Pljuska njemačkoj serbokroatistici

Na 38. zagrebačkim književnim razgovorima održanima početkom listopada u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu jedna od tema bilo je stanje kroatistike u Njemačkoj u najširem smislu. Tako se moglo doznati da se u kontinuitetu godišnje prevodi i izdaje pet-šest naslova hrvatskih književnika, ali je upitno promoviraju li se na primjeren način i koliko se, zapravo, čitaju. Mogli smo doznati da hrvatska država i nadalje u Njemačku upućuje više od 40 učitelja hrvatskoga jezika i kulture, koji na 167 nastavnih mjesta rade s oko 3400 učenika. Kad bismo tomu dodali i učenike, učitelje i nastavna mjesta na kojima nastavu hrvatskoga jezika i kulture u pojedinim saveznim zemljama organiziraju nadležni za obrazovanje u Njemačkoj, došli bismo do broja od oko 75 učitelja, više od 200 nastavnih mjesta i 4500–5000 učenika koji dva sata tjedno uče hrvatski kao materinski jezik. Iako uvijek može bolje, to su ipak lijepe brojke i ohrabrujući podaci. Nadalje, doznali smo da se u njemačkom visokoškolskom sustavu nudi 89 slavističkih studijskih programa, pri čemu se na njih trinaest u nekom obliku može učiti i hrvatski jezik, no uvijek u nekoj kombinaciji srednjojužnoslavenskih jezika (bosansko-hrvatsko-srpski; srpski/hrvatski/bosanski; hrvatski, srpski, bosanski i sl.), ali samostalno, pod svojim imenom – ni na jednom. Kako je to moguće?

Iz gore navedenoga vidljivo je da njemačka država nema problema s identitetom hrvatskoga jezika te za djecu svojih građana hrvatskoga podrijetla u pojedinim saveznim zemljama sama organizira nastavu hrvatskoga kao materinskoga jezika, što uključuje izradu nastavnih planova i nastavnog materijala te zapošljavanje učitelja, dok u drugima omogućuje nadležnom hrvatskom ministarstvu upućivanje učitelja koji, u prostorima njemačkih škola, održavaju nastavu na temelju Kurikula za hrvatsku nastavu u inozemstvu, koji je izrađen i odobren u Republici Hrvatskoj. Jednako tako, nikakvih problema s identitetom i samosvojnošću jezika nema ni u Njemačkoj i u cijelom njemačkom govorom području vrlo razgranatom sustavu Volkshochschule, koji vrlo često ima ponudu hrvatskoga jezika, i to raznih razina, od početnih pa nadalje, i to baš uvijek pod njegovim pravim imenom i bez kombiniranja s bilo kojim drugim jezikom. Na isti način mnogo privatnih škola stranih jezika, posebice u južnim njemačkim saveznim zemljama, nudi učenje hrvatskoga jezika. No problem nastaje na visokoškolskoj razini, a zapravo se sastoji u tome što dominantna srednja struja njemačke slavistike, što vrijedi za cijeli njemački jezični bazen, de facto i de iure ne priznaje samosvojnost i samobitnost hrvatskoga jezika.

Njemački slavisti o hrvatskome jeziku ne govore kao o samostalnome jeziku, kako bi recimo govorili o danskome ili o slovačkome jeziku, nego je hrvatski uglavnom dio određene sintagme, s crticama ili bez njih, a uvijek u nekom suodnosu s drugim srednjojužnoslavenskim jezicima. Slobodan sam reći da su opterećeni policentričnošću njemačkoga jezika te po toj analogiji govore o jednom jedinstvenom srednjojužnoslavenskom jeziku, koji je policentričan i ima svoje varijante, a koji se pak, ponajprije iz političkih razloga, u matičnim državama naziva različitim imenima: hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački, crnogorski. Takva je argumentacija, naravno, pogrešna, jer riječ je o dokazivo različitim jezicima, kao i o različitim kulturama, s vrlo heterogenim kulturnim ishodištima, razvojem i postignućima. Tako definirano poimanje hrvatskoga jezika i hrvatske kulture onemogućuje adekvatno tematiziranje kroatističkih tema u njemačkoj slavistici te samostalno učenje i poučavanje hrvatskoga jezika na visokim učilištima.

