Oktobar ili deset dana koji su potresli svijet

Ruski književni teoretičar Andrej ­Sinjavski u knjizi Osnove sovjetske civilizacije (Osnovy sovetskoj civilizacii, 2011) tvrdi da nova ruska povijest započinje upravo od proleterske socijalističke revolucije 1917, koja je bila zamišljena kao jedina, velika i posljednja. Apokaliptičnost i radikalnost dvije su tipične crte oktobarske estetike. Revolucija je rođena nasilno, sa svrhom da pobijedi nasilje. Toga su bili itekako svjesni i oni koji su je podupirali i oni koji su joj se protivili pa su je upravo zbog toga najčešće uspoređivali s prirodnim kataklizmama u svojim djelima, s neobuzdanošću, silovitošću i razornošću stihija. U književnosti je ona bila metaforički dočarana kao potop, potres, požar, mećava, vihor, silovit i nezaustavljiv vjetar. Ruski se narod 1917. morao opredijeliti. Bilo je nemoguće ostati postrani ili u neutralnoj sredini. Oktobarska revolucija tražila je nedvosmislen odgovor od ruskoga naroda. Isto je bilo s ruskim intelektualcima i umjetnicima: neki su je prihvatili iz uvjerenja, neki iz komocije, no dio ju je osudio, ne prepoznavši u njoj socijalizam na koji se pozivala. Neki književni povjesničari i kulturolozi, kao što je Ljudmila Bulavka, ističu postojanje tri vrste intelektualaca i umjetnika, kada je u pitanju odnos prema Oktobarskoj revoluciji: 1)  suradnici (oni koji su je prihvatili pa makar ne dijelili s njome istu ideologiju); 2) prijatelji (oni koji su je prihvatili i opjevali u svojim djelima); 3) neprijatelji (odnosno oni koji su joj jasno rekli ne i emigrirali iz zemlje).

Ne joj je rekao Maksim Gorki u ­knjizi ­Nepravovremene misli (Nesvoevremennye mysli, 1918). U sovjetskoj totalitarnoj mitologiji, u kojoj je književnost imala neobično važnu ulogu, ne postoji politički ispravniji i pravovaljaniji pisac od Maksima Gorkoga. Na sovjetskome mitu o Maksimu Gorkome kao vjesniku revolucije odgajani su naraštaji sovjetskih đaka, učeći napamet njegove stihove u kojima zaziva buru, odnosno revoluciju (misli se na Pjesmu o burevjesniku, 1901). Istodobno, ne postoji knjiga koja se tako radikalno usprotivila Oktobarskoj revoluciji kao što su to Nepravovremene misli Gorkoga, a da je to tako, govori i činjenica da je se Gorki morao javno odreći (reaktualizirana je tek potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih godina). U Nepravovremenim mislima Gorki demonizira revoluciju i uzvisuje kulturu, koja je po njemu najuzvišeniji oblik borbe, otpora. Gorki je Oktobru i njegovim vođama zamjerio manjak socijalne tankoćutnosti, nedostatak moralnosti. Revolucija je – kako je 1918. pisao i vjerovao Gorki – kumovala nastanku mračnih nagona u ljudima. Zooloških – precizirat će taj nepravedno ustoličen apostol Oktobarske revolucije: „Ne, u toj eksploziji životinjskih nagona ja ne vidim jasne elemente socijalne revolucije. Riječ je o ruskom buntu bez pravih socijalista, bez socijalističke psihologije (…); Nova je vlast podjednako gruba kao i stara, samo što je k tome još i neodgojena. Viču i topću nogama u svojim administracijama kao što su to i prije radili.“

Prožetost ideologije i kulture

Rana (lenjinistička) faza sovjetske civilizacije mnogo je slobodnija u usporedbi s totalnom cenzurom staljinističke kulture, odnosno vertikalnom, totalitarnom i restauracijskom kulturom. Zbog toga je bilo moguće objaviti knjigu kao što su Nepravovremene misli u kojima je Gorki Oktobarsku revoluciju prozvao nacionalnom nesrećom, a boljševike idiotima: „Ako vidim da je politika sovjetske vlasti duboko nacionalna (...) dužan sam u tuzi priznati: neprijatelji imaju pravo, boljševizam je nacionalna nesreća (…); Svaki dan samo povećava brigu, mislim da će Lenjinova sumanuta politika uskoro izazvati građanski rat (…); Na demonstracijama su bili samo ‘boljševici’, koje postupno počinjem prezirati i mrziti. Kakvi su to samo tipično ruski idioti!“

