kolovozu 1918. uputio pismo boljševičkim prvacima u Penzi. Tema njegova pisma bio je način na koji je trebalo spriječiti seljačke nemire u središnjoj Rusiji, uzrokovane u prvom redu neracionalnom politikom samih boljševika. Držeći da samo najbrutalnije metode – ili „revolucionarni teror“ – mogu spriječiti u potpunosti umišljenu sabotažu izgladnjelih seljaka (ili „kulaka“, koji su ubrzo za boljševike postali sveprisutnim neprijateljem), Lenjin je u pismu uputio da „kulački“ ustanak ima biti slomljen bez milosti. „Potrebno je dati primjer“, rekao je dalje, i to tako da se, pored ostalog, objesi (na način da ih svi vide) ne manje od stotinu tih, kako ih je opisao, „poznatih krvopija“. Ubrzo je masovni teror poprimio organizirani oblik koji je vrhunac doživio u Staljinovoj eri. U istoj ili sličnoj mjeri primjenjivali su ga i Staljinovi nasljednici, kako u samu Sovjetskom Savezu, tako i drugdje. Naime, nema područja, regije ili države u kojoj, nakon što su komunisti došli na vlast, a potom je učvrstili, nisu proveli masovna ubojstva, deportacije ili druge oblike nasilja. Primjerice, nasuprot propagandnim naporima nekih američkih filmova, nakon što su zauzeli područje cijeloga Vijetnama, tamošnji su komunisti tijekom 1970-ih i 1980-ih ubili tisuće vijetnamskih nacionalista, u logore za „reedukaciju“ i na prisilni rad uputili stotine tisuća, a organizirali su i masovna protjerivanja čitavih naroda. Komunistički režimi znali su posegnuti i za genocidom, kao primjerice u Ukrajini tridesetih godina prošlog stoljeća.

Nasuprot (barem kod nas) rasprostranjenu mišljenju i posebno nasuprot sveprisutnoj percepciji o miroljubivosti, komunistički su režimi bili iznimno agresivni. Odnosno, nisu se ustručavali često izvršiti agresiju na susjede. I sklonost upuštanjima u ratne avanture, uglavnom potaknute imperijalnim tendencijama, konstanta je koja je snažno obilježila povijest komunizma u 20. stoljeću. Opsesivno usmjeren širenju revolucije na Zapad te samo naizgled odgovarajući na poljsku agresiju, i sam je Lenjin 1920. naložio prodor Crvene armije preko Visle. Ali postoje još bolji primjeri. Kako drukčije nego imperijalnom ekspanzijom objasniti zauzimanje istočnih dijelova Poljske u listopadu 1939? Kako drukčije nego pokušajem imperijalne ekspanzije objasniti napad SSSR-a na Finsku u studenom 1939? Kako drukčije nego imperijalnom ekspanzijom objasniti Staljinovo zauzimanje Besarabije i Bukovine u srpnju 1940? I, naravno, sam Staljin dao je „zeleno svjetlo“ za invaziju Južne Koreje koju su poduzeli njegovi sjevernokorejski sateliti u lipnju 1950. Konačno, tijekom Hladnog rata, SSSR je u nizu navrata pokušao iskoristiti nacionalne pokrete za oslobođenje i dekolonizaciju u svrhu širenja komunizma. Tamo gdje iz raznih razloga nije bilo oportuno poslati vlastite postrojbe, kao primjerice u Angoli ili Etiopiji, SSSR je ratovao posredovanjem satelita poput Kube. Možda stoga ima neke ironije što je početak kraja komunizma u Europi počeo upravo jednom neuspješnom agresijom, onom SSSR-a na Afganistan 1979. Sve navedeno samo na prvi pogled može iznenaditi. Naime, kao što bi trebalo biti dobro poznato, države koje su po svom obliku nedemokratske, tj. neka vrsta diktature, obično su višestruko sklonije napasti susjeda negoli su to države s demokratskim uređenjem. Povijest 20. stoljeća izvrstan je laboratorij za proučavanje ratobornosti diktatura, ne na posljednjem mjestu onih komunističkih.