Napuštanje
serbokroatističkog koncepta

Mnogo želje i volje za promjenu takva stanja pokazuju naši sunarodnjaci koji žive u Njemačkoj, koji vrlo jasno artikuliraju svoje zahtjeve za učenjem i poučavanjem hrvatskoga jezika na svim razinama, za osnivanjem katedri i lektorata hrvatskoga jezika i književnosti, a koji su svoje zahtjeve češće usmjeravali prema hrvatskim nego prema njemačkim institucijama. Jasno, ne samo zbog toga, to je vrlo važno pitanje za hrvatske institucije, koje su s ciljem što učinkovitijeg i kvalitetnijeg rješenja toga pitanja njemačkim visokim učilištima višekratno nudile i još nude mogućnost suradnje, koja uključuje sve aspekte: stručne, znanstvene, kadrovske, financijske, čemu je svjedok i aktivni sudionik i potpisnik ovih redaka. Sve te aktivnosti dosad nisu urodile plodom, jer se odluka o pokretanju studija i osnivanju katedri donosi isključivo na najvišim tijelima njemačkih sveučilišta.

Manje upućenu čitatelju moglo bi zvučati vrlo neobično da je potrebno dokazivati posebnost, a time zapravo i stvarno postojanje službenoga jezika države koja je članica Ujedinjenih naroda, Europske Unije i NATO-a, koja svojim najvišim zakonom, Ustavom Republike Hrvatske, određuje hrvatski jezik kao svoj službeni jezik. No, kako bi došlo do pozitivnih pomaka u tome području i cjelovita prihvaćanja hrvatskoga jezika u Njemačkoj, i nadalje je potrebno djelovanje svih zainteresiranih i relevantnih čimbenika.

U tom kontekstu treba istaknuti desetogodišnje djelovanje Njemačkoga društva za kroatistiku, koje okuplja pedesetak njemačkih kroatista, kojemu je na čelu eminentna njemačka slavistica Elisabeth von Erdmann. Društvo će zasigurno ubuduće još intenzivirati aktivnost u promoviranju kroatistike, u povezivanju njemačkih kroatista s hrvatskima, u istraživanju kroatističkih tema te u znanstvenom i stručnom dokazivanju samostalnosti i samosvojnosti hrvatskoga jezika. Kvalitetna argumentacija o samobitnosti i razvoju hrvatskoga jezika moći će se pronaći u knjizi Hrvatsko jezično pitanje u svjetlu radova Radoslava Katičića, čije izdanje na njemačkome jeziku, uz potporu hrvatskih institucija, priprema Austrijsko društvo za kroatistiku, osnovano 2016, predsjednik mu je Georg Holzer, a počasni predsjednik akademik Radoslav Katičić.

Uz poznati problem s imenom odnosno nazivom „zajedničkoga jezika srednjojužnoslavenskoga prostora“, u njemačkoj slavistici početkom ovoga stoljeća pojavio se još jedan problem, koji je eskalirao u posljednjih nekoliko godina: nema stručnjaka koji bi predavali jezik koji su oni tako lijepo opisali i čiji im se koncept čini tako konzistentnim. Naime, obrazovni sustavi matičnih država obrazuju lingvističke stručnjake koji nemaju baš nikakvih znanja ni kompetencija za predavanje drugih jezika, osim onoga koji su studirali; tako završeni studenti kroatističkih studija na hrvatskim sveučilištima nisu osposobljeni i nemaju kompetencija iz područja drugih južnoslavenskih jezika, što vrijedi i za predmetne stručnjake drugih jezika iz drugih država.

Vjerujem da će činjenica što su se vodeće nacionalne jezikoslovne institucije jasno odredile oko imena i sadržaja svoga nacionalnog jezika te što se golema većina govornika, najprije hrvatskoga, zatim srpskoga, a odnedavno i bosanskoga/bošnjačkoga i crnogorskoga jezika, jasno i javno odredila oko svoga jezičnoga identiteta, ipak pomoći transformaciji „serbokroatističkog“ koncepta, koji se umjetno održava u njemačkoj slavistici, u odijeljene nacionalne filologije srednjojužnoslavenskih jezika, što će napokon omogućiti učenje i poučavanje hrvatskoga jezika na fakultetima i primjeren odnos prema hrvatskome jeziku u njemačkoj slavistici.