Ta je sloboda imala svoje granice – Gorki je ubrzo prognan pod izlikom narušenoga zdravlja koje zahtijeva hitno liječenje u inozemstvu, a Nepravovremene su misli nestale iz sovjetskih hrestomatija – ne spominju se u opsežnoj kritičkoj literaturi o autoru, ne uvrštavaju se ni u jedan udžbenik i ni u koja sabrana djela Gorkoga. Kako god bilo, najveći je broj neprijatelja Oktobarske revolucije (među kojima i filozof Nikolaj Berdjaev) 1922. prisilno napustio zemlju. Sovjetska je vlast tada u brodu poetskoga naziva Filozofski brod deportirala stotine intelektualaca, znanstvenika i drugih nepodobnih ostataka staroga svijeta. Sumnjičav je bio i Mihail Bulgakov, koji je, kao i svaki književnik koji je objavljivao u vrijeme sovjetske vlasti, morao „prihvatiti“ ­Oktobarsku revoluciju, iako se 1930-ih godina prometnuo u jednoga od najzabranjivanijih i najomraženijih autora sovjetske književne scene. Upravo je Bulgakov uoči dolaska crvenih u Vladikavkaz (gdje je u vrijeme Građanskoga rata bio mobiliziran kao liječnik na strani bijelih) objavio svojevrsni ispraćaj, eulogiju za staru rusku kulturu kojoj je pripadao i u estetskome i u duhovnome smislu. Riječ je o eseju Kazališni Oktobar (Teatral’nyj Oktjabr’, 1920) – eseju lišenu političkih analiza ruskoga društva te usredotočenu na pucanje granice koja odjeljuje ideologiju od kulture, politiku od estetike. Rezultat je boljševizacija ruskoga kazališta: „Svakome tko je znao da Revolucija može probiti kamene zidove starih zdanja, ali i opne ljudskih duša, bilo je jasno da se njezini razuzdani valovi neće zaustaviti na pragu trošnih dveri starih kazališnih ‘hramova’. Znalo se da će prodrijeti unutra. To je i učinila (…); Usprkos vjerovanjima onih koji su mislili da uzburkano more Revolucije neće prodrijeti na scenu, sad je već jasno da je ta čarobna granica tek privremena zaštita. Kazališni Oktobar neće biti potpun sve dok odlučno ne zaposjedne staru scenu i na njoj ne ostvari goleme preinake. Očigledno je da će kazališni Oktobar zavladati scenom.“

Revolucionarni jezik Majakovskog

Bulgakov je u kratkome eseju lakonski rezimirao paradigmatski obrt koji je stupio na kazališnu scenu i preokrenuo njezinu kulturu: „Dok je u parteru vatreno kipio Oktobar, na sceni su mirno protjecali prošli dani. Jedina je novost bila ta što su vođe scene postali vlasnici panoptikuma. Oni su ukiseljenim licima novoga gledateljstva pokazivali sve eksponate svoga muzeja.“ Opisujući potom dublje poetsko-estetske preinake koje će zahvatiti kazalište te koje gotovo proročki ukazuju na postulate buduće sovjetske normativne estetike socrealizma, Bulgakov je sažeo i samu narav Oktobarske revolucije: „Možemo samo nagađati da će on uništiti kazališnu rampu i uvesti masovne realističke prizore, dosad neviđene grandioznosti, u kojima će se dvorana strastveno sjediniti sa scenom (moguće je i to da se scena preseli na trg). Zbog potrebe kakva masovnog prizora, moguće je da gomila gledatelja pohrli preko rampe na scenu te da im ususret prilazi glumac, koji više neće poskakivati po mostićima uz pratnju orkestara, kao što je to činio nekoć. Ne znamo forme u kojima će se izraziti novi scenski umjetnici, budući vladari scene. No budući da znamo da će scena detaljno slijediti događaje, posve je izvjesno da će događaji biti grandiozni.“

* * * *

Proglas ruskih futurista

Drugovi i građani, mi, vođe ruskog futurizma – revolucionarne umjetnosti mladosti – ­proglašujemo:

1. Odsada zajedno s uništenjem carskog poretka ukida se životarenje umjetnosti u smočnicama, stajama čovječjeg genija – dvorcima, galerijama, salonima, knjižnicama, kazalištima.

2. U ime velikoga nadolaska jednakosti svakoga pred kulturom Slobodna Riječ stvaralačke ličnosti bit će napisana na prekrižjima kućnih zidova, plotova, krovova, ulica naših gradova, naseobina i na leđima automobila, kočija, tramvaja i na odjeći svih građana.

