Nasljeđe Medinija

Pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Dubrovniku, od 9. do 11. studenoga, održan je znanstveni skup o Miloradu Mediniju u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim filološkim društvom Zagreb, Ogrankom Matice hrvatske u Varaždