Okršaji s velikim sadržajem

Što je razum, a što su osjećaji, mogao se zbunjeni posjetitelj dvorane Lisinski upitati ugledavši uvijek „iznutra“ kompetentno opremljenu programsku knjižicu za redoviti koncert Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a 16. studenog. Moda je pomiješati sve i svašta, po mogućnosti sa svih strana i iz raznih vremena malešnoga nam globusa. Tako i naslov romana Jane Austen Sense and Sensibility igra na naslovnici, osobito kada je do detalja uređena televizijska serija raznih televizijskih postaja upravo na repertoaru u umivenoj i napudranoj BBC-ovoj produkciji. Divimo se Jane Austen, ali uporaba naslova njezina prvoga romana pomalo je neumjesna, na tragu bacanja pijeska u oči. Poslije te pješčane akcije s naslovnice tiskanog programa – (ne)vidi koliko možeš.

Koncert je donio okršaje s velikim sadržajem, čija je perjanica trebao biti nastup relativno mlada pijanista Aljoše Jurinića (Zagreb, 1989) iz ergele finalista preferiranoga varšavskog Chopinova natjecanja. Raspored koncerta bio je „teškaške“ kategorije: simfonijska skica Adagio con tristezza Slavomira Grančarića (1878–1941), među ostalim i đaka Antonína Dvořáka, Mozartov Koncert za klavir i orkestar u c-molu i Klavirski kvartet u g-molu Johannesa Brahmsa u časnoj orkestralnoj obradi Arnolda Schönberga. Grančarićev Adagio con tristezza prezentiran je tek toliko da se zadovolji „domaća kajdanka“. Tužni Adagio nije osobita skladba, nije ni loša ni dobra, više studentska vježba za simfonijski orkestar, ali donosi ambiciozno poznavanje tadašnjih kompozitorskih glazbenih zasada. Ukratko, vaIja joj interpretacijom dodati važnost, za što bi se našlo „štofa“, a s tim se finski dirigent njemačke adrese Ari Rasilainen nije posebno opterećivao. U stilu „mačić u vodu“.

Pijanist Aljoša Jurinić je nakon svekolike medijske pompe postao ukrasno perje kojim se kiti svaki organizator koncertnih proživljaja. Jurinić zapravo često svira u skučenim domaćim uvjetima, a ipak bih se od svega što se dosad moglo čuti diskretno odlučila za Schumanna, baš kao i ocjenjivački sud koji mu je na Schumannovu natjecanju dodijelio prvu nagradu. Aljoša Jurinić može sve na klavijaturi, beskrajno je njegovana i baršunasta tona, brz kao munja. No još se nije uspjelo saznati što to on diplomatskim sveznajućim pijanizmom želi reći i kako, osim cifranjem želi prenijeti jedan od samo dva Mozartova koncerta u molu, k tome u c-molu, znakovitu u golemom opusu. Ima i vremena, prostora i sposobnosti da malo dublje posegne za tim značenjima. Možda će se tada nešto i promijeniti u besprijekornom diplomatskom pijanizmu. Pravo mladenački, Jurinić je odabrao Brahmsovu kadencu koja pripada svom vremenu i romantičarskom slogu. Možda se moglo malo „prepisivati“ od Mitsuko Uchida, čitati od Schnittkea, pa i cifrastoga Lang Langa, i napokon zamoliti kojeg dobrog domaćeg suvremenog skladatelja i vještog pijanista (a ima ih) da s današnjeg motrišta „pomogne“ Mozartu i njegovu tumaču. Neposredno nakon Mozartova Koncerta u c-molu dodati jednu Lisztovu mađarsku špelanciju za ljubitelje sportskih vještina na instrumentu pitanje je ukusa o kojem se ne rapravlja. Crvenilo izabranoga šamara Mozartovu unikatnom koncertu malo je ublažio oblog skladbe Reverie Claudea Debussyja, lijepo donesenih tonskih boja.

Veliki je znalački posao napravio otac dodekafonije Arnold Schönberg s orkestracijom Brahmsova Klavirskog kvarteta u g-molu, op. 25. Nepunih je trideset godina imao skladatelj kada su mu u rodnom Hamburgu trojica gudača i dakako Clara Schumann za klavirom, praizveli djelo. Slijedom je Schönbergu iz Filharmonije Los Angelesa – u vrijeme kada u središtu nije bila zabava bez granica, u vrijeme njihova šefa dirigenta Otta Klemperera – naručena orkestracija Brahmsova kvarteta. Učinjeno. Ishod je pompozna prosudba, mišljenje da bi to mogla bili Brahmsova Peta simfonija. Možda da se prije te atraktivne etikete ponovno posluša Četvrta. Svejedno, Schöbergu kapa dolje, Simfonijskom orkestru HRT-a i napokon probuđenu i savjesnijem dirigentu Ariju Rasilainenu, koji se treba liječiti od rasprostranjene dirignetske „bolesti“ da čeka „svoju“ simfoniju, a ostalo će lako. Nije lako u slučaju Mozartova Koncerta za klavir i orkestar u c-molu, K. 491 pa ni u olaku pregledu male Grančarićeve simfonijske skice.