Njemački magični realizam

Saša Stanišić rođen je 1978. u Višegradu (BiH), odakle je s obitelji 1992. izbjegao u Njemačku. Ratna i prognanička iskustva opisao je u poluautobiografskom debitantskom romanu Kako vojnik popravlja gramofon, koji je nakon izvornog objavljivanja u Njemačkoj 2006. postigao senzacionalan uspjeh, doživjevši prijevode na čak 31 jezik. Godine 2014. u Njemačkoj objavljuje roman Uoči slavlja, za koji je nagrađen nagradom Sajma knjiga u Leipzigu. U njemu on napušta temu izbjeglištva, emigracije i rata te radnju smješta u ovodobnost malenoga fikcijskog istočnonjemačkog sela koje napučuje gomilom nesvakidašnjih protagonista, a postojbine dotiče se tek u nekoliko digresija, s nakanom tople posvete prostorima odrastanja.

Roman se otvara opisom nebrige spram prirode (zapuštena jezerska obalna staza s ruševnom farmom nadomak nje te pobacanim smećem i ostacima pokućstva svuda naokolo), u kombinaciji s isticanjem činjenice da je skelar poginuo utopivši se u jezeru. Već na prvoj stranici tako je anticipirana nesigurnost uz dozu enigmatičnosti i napetosti i izazivana čitateljeva znatiželja. Pritom se Stanišić koristi pripovijedanjem iz pozicije drugoga lica množine, kao zastupnika zajednice – sela Fürstenfeldea u koje je radnja smještena. A kad se kao važan element rukopisa ubrzo otkriju razne legende i priče iz povijesti toga kraja, naracija bliska usmenome pripovjedaštvu zadobiva novi smisao i pokazuje se lucidno odabranom.

Autorova pripovjedna kreativnost i nekonvencionalnost u svrhu očuđavanja rukopisa ostvarena verbalnom akrobatikom i diskurzivnom kombinatorikom očita je od prve stranice. Takav način tvorbe rukopisnoga tkiva analogan je nesvakidašnjosti zajednice u koju je radnju smještena, ali je vješto iskorišten i zbog održavanja čitateljeve pažnje. Nakon početne ambijentacije čitatelj upoznaje grupicu seoskih tinejdžera, nakon čega, mozaičnim strukturiranjem rukopisa, autor prelazi na deskripciju skupine odrasle muške populacije, koja od zbilje bježi ispijanjem alkohola i gledanjem prijenosa nogometnih utakmica na telki u za to uređenoj garaži. I tako, od jednog kratkog poglavlja do drugog, Stanišić dojmljivo oslikava brojne mještane istočnonjemačkog sela, od znatiželjne i buntovne tinejdžerke Anne, preko zvonarskoga naučnika Johanna i njegove majke arhivistice te opsesivne slikarice gospođe Krantz pa sve do Schramma, koji nikako da se odluči: “cigareta ili metak u sljepoočnicu?”. A tu je također u nekoliko nastavaka izložena napeto putešestvije jedne lisice u potrazi za hranom, naravno – perjem obloženom.

Ruralno ambijentiravši radnju Stanišić prirodi i životinjama posvećuje prostora gotovo koliko i ljudima, floru i faunu nerijetko i antropomorfizira, ali upozorava da i ljudi često znaju biti krvoločni, nagonima vođeni i zvjerski poput životinja. Uvjerljivost ambijentacije pritom naglašava etnografskim i folklornim motivima te narodnim legendama utkanima u osnovnu narativnu liniju. Te legende i priče iz prošlosti veza su sa sadašnjicom i pokazuju da se, unatoč više prohujalih stoljeća, u životu sela malošto promijenilo – ljude ista kiša škropi, isto sunce grije i slični problemi muče. No iako su te dionice nerijetko obojene tragikom i zlom slutnjom, nakon prve trećine rukopis biva oplemenjen osebujnim, toplim humorom, koji neutralizira uočljivu tjeskobnost izvorište koje je u zatvorenosti zajednice, slaboj egzistencijalnoj perspektivi mještana te rutini i predvidljivosti svakodnevice. Sabivši radnju u vremenski tjesnac jedne večeri, noći i sljedećeg jutra, Stanišić spretno gradi napetost na fonu iščekivanja naslovne svetkovine kao razdjelnice između jučer i sutra, a mozaičkim kaleidoskopiranjem osebujnih karaktera autor individualno suprotstavlja kolektivnome, implicitno potkopavajući stereotip o mentalitetnoj, identitetnoj i svjetonazorskoj homogenosti kao uvjetu društvenog opstanka. Štoviše, na više primjera autor pokazuje da fürstenfeldska zajednica opstaje zahvaljujući razlikama, a ne unatoč njima, te da su razlike ono što zajednicu obogaćuje (poput primjerice građana koji u Fürstenfeldeu ostvaruju svoj ljetni identitet).

Mozaički strukturiran, prepun digresija i fabularnih rukavaca, Stanišićev roman nije samo bogat likovima, motivima, događajima, iskustvima i različitim pristupima životu i stvarnosti nego je riječ i o mješavini različitih diskursa, načina govora i izražavanja te oblikovanja teksta (primjerice, proza povremeno biva i rimovana). U pripovijedanju Stanišić ubrzava, usporava; zastajkuje, poskakuje; pjevuši, šapuće, viče i mumlja; deklamira i rimuje, na različite se načine trudeći razbarušiti rukopis i učiniti ga nekonvencionalnim, kombinirajući hiperrealizam s poetičnošću, trilersku napetost s humorom, ironiju s melankolijom i apsurdom. A pritom do posebnog izražaja neprestano dolazi maestralan trud prevoditeljice Ande Bukvić Pažin, najočitiji u rimovanim dionicama i dijelovima teksta koji rekreiraju događaje iz više stoljeća udaljene prošlosti, a napisani su osebujnom inačicom arhaizirane kajkavštine. Ti arhaizirani dijelovi pomalo zazivaju i Petricu Kerempuha, što izvorni tekst obogaćuje dodatnim referentnim slojem pa se prevoditeljica iz posrednice čak pretvara u neku vrst suatorice romana.

Uoči slavlja nesvakidašnji je roman, razbarušen, maštovit, razigrano opušten i izrazito sadržajan, s gomilom uvjerljivo oslikanih, osebujnih i dugo pamtljivih likova u urnebesnim situacijama, a Saša Stanišić pokazuje se maštovitim i domišljatim autorom spremnim na hrabre iskorake u novo, drukčije, nesvakidašnje, na istraživanje granica priče, jezika, strukture.