Hrvatski nije mali jezik

Često se iz krugova koji žele kanonizirati i okameniti svoj „serbokroatistički“ koncept, koji je silom prilika sada evoluirao u koncept „jezika bez imena“, odnosno, jezika s mnogo različitih naziva i varijanti, govori da treba maknuti politiku iz jezičnih rasprava i baviti se isključivo lingvističkim pitanjima. Kako licemjerno i kako pogrešno! Kao da su njihovi stavovi lišeni političkih, pa i ideoloških odrednica, i kao da je to u raspravi o jeziku i moguće. Nije se nužno prisjećati važnih događaja iz jezikoslovne povijesti, poput onih iz 1850, 1954. ili 1967, kako bismo ustvrdili da je pitanje jezika politično i političko pitanje par excellence, i to na svim razinama onoga što se pod politika navodi u Klaićevu Rječniku stranih riječi i u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika, a posebice u onom aristotelovskom smislu čovjeka kao zoona politikona.

Kad se želi naglasiti pozitivan, determinirajući politički kontekst, koji bi trebao emancipirati samostalnost i naglasiti važnost hrvatskoga jezika, malo se tko poziva na članak 12. Ustava Republike Hrvatske. Češće se kaže kako je „hrvatski 24. jezik EU“, pa bi ga stoga trebalo respektirati i akceptirati, i integrirati u institucionalne okvire drugih država, ali i internacionalizirati njegove dosege. Smatram važnim istaknuti da hrvatski jezik nije 24. službeni jezik EU, nego jedan od 24 službena jezika. Mislim da nitko razuman ne bi rekao da je hrvatski jezik u EU i u svijetu važan poput engleskoga ili španjolskoga jezika, ali s druge strane, smatram kako bismo trebali biti malo manje samokritični i reći: hrvatski nije mali jezik, hrvatska kultura nije mala kultura! Ne treba biti neumjeren, ali treba pogledati činjenice: po broju svojih govornika, po dijakronijskoj i sinkronijskoj osi svojih jezikoslovnih dokumenata, po opsegu i dosezima svoje književnosti, po brojnim drugim parametrima, hrvatski jezik uvijek zauzima mnogo više mjesto nego što smo mi svjesni, a to je u velikom raskoraku s uglavnom lošom percepcijom u javnosti. Kad bismo, pak, utvrđivali činjenice koje se odnose na relevantnost, raznolikost, sadržaj i opseg hrvatske materijalne i nematerijalne kulture, što se najbolje manifestira iznimno velikim brojem zaštićenih materijalnih i nematerijalnih spomenika na popisima svjetske baštine UNESCO-a, došli bismo do zaključaka koji ni na koji način ne bi išli u prilog inferiornosti hrvatske kulture, naprotiv!

Ove se činjenice trebaju aktivno koristiti prilikom promocije hrvatskoga jezika i kulture u inozemstvu, ali isto tako trebaju postati važan dio svake hrvatske kurikulske reforme i nacionalne kulturne strategije te dobiti primjereno mjesto u svim medijima i u hrvatskoj javnosti.

Iskorak u Austriji

Dok u Saveznoj Republici Njemačkoj ni u akademskoj godini koja je upravo započela ni na jednom fakultetu nema studija, katedre ni lektorata hrvatskoga jezika, s početkom akademske godine 2017/18. svjedoci smo pomalo paradoksalne situacije da je u Republici Austriji koja, ne samo lingvističkim sredstvima, snažno brani „serbokroatistički“ koncept i promovira „famozni“ bosansko-hrvatsko-srpski jezik, tzv. BKS, na Pädagogischen Hochschule Burgenland (Pedagoškoj visokoj školi Gradišće) u Željeznom (Eisenstadtu) pokrenut studij Gradišćanskohrvatski/Hrvatski jezik, na kojemu je uspostavljena i Katedra hrvatskoga jezika, prva katedra hrvatskoga jezika u državama njemačkoga govornog područja, na čemu posebno treba čestitati Andrei Zorki Kinda-Berlaković.

Nadam se da će ovaj velik i važan iskorak, kojemu treba posvetiti mnogo pozornosti u hrvatskom znanstvenom, stručnom, medijskom i javnom prostoru, biti dodatan poticaj i ohrabrenje da se i na visokim učilištima u prijateljskoj Njemačkoj, u kojoj je pitanje učenja i poučavanja hrvatskoga jezika na razini osnovnih i srednjih škola, kao i u javnim i privatnim školama stranih jezika, riješeno možda i najbolje u cijeloj Europi, napokon učini toliko očekivan i potreban korak – da se hrvatskome jeziku prizna status koji mu po svemu pripada, a zainteresiranim studentima, kojih nije malo, omogući primjereno učenje i istraživanje hrvatskoga jezika i kulture.

Taj dan ćemo, siguran sam, uskoro dočekati, svemu unatoč. I bit će to lijep dan, dan koji ćemo proslaviti.