Kamuflaže komunističkog kameleona

Treba naravno podsjetiti da su počeci komunizma temeljeni na Marxovoj kritici nastajućeg industrijskog društva u zapadnoj Europi druge polovice 19. stoljeća. On i njegov najradikalniji učenik Engels smatrali su da je kompetitivna industrijska ekonomija osuđena na propast. Budući da je njezin jedini mogući učinak društvo nejednakih, držali su, kapitalizam nužno vodi svođenju većine na razinu bijedno plaćenih (u najboljem slučaju) pojedinaca. Njihovi komunistički nasljednici doslovno su ih shvatili pa su u središte svoje ideologije stavili ostvarenje „raja na zemlji“ za radničku klasu, u čije ime su, naravno, proveli revoluciju i odmah potom preuzeli vlast. Ali njihovi učinci u potpunosti su obezvrijedili (ili bi trebali obezvrijediti) komunizam kao način uspostave moralnih i socijalno pravednih modela ustroja gospodarstva. Ni u jednom slučaju, pa čak ni u vrijeme velike depresije početkom 1929–1933, komunizam nije uspio dosegnuti standard modernih zapadnih kapitalističkih ekonomija. Možda je najilustrativnije svjedočanstvo političkog i ideološkog bankrota ekonomskih sustava komunističkih režima porazna činjenica da ih je Zapad nadmašio u proizvodu oko kojeg nije smjelo biti dvojbe. Naime, komunistički režimi nisu bili sposobni parirati kapitalističkim „eksploatatorima“ u proizvodnji temeljnog odjevnog proizvoda namijenjena radnicima, odnosno radničkih hlača. Premda ih danas gotovo svi nose, i premda ih malotko gleda u tom svjetlu, činjenica je da su hlače tipa Levi’s 501 izvorno zapravo namijenjene radnicima, a ne mladim i razuzdanim potomcima dobro situirane građanske klase. Ipak, već 1960-ih i 1970-ih bilo je jasno kako ih SSSR i njegovi istočnoeuropski sateliti nisu sposobni proizvesti pa je mladima preostalo jedino krijumčarenje sa Zapada. Nije, naravno, da SSSR nije imao svoje adute, ali milijuni AK-47 („kalašnjikova“) – zasigurno najsmrtonosnijega pješačkog oružja ikad osmišljena i ujedno najmasovnijeg izvoznog proizvoda cjelokupnog komunizma – ipak nisu mogli parirati probuđenoj želji stanovništva da bude odjeveno u obične radne hlače. Negativni učinci komunističkih režima na gospodarstvo i radnu etiku ipak su daleko opasniji negoli navedeni primjer otkriva. Zasigurno u komandnoj ili zapovjednoj ekonomiji i njezinu uništavanju privatne inicijative, u zanemarivanju nužnosti potrošačkog čimbenika te u njegovanju uravnilovke s ključnom posljedicom u nastanku brojnog lumpenproletarijata s brojnim manama, možda na prvom mjestu alkoholizma, treba tražiti dobar dio gospodarskih poteškoća postkomunističkih društava.

Potpuna kontrola nad društvima u kojima su uspostavili svoj poredak omogućila je komunistima razvoj vjerojatno najsofisticiranije vještine kamuflaže – ili, što osobno više preferiram, kameleonstva – zabilježena u modernoj povijesti. Komunizam se oduvijek odlikovao dvostrukom prirodom ili dvostrukim licem: jednim namijenjenim domaćoj, a drugim međunarodnoj publici. Već nakon propasti napada Crvene armije na Poljsku 1921. tendencija SSSR-a prema „izgradnji socijalizma u jednoj zemlji“, tj. privremenog zapostavljanja svjetske revolucije, postala je evidentna. Posebno Staljin nije mario zbog toga jer je zapravo „okrenuo“ izvornu Lenjinovu ideju na glavu. Od njegova preuzimanja stvarne kontrole nad partijom, državnim aparatom i službama represije, prvi i središnji cilj sovjetske vanjske politike (a time i čitavog komunističkog pokreta) postaje očuvanje i učvršćenje SSSR-a (i, naravno, Staljinove svemoći). To je značilo da su svi aspekti sovjetske vanjske politike podređeni navedenom prvom cilju. A to je, pak, opet značilo da su lica (tj. politički sadržaj) sovjetske vanjske politike bila promjenjiva i posebno da su ponajviše ovisila o kontekstu unutarnjih odnosa u SSSR-u. Tako će SSSR biti „prva država“ koja je pobijedila ekonomsku krizu Zapada 1929–1933. upravo u trenutku u kojem njegovi ekonomski rezultati počivaju na robovskoj radnoj snazi nesretnika zatočenih u kompleksu Gulag, „prvi antifašist“ svijeta upravo u trenutku dok njegovi agenti koriste građanski rat u Španjolskoj kako bi „okrenuli“ Hitlera na Zapad, a potom i pripremili savez s nacistima, „prvi borac“ protiv američkog „imperijalizma“ upravo u trenutku kada nalaže pokretanje napada na Južnu Koreju ili dok oružjem guši prosvjede u Mađarskoj, „prvi dekolonizator“ svijeta upravo u trenutku u kojem presudno podupire uspostavu diktature na Kubi te „prvi mirotvorac“ svijeta upravo u trenutku u kojem se odlučuje izvršiti agresiju na Afganistan. Mnogovrsne su bile kamuflaže komunističkog kameleona i ne može se poreći njihova iznimna uspješnost. U nekim glavama ta je uspješnost i danas prepoznatljiva.