3. Neka se poput duga vlastitih boja prebace slike (boje) preko ulica i trgova, od kuće na kuću, veseleći, oplemenjujući oko (ukus) prolaznika.

Slikari i pisci imaju smjesta uzeti lonce s bojama i kistovima svoga majstorstva iluminirati, obojati sve bokove, čela i prsa gradova, kolodvora i krda željezničkih vagona u njihovoj vječitoj jurnjavi.

Neka odsad, prolazeći ulicom, građanin uživa svakoga trena u dubini misli velikih suvremenika, gleda rascvali sjaj lijepe radosti danas, sluša glazbu – melodije, grmljavinu, šumove – divnih skladatelja svugdje.

Neka ulice postanu praznikom umjetnosti za sve.

I bude li prema riječi našoj, svatko će, kad iziđe na ulicu, postajati većim, mudrijim od gledanja ljepote umjesto sadašnjih ulica – željeznih knjiga (firme) u kojima su na svakoj stranici nacrtale svoja pismena samo halapljivost, gramzljivost, koristoljubiva podlost i niska tupost – blateći dušu i vrijeđajući oko. „Sva umjetnost – cijelom narodu!”

Prvo će lijepljenje stihova i vješanje slika biti održano u Moskvi na dan izlaska naših novina.

Majakovski, Kamenski, Burljuk, Gazeta futuristov, br. 1. od 15. ožujka 1918.

* * * *

Ipak, bilo je mnogo više onih koji su oduševljeno pozdravili i prigrlili revoluciju te se njome zaogrnuli kao svojevrsnim ideološkim štitom. Aleksander Blok u poemi Dvanaestorica (1918) ustoličio je njezin oksimoronski karakter, odnosno njezinu nasilnu svetost, te zabilježio urbane, apokaliptične note, vojnički ritam nove revolucionarne glazbe, što je najavio već u eseju Inteligencija i revolucija (Intelligencija i revoljucija, 1918): „Cijelim tijelom, cijelim srcem, cijelom svojom savjesti slušajte Revoluciju.“ Angažirani futuristički stihovi Vladimira Majakovskog ponajbolja su ilustracija revolucionarnoga jezika. Tako je, na primjer, u Lijevom maršu (Levyj marš) 1918. revolucionarni bard prenio napetu atmosferu mitinga, rezolutni poziv na djelovanje, zbog čega je spomenuta poema ujedno prvi primjer agitacijske poezije u Rusiji:

Nek je okolo plaćena banda

i nek čelik u mlazu sijeva.

Neće Rusijom vladati Antanta.

Lijeva!

Lijeva!

Lijeva!

Stihovi Majakovskoga ponajbolje dočaravaju retoričku moć i patos o kojemu je pisao filozof Sergej Berdjaev, naglasivši njihovo hipnotičko djelovanje na narodne mase. Stoga ne čudi što je već u intonaciji Majakovski nastupio kao orator, koji svojim kratkim, jasnim, dinamičkim i ritmički odrješitim jezikom priziva na revoluciju, i to čini upravo na njezinu jeziku:

Grlo svijeta

stegni još jače

rukom proletarijata!

Grudi istur’te svi skupa!

Nek se nebom ruj stijega razlijeva!

A ko li to desnom stupa?

Lijeva!

Lijeva!

Lijeva!

Ipak, malo je koja grana umjetnosti uspjela zabilježiti taj apokaliptični trenutak u ruskoj povijesti, u kojemu su smrt i život vodili svoj posljednji dvoboj u želji da iz praha jedne paradigme uskrsne nova, kao što je to pošlo za rukom filmskoj umjetnosti. Već je V. I. Lenjin početkom 1920-ih govorio kako je od svih umjetnosti sovjetskoj vlasti presudna filmska. Čuveni sovjetski redatelj mjuzikala i desna ruka Sergeja Ejzenštejna, Grigorij Aleksandrov, u knjizi Razdoblje i film (Epoha i kino, 1976) usporedio je revoluciju s vulkanom i suncem koje je obasjalo i umjetnost toga vremena: „Novo je sunce obasjalo Rusiju 1917. Velika Oktobarska socijalistička revolucija označila je početak radikalnih promjena u svim aspektima života naše Domovine. One su se odrazile i na duhovnu sferu i kulture i umjetnosti (…); Velika Oktobarska revolucija potaknula je neiscrpivu stvaralačku energiju u narodu. Svježe mlade snage aktivirale su se u svim sferama političkoga, društvenoga i kulturnoga života.“

