O prolaznosti i o smrti

U gotovo šest desetljeća prisutnosti na književnoj sceni Branislav Glumac (1938) ostvario je bogat i raznovrstan opus u kojem dominantno mjesto zauzimaju poezija (petnaestak zbirki pjesama) i proza (pet romana i četiri knjige novela te jedna knjiga izabrane proze). Tomu treba dodati dramski rad (jedna drama, kazališna adaptacija romana Zagrepčanka, pet TV-drama i tri monodrame), knjige polemika, feljtona, književne publicistike, autobiografske proze, antologičarski rad. Proljetos je Glumac novelističkoj dionici svoga opusa, nakon pauze duže od trideset godina, pridružio novu knjigu novela, Moj budući otac osjeća da ga gledam. Zbirka je nazvana prema istoimenoj priči, čiji predug naslov nalazi puno opravdanje u njegovoj snažnoj ekspresivnosti.

Nova je Glumčeva knjiga raznorodna: temeljni njezin dio sastoji se od deset priča, a njima su dodane monodrame Naopako (Teatar ITD, 1979) i Jezičina (Tvornica, 2000). Ni novelistički dio knjige nije vremenski homogen – novele Ogledalo, Čavao, koncentracija, priča (naknadno pretrpjela neznatnu uvodnu korekciju) i Svratište (uprizorena najprije kao TV-drama pod naslovom Negdje na kraju 1964. na TV Zagreb) objavljene su u razdoblju 1970–80. u časopisima, a ostalih sedam iz novijega su doba. Razlike među tim dvjema skupinama priča nastalima u znatnom vremenskom razmaku, kad je riječ o stvaralaštvu jednog pisca, čitatelj će najprije uočiti u promijenjenoj tematici i u drukčijem izboru pripovjedača. U izvrsnoj noveli Ogledalo pripovijeda se o ženi koju otuđenje prouzročeno zaglupljujućim činovničkim poslom postupno odvodi u alkoholizam; nakon desetogodišnjih svakodnevnih „popodnevnih vinjaka s vodom“ ona u ogledalu pokraj šanka u trenutku jezive halucinacije ne prepoznaje sebe nego vidi golemoga sijedog insekta koji je potpuno nalegao na nju. U priči Svratište, koja jedinstvom mjesta i vremena zbivanja te izrazitom dijaloškom formom upućuje na dramsku strukturu djela iz kojeg je nastala, s atmosferom groteske, apsurda i jeze bliske ruskoj prozi 19. stoljeća, Glumac gradi nekoliko problematičnih karaktera koji se javljaju u neobičnim vremenima.

Treća novela iz tog ranijega Glumčeva stvaralaštva, Čavao, koncentracija, priča, u neku je ruku „prijelazna“ prema njegovim novijim tekstovima, prije svega po tome što neutralnoga pripovjedača zamjenjuje pripovjedač u prvom licu. Nije riječ, naravno, o sitnoj promjeni, premda se u Čavlu... pripovjedač javlja tek kao „svjedok/autor, Branislav Glumac“, dakle kao onaj koji iz prve ruke kazuje o znančevu (tuđem!) „trajnom problemu s čavlom“, a ne govori o sebi. Ali u spomenutim kasnijim pričama pripovjedač se praktički izjednačava s autorom (pripovjedač = autor = Branislav Glumac) i o tome u pričama ostavlja jasan trag: „Ako se još, i kada, sretnemo u nekom novom tekstu, iskreno ću vam reći...“ (Kante); „Ako netko ustreba besplatnog kerovođu s ranjenim srcem, neka se za adresu slobodno obrati autoru ove priče“ (Kad su mi ono poumirali psi). Taj prelazak na pripovijedanje u prvom licu u novijim je Glumčevim pričama logično izabrana pozicija iz koje se javlja glas ostarjela čovjeka kojemu su misli usredotočene na vlastitu (ljudsku) prolaznost, na smrt; ključni je to signal i snažnijeg prepletanja zbilje i fikcije u piščevoj naraciji.

Sve novije Glumčeve novele dodiruju na neki način smrt: one govore o smrtima koje su se dogodile, o smrti koja se očekuje, o inventurama pred konačni obračun, o odnosu mladost – starost. Pripovjedač i ujedno glavni lik novele Kante shvaća da je došlo vrijeme kad „treba završno pospremati vlastiti život“, a od tog posljednjeg razračuna hvata ga nelagoda. Jer otišao je onaj život za koji je vrijedilo patiti, sanjati, koji je vrijedio zanosa, a ostalo je tek nešto pokretnih kostiju i zglobova. Vidi da svoje osjećaje, pa i sam život, počinje bacati u smeće. I nije mu stoga strano i ovakvo razmišljanje : „Pristojno je u nekim godinama pomišljati i na umjetnost vlastitog završetka. Skončanja. Eutanazijom ili barutom. Štrikom ili žiletom. Svejedno.“

Glumac, međutim, ne govori samo o ljudskoj smrti: u više priča jasno iskazuje ljubav prema životinjama (psima), pa onda i bol i žalost kad one pate i ugibaju. O tome, među ostalima, emotivno i s dozom humora pripovijeda u noveli Kad su mi ono poumirali psi iznoseći malu povijest pasa koji su prošli kroz njegov život. Novela Zavođenje, kristalizacija, priča zanimljiva nam je ovdje iz jednog drugog razloga: to je naime jedini tekst u knjizi s jako izraženom poentom, izvedenom figurom prevarenog očekivanja. Već u prvoj rečenici pripovjedač spominje kako je Kirku prvi put sreo u parku te sve vrijeme potiče čitatelja raznim naznakama da vjeruje kako je posrijedi žena („Ali vas zanima priča o mom ljubavnom uspjehu s Kirkom.“), no na kraju se pokaže da je riječ o kujici. Novela Moj budući otac osjeća da ga gledam svojom je kvalitetom s pravom dala naslov cijeloj zbirci. Priča ispletena oko dviju fotografija što ih je autor/pripovjedač („Star sam, smrt mi je posve blizu“) slučajno pronašao u obiteljskoj ostavštini, na dirljiv je način posvećena ocu, ali zapravo govori o neobičnoj životnoj povijesti djeda po majci.

Iako je, zbog tematike, ova Glumčeva knjiga vrlo teška, pa i depresivna, riječ je o tekstovima koji nas se tiču i o dojmljivoj literaturi.