Oprezno čitanje Beethovena

Kanonska djela simfonijskoga repertoara nužan su temelj kojim orkestar gradi temelje interpretacije, stoga ne iznenađuje da je David Danzmayr odlučio raditi i na simfonijama Ludwiga van Beethovena. Kakve god bile simfonije toga skladatelja, uvijek će biti kamen spoticanja za različita mišljenja o izvedbama i različite interpretacije.

Osma simfonija u F-duru, op. 93 nastala je 1812. nedugo nakon (čak i danas) popularnije Sedme. Ipak, riječ je o djelu u kojem se Beethoven ne odaje toliko eksperimentiranju u izričaju. U izvedbi se od eksperimentiranja što je dalje moguće udaljio i David Danzmayr, gotovo sa strahopoštovanjem pristupajući Beethovenovu zapisu. Prvi je stavak (Allegro e vivace con brio) počeo angažirano, uz ustrajavanje na legatu puhača nakon melodioznoga motiva prvih i drugih violina u unisonu. No nakon provedbe i reprize pa sve do kraja posljednjega stavka Danzmayrovo se čitanje partiture Osme simfonije pretvaralo u vrlo opreznu interpretaciju koja strahuje od onoga čega se nitko ne bi trebao bojati – preispitivanja kanona. Zbog straha u glazbi i umjetnosti općenito ne može se daleko dogurati. Orkestralna sola nerijetko su bila lijepo oblikovana, baš kao i cjelokupni zvuk orkestra. Potonji je jedan od parametara na kojem će Zagrebačka filharmonija morati nastaviti raditi i u čemu joj može pomoći upravo šef dirigent, kojem je zadaća razvijati orkestar u umjetničkom i tehničkom pogledu.

Taj je koncert u Plavome ciklusu osim kao poligon za rad na klasičnim simfonijskim djelima, poslužio i kao prigoda kojom je Zagrebačka filharmonija odlučila pridonijeti proslavi 80. rođendana suvremenoga hrvatskog skladatelja i dirigenta Željka Brkanovića. Iako ga je napisao za proslavu obljetnice Simfonijskog orkestra Mostar u sezoni 2003/04, Mostarski koncert za klavir i orkestar do ovoga je koncerta izvođen tek u ulomcima. Stoga je čast praizvedbe pripala mladome hrvatskom pijanistu sa španjolskom adresom, Brunu Vlaheku. Skladateljski jezik Željka Brkanovića u ovome je koncertu suzdržan, ali i vremenski neodređen. Riječ je ipak o djelu čiji je izričaj davno prestao biti suvremenim, a povremeno koketira s utjecajima koji dolaze iz smjera tradicijske glazbe. Sviranje Bruna Vlaheka bilo je angažirano uz preuveličane gestikulacije, kojima se interpret, valjda, lakše nosio s izazovima solističke dionice. Orkestar se doimao znatno manje zainteresiran i općenito uvježban za to djelo. Nesigurno sviranje i kompozicijski nejasne situacije skladbi nisu išle na ruku. Unatoč najboljoj namjeri, solistički se koncert nije dobro uklopio u program koncerta.

Nakon cijele simfonije i solističkoga koncerta David Danzmayr odlučio je u drugome djelu ravnati još jednom Beethovenovom simfonijom, ovaj put i nešto izvođenijom. Peta simfonija u c-molu, op. 67, ubraja se u najpoznatija simfonijska djela uopće. I u ovome se slučaju, baš kao i simfoniji na početku, šef dirigent Filharmonije odlučio na tradicionalni pristup kanonskome djelu, izbjegavajući u njega unijeti dozu interpretacijske inventivnosti. Nejasan dinamički odnos prenio se iz Osme simfonije i u Petu, pa je uglavnom prevladavala dinamika mezzoforte. Dirigentova opreznost da ne „povrijedi“ notni zapis (ako je takvo nešto uopće i moguće u današnje vrijeme), dovela je do uglavnom preciznog sviranja notnoga zapisa, kojega je, kada je intonacija puhača u pitanju, ponekad moglo biti i više. Na kraju koncerta preduga trajanja ostaje pitanje: kakve izvedbe ostaju upamćenima – inventivne ili one koje to nisu?