Agresivnost
jugoslavenskog komunizma

Naravno, ovakav tekst ne bi bio potpun bez osvrta na iskustvo komunizma u Jugoslaviji. Činjenica da su jugoslavenski komunisti posjedovali važan čimbenik autohtonosti ne mijenja na stvari. Naprotiv, pružio im je priliku za dodatnu imaginaciju, koju su, uostalom, u nizu navrata pokazali. Kad se radi o demokraciji, bili su njezini uporni i dosljedni protivnici: u cjelokupnom postojanju Jugoslavije ni u jednoj prilici nisu dopustili njezinu pojavu, a one koji su se za nju zalagali izlagali su svakovrsnim oblicima represije. Masovna smaknuća nakon Drugoga svjetskog rata, progoni neslavenskih manjina, prisilna kolektivizacija sela i seljaštva, politička umorstva i politička suđenja, nasilno gušenje reformskih pokreta, cenzura i progon alternativnog tiska, represija nad vjerskim zajednicama te ustrajno gušenje svih zamislivih ljudskih i građanskih prava, poput, primjerice, prava na slobodno izražavanje (zloglasni verbalni delikt ukinut je tek u jesen 1990!) središnja su obilježja jugoslavenskog komunizma ili njegove temeljne karakteristike koje ga nepopravljivo smještaju u samo jednu obitelj. Poput drugih diktatura, pa onda i sovjetskog uzora, i jugoslavenski je komunizam imao svoje stalne unutarnje neprijatelje. Njihovo su izmišljanje i posljedična demonizacija opravdavali sve. Tako su stalnom prijetnjom bili „nacionalisti, šovinisti, anarholiberali, građanska desnica, dogmati, separatisti, staljinisti, etatisti, klerikalci, klerofašisti, maspokovci…“. Dok je u proizvodnji unutarnjih neprijatelja jugoslavenski komunizam bio iznimno uspješan, dotle se nije mogao pohvaliti stvaranjem ekonomskog standarda kojemu je navodno bio toliko privržen. O tim dosezima ilustrativno najbolje svjedoče odlasci po traperice u Trst i vožnja par-nepar, a stvarno činjenica da je Jugoslavija potkraj svog postojanja bila u stanju bankrota. Agresivnost jugoslavenskog komunizma također je višestruko zanemarena historiografska tema. A korijene razlaza Jugoslavije i SSSR-a treba tražiti ponajviše u Titovim nesputanim i opasnim posezanjima za dijelovima Austrije, Italije i Albanije. U političkom licemjerstvu jugoslavenski je komunizam čak uspio nadmašiti sovjetski uzor. Koncept samoupravljanja i njegov posljedak – koncept udruženog rada – zavarali su Zapad obmanom navodno drukčijeg puta u socijalizam, a koncept „treće strane Hladnog rata“, tj. nesvrstanosti, produljili vijek trajanja jedne brutalne diktature. Prvo je i ustavom bilo definirano kao posebna vrsta „diktature proletarijata“, a potonje je komunističku Jugoslaviju uvelo u društvo kojemu je ionako uvijek pripadala. Ipak su car Bokassa i bojnik Idi Amin bili primjereniji drugovi.