Ejzenštejnova
filmska revolucija

Filmska kritičarka i povjesničarka filma Neja Zorkaja u članku Mit o Oktobru kao o vijencu povijesti uočila je ključnu paradigmatsku promjenu u percepciji Oktobarske revolucije, koju je sovjetska kinematografija zorno prikazala na ekranu: „Odbacivši (točnije prešutjevši, ‘zataškavši’) poetično-romantičarsku, tj. religioznu interpretaciju socijalističke revolucije u kojoj se ona tumači kao Isusov ‘Drugi dolazak’, sovjetska je ideologija od Oktobra stvorila planetarni događaj važan za cjelokupno čovječanstvo, proglasila ga je ispunjenjem svih nada i očekivanja, krunom povijesti, novim zemaljskim Edenom. Kamen temeljac sovjetske civilizacije činio je mit... I taj mit o Početku (i kraju svega staroga) stvorio je mnoštvo novih mitova.“

I upravo je prva generacija sovjetskih redatelja – od Dzige Vertova preko Leva Kulešova do Vsevoloda Pudovkina – pronijela glas o tome mitu svijetom. Ipak, nitko se nije tako promptno priklonio ideji socijalnoga stvaralaštva kao Sergej Ejzenštejn, koji je otvoreno propagirao stav da bi svatko trebao potpomoći revoluciju (nije mu bilo strano snimati po partijskoj narudžbi), pa je tu misao doista proveo u djelo u svojoj prvoj čuvenoj trilogiji – u Štrajku (Stačka, 1924), Oklopnjači Potemkin (Brononosec Potëmkin, 1925) i Oktobru (Oktjabr’, 1927). Propagandni pritisak i ideja socijalnoga filma Ejzenštejna nisu omeli u istraživanju estetski uzbudljivih i inovativnih vizualnih mogućnosti. Štoviše revolucionarnih. Jer u filmovima koji čine trilogiju revolucija nije prisutna samo na razini teme, nego i na razini forme – što je ponajbolje sintetizirao u drugom filmu. Osim što je film Oklopnjača Potemkin proglašen najboljim filmom svih vremena, po mišljenju jednoga od najutjecajnijih suvremenih ruskih filmskih teoretičara, Jevgenija Margolita, to je ujedno najrevolucionarniji ruski film svih vremena. A konkurencija mu je zbilja bila velika i ozbiljna – sovjetska kinematografija proizvela je uistinu velik broj filmova posvećenih Oktobarskoj revoluciji (od dokumentarnih filmova D. Vertova, preko Matere V. Pudovkina, Lenjina u Oktobru M. Rooma, Čovjeka s puškom S. Jutkeviča, do filmova Mi iz Kronštadta E. Dzigana i Komesar A. Askoldova).

Stvoren pod geslom „revolucionarni ćemo držati korak“, Oklopnjača Potemkin prvi je film ruske kinematografije u kojemu se pojavila boja. Dakako revolucionarna. Kada je Ejzenštejnova oklopnjača uplovljavala u luku u Odesi, na njoj je vijorila crvena zastava – revolucionarne boje koju je trebalo nanijeti ručno u produkciji jer je prava crvena zastava na crno-bijeloj snimci i dalje bila crna. Revolucionarni će izričaj dosegnuti vrhunac u posljednjem filmu slavne trilogije, uratku naručenu za proslavu desetogodišnjice Oktobarske revolucije. U Rusiji je nosio naziv Oktobar (1927), a u Americi Deset dana koji su potresli svijet, posudivši naslov znamenite knjige američkoga novinara Johna Reeda o Oktobarskoj revoluciji 1917. (Ten Days That Shook the World, 1919). Kritika se jednodušno složila da je Oktobar bio prvi film svjetske kinematografije koji je zrcalio sliku tzv. druge stvarnosti na ekranu. Oktobar je prava riznica svih estetsko-poetskih postulata revolucionarno-avangardne kulture, koju povjesničar arhitekture Vladimir Papernyj u knjizi Kultura 2 (Kul’tura 2, 2006) naziva kulturom 1. Osim što će se u njemu prvi put pojaviti Lenjinov lik, čija će se pojedinačna snaga slaviti u filmu, sve će drugo biti podređeno kolektivnom, masovnom, zajedničkom. U tome i jest bit avangardne kulture 1. Manihejska podjela na staru i novu Rusiju, na bijele i crvene, na grešno i sveto ostvarena je već na početku filma, u sceni masovnoga rušenja careva kipa koji prijeti narodu, gleda ga sa svojih visina, posve odvojen od njega. Ideja pokreta, zajedništva, točnije načela mi koje se uznosito izdiže nad načelom ja, osnovne su značajke avangardne kulture 1920-ih, porođene Oktobarskom revolucijom. Masovna najezda na Zimski dvorac u Oktobru te kamera koja snima narod u pokretu, u kojemu nema izdvojenih pojedinaca (!), nisu slučajni Ejzenštejnovi postupci.

