Nova čitanja Tina

Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Ja kao svoja slika. Diskurzivnost i koncepti autorstva Tina Ujevića održan je u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu 16. i 17. studenog, u organizaciji Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta i Instituta za književnost i umetnost iz Beograda. Prema riječima organizatorice, Marine Protrka Štimec s Filozofskog fakulteta, skup je posvećen književnome djelu Augustina Tina Ujevića i suvremenom čitanju njegova djela, polazeći od toga da je riječ o kanonskome autoru koji je, stotinu godina nakon što je počeo objavljivati svoje važnije tekstove, još popularan i prisutan u javnoj kulturi i općem znanju.

Na skupu je sudjelovalo 27 izlagača iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Italije i Poljske, čija su izlaganja bila raspoređena u pet tematskih blokova: Izvedbe autorstva (Tomislav Brlek, Lana Molvarec, Eva Premk Bogataj, Marko Avramović, Marina Protrka Štimec); Interpretacije Kolajne (Tvrtko Vuković, Luka Šeput, Davor Nikolić i Nikola Bakarić, Andrea Milanko); Ujević: tradicija i invencija (Bojan Jović, Sanjin Sorel, Ana Petković, Amir Kapetanović, Bojan Čolak, Ljubica Josić); Ujevićeva (auto)biografija i (auto)poetika (Krystyna Pieniążek-Marković, Ivan Majić, Sylwia Nowak-Bajcar, Drijenka Pandžić Kuliš i Vlado Pandžić, Marija Mitrović, Iva Tešić); Žanr, poetika, tekst (Zrinka Jelaska, Slaven Jurić, Branislav Oblučar, Aleksandar Mijatović). Sva su izlaganja bacila novo svjetlo na „čitanja“ Tinova autorstva, a posebno zanimljivima i poticajnima pokazala su se izlaganja koja su se bavila suodnosom pjesnika i gradskih prostora koja su poznata tumačenja o piscu-boemu dovela u kontekst kulture putovanja, socijalne mobilnosti i teorije prostora i identiteta.

Mit boeme i mit kavane

Uz Ujevića se veže mit boeme i kavane. Poznato je da je Ujeviću u početku najveći uzor Matoš, koji u hrvatsku književnost uvodi figuru flâneura. „Predajući se anarhističkoj boemi, neurednom životu i vrevi pariških bulevara i pasaža, Matoš je po uzoru na Baudelairea uveo u hrvatsku književnost figuru dokoličara-promatrača, radoznalog šetača ili flâneura, tipično impresionistički proizvod urbane kulture i estetike ulice“ (Nemec, 2008). Matošev mit Pariza srušio je poslije Krleža u noveli Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz. Uz mit boeme veže se mit kavane kao žarišta umjetničkog života i toposa urbane građanske uljuđenosti. Kavane su funkcionirale kao svojevrsni afirmacijski punktovi gdje su se igrale društvene igre i gdje se formiralo javno mišljenje. Kada Zagreb počinje imitirati Beč, i na našim se prostorima počinje stvarati kult kavana.

Kako se Ujevićeva popularnost uzdiže gotovo do razine kulta, „ideja je skupa ‘čitati’ Ujevićeve tekstove, osobito prozu o kojoj se najmanje zna, tako da je se na neki način oslobodi stigme usko shvaćene boemštine“, te „motivirati, revidirati dosadašnje stavove o piščevoj pjesničkoj poetici, interpretirati književnopovijesne procese koji su kreirali ikonu pisca-boema“ i „razumjeti iz kojih je društvenih, kulturnih i književnih potreba taj postupak ‘proizvodnje autorstva’ potekao, koje je konvencije i procese podupirao i kakvu mu alternativu iz današnjeg vremena možemo ponuditi“. „Odnosno, da probamo krenuti od proznih tekstova i da ih probamo uzeti ozbiljno, tako da nam sami tekstovi ponude interpretaciju, a ne onaj biografizam koji se obično koristi u pristupu. Cilj nam je bio da se djelo i autor oslobode određenosti biografijom, odnosno, da se ta biografija pokuša razumjeti u nekom novom kontekstu“, pojasnila je Marina Protrka Štimec, koja se bavila izvedbama autorstva i autorskim profilom Tina Ujevića, preispitujući kritički diskurs o Ujevićevu djelu i nasljeđu. Prozne Ujevićeve tekstove analizirao je Tomislav Brlek (FFZG) u radu Proza pjesnika Ujevića, u kojem razmatra dvije knjige proze, Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, koje od objavljivanja 1938. prati relativno slaba kritička i gotovo nikakva književnopovijesna recepcija. Naratološkoj se analizi Ujevićeva teksta posvetila i Andrea Milanko u radu Fikcija i fakcija u Ujevićevoj prozi.

Gradski prostori znatno su utjecali na Ujevića te pridonijeli stvaranju umjetničkog djela koje proizlazi iz promjene mjesta, socijalne mobilnosti i umjetničkog nomadizma. Mit ulice poseban je fenomen avangarde. U Ujevićevoj pjesmi Stihovi su postali grad glavni je motiv dinamična ulica. Grad generira strukturu pjesme i poetizira se ritam ulice koji je postignut širenjem vizualnih urbanih iskustava. Rođeni Vrgorčanin, Ujević je živio u Splitu, Parizu, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Na Ujevićeve putopisne tekstove s boravka u Parizu osvrnula se Krystyna Pieniążek-Marković sa Sveučilište Adama Mickiewicza u Poznanju, u radu Autoportret s putovanja (između melankolije i neurastenije). Uz nabrajanje poznatih osoba koje su provodile vrijeme u istim ambijentima Montparnassa, u Ujevićevu putopisu nailazimo na bilješke o samoći i oskudici koje prati čežnja za samoćom i tišinom te detalje koji govore o ublažavanju neuroze i neurastenije s pomoću lijekova i alkohola, koji pojačavaju umjetnikovu kreativnost. Govoreći o autoportretu stvorenu u Ujevićevim putopisima, autorica je istaknula kako „prikazuje autorsku osobnost razapetu između krajnosti: povučene individue nezainteresirane drugima i predstavnika aktivnog kolektiviteta (‘Mi boemi, pjesnici i umni buntovnici’; ‘Mi smo poezija ulice, to jest prometa, industrije, misli, borbe, napretka’)“. Autorica istražuje kakav je Ujevićev putopisni subjekt te ističe da on „s jedne strane, naglašava očaj vlastite samoće“, a „s druge pak strane, htio bi pjevati ‘vrevu, rad i veselje na ulicama i trgovima novoga čovječanstva’“. Autorica Ujevićev putopisni subjekt dovodi u kontekst s dihotomijama i oprečnostima koje proizlaze iz vremena „modernističko-avangardnog prijeloma kada Ujević, posežući za stilistikom avangardnih parola, u ime ‘mi’ govori o neophodnosti buđenja gomile i u istom tekstu kreira melankolično autorsko ‘ja’ u gotovo modernističkom ambijentu – sleđenom, mrtvom svijetu“.

Na uzorku feljtonističke i esejističke Ujevićeve proze u izlaganju Lane Molvarec (FFZG) u radu Kolosijek kroz birtije. Gradski prostori i psihički nomadizam Ujevićeve proze tematizira se Ujevićev boemski život, „s osobitim naglaskom na one tekstove koji tematiziraju gradski pejzaž te specifične gradske prostore kao što su krčme, gostionice, kavane, vagoni, svratišta, biblioteke, kina, neboderi koje možemo pojmiti kao liminalne prostore“, istaknula je autorica. U svom je radu proučavala kako spomenuti liminalni prostori te fizički i psihički nomadizam sudjeluju u izgradnji predodžbe o subjektu kao Pjesniku i Boemu. „Subjekt koji se pojavljuje u tim prostorima u stanju je gotovo neprestanog gibanja i kretanja, čime se s jedne strane, razotkriva paradigmatična narav moderniteta, koja se ujedno i potvrđuje i destabilizira, a s druge, otvara pitanje ne samo fizičkog, nego i psihičkog nomadizma, osobito kroz konzumaciju psihoaktivnih supstanci, najčešće alkohola, kao česte teme tekstova navedenog opusa“.

Ujevićevo je stvaralaštvo također obilježeno izraženom tradicijom mediteranizma, gdje su pejzaž, priroda, krajolik i mediteranski geografizam gradivni elementi autorova pjesnikovanja, o čemu je izlagao Sanjin Sorel (FFRI) u radu Tradicija mediteranizma u neuvrštenom Ujevićevom pjesništvu (1909–1955), u kojem donosi analizu topoloških reprezentacija Mediterana kod Ujevića.

Između tradicije i invencije

Tinov se autorski profil, koji je sam za sebe rekao da je čovjek nesporazuma, stvarao na granici tradicije i invencije. Ujević, koji se pretvorio u ikonu pisca boema čija je popularnost stvorila kult umjetnika, svoj je stvaralački credo najavio još u pjesmi Oproštaj, gdje uvodi lirsko „mi“ progovarajući u ime pjesnika almanaha Hrvatska mlada lirika (1914) u želji da se u lirskoj plovidbi krene vlastitim putem prez kog vojvode al zakonodavca. No u njegovu je stvaralaštvu moguće iščitati dvojaki odnos prema tradiciji. Iako piše iz pozicije avangardnog subjekta, ipak pristaje uz tradiciju, što dokazuje i njegova pjesnička zbirka Kolajna s petrarkističkim elementima o kojoj je, između ostalih, na skupu izlagao književni tajnik i glavni urednik nakladništva Matice hrvatske Luka Šeput u radu Ujević kao postpetrarkist. Kolajna i žanr lirskog ciklusa, izlaganje usmjerivši prema žanrovskoj analizi teksta. Filološku analizu teksta donio je Amir Kapetanović analizirajući jezik Ujevićeva pjesništva, s posebnim naglaskom na arhaizme, neologizme i jezične konstrukcije koje autora vežu uz hrvatsku jezičnu tradiciju.

Ovaj je skup, s vrsnim izlagačima i poticajnim temama za ponovno promišljane autorskog profila i stvaralačkog opusa Tina Ujevića, pokazao da zanimanje za Ujevićevo stvaralaštvo traje i danas, što su potvrdili i studenti kroatistike koji su na temelju autorovih eseja izveli prigodni glazbenoscenski recital.

Od mita boeme i mita kavane, preko Matoševa mita Pariza i figure flâneura do avangardnoga mita ulice i umjetnika-nomada, sa svojih stotinu neuhvatljivih identiteta, Tin Ujević jest umjetnik u pokretu, premještanju i preuzimanju različitih uloga, od kojih nijedna nije prava jer pretpostavlja nestabilno i klizno kretanje kroz otvorene koncepte i svjetove proizvodnje umjetničkog.