Njih bi trebalo analizirati u širem kontekstu jer ti se postupci u potpunosti uklapaju u estetiku kulture 1. Ta se vertikalna, još donekle slobodna i otvorena kultura 1920-ih suprotstavlja već posve horizontalnoj i hermetičnoj kulturi 2 Staljinove ere – kako nas uči Papernyj. Između stvaranja i rušenja postoktobarska poetika bira posljednje (iako želi izgraditi vrli novi svijet, okrenut svijetloj budućnosti, ona je usredotočena ponajprije na rušenje staroga). Između kolektivnoga i individualnoga ona bira masu, kolektiv (subjekt je u svakome performativnome činu kulture 1 masa, a ne individualac); između kretanja i statičnosti ona bira prvo. Èjzenštajnov Oktobar je, u tome smislu, sjajna sinteza gore opisanih tendencija. Revolucionarna kultura 1920-ih jest kultura pokreta, stalne izmještenosti; ona je nepostojana, nestabilna, privremena, svoj smisao ostvaruje isključivo u opreci i borbi s prošlim, svoju legitimaciju dobiva samo ako i nakon što poništi prošlost. U tome i leži čar Oktobarske revolucije, njezina trans­nacionalna primamljivost i protežnost.

Ako je kapitalistički svijet bio sinonim pakla, socijalistička je Rusija za jedan dio svijeta predstavljala raj, utopiju. Otuda, po mišljenju Berdjaeva, i potječe misao o izvanrednosti, čak i superiornosti sovjetskoga čovjeka. Mladu su sovjetsku vlast u 1920-im i 1930-im poticali i mnogobrojni putnici-intelektualci, koji su dolazili u novo crveno carstvo opisujući ga kao realiziranu utopiju, ali i kao birokratsku laž. Oktobarska je revolucija bila pokušaj smjenjivanja jedne civilizacije i uspostavljanja nove – pravednije, racionalnije, razumnije. Mihail Geller nazvao ju je političkom utopijom u kojoj se posve izgubio pojam države i ustoličio novi pojam – diktatura proletarijata s dvjema primarnim funkcijama: uništavanjem bivše klase i ostvarivanjem nove prisilom (cenzura je samo jedan od primjera) – što je svojstveno svim utopijama. Jedna od važnijih kulturnih krilatica u poslijeoktobarskoj Leninovoj Rusiji 1918. bila je parafraza Ovidijevih Metamorfoza: „Nastupit će zlatni vijek, ljudi će živjeti bez zakona, bez kazni, dobrovoljno ispunjavajući to što je dobro i pravedno.“

Uvod iz knjige Od Oktobra do Otpora.
Mit o sovjetsko-jugoslavenskom bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film. 1917–1991, koja će u nakladi Frakture izići u ožujku 2018.

* * * * 

Plameni vjetar

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,

jednoga će dana crljeni vihor planuti,

o – jednoga dana –

nad piramidom mrtvih domobrana.

Buknut će plamen iz bezbrojnih rana.

U potresu će onda strahotnom

rasplinut se simboli kletve i tamjana,

komedija i crkvi, bolnica i kavana,

ludnica, bordela i samostana,

jednoga dana, o, jednoga dana!

A pjevat će zvona,

stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.

Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona.

„Ulico!

Krvavi talas

nek te kovitla danas!

Proklet je pean zlata,

i dok mirišu žene, svila i šokolata,

vješaju gologa boga na trgu ko tata.

O, Ulico,

danas –

budi crveni talas!”

Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana,

nad piramidom mrtvih domobrana,

i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici,

okna će samrtnoblijedih kuća planut ko luđačke oči,

a vatrena nebeska kiša u mlazu

na grad će da se toči.

Sverazorni će ritam po ulici da ori:

„Gori! Gori!

Kugla nebeska gori!”

I u tom kolu roblja, kraljeva, žena i smeća,

tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,

u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Sreća,

gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti,

hihot će jecati glasan

Njezinog Veličanstva

Pobjednice Smrti.

                                           Miroslav Krleža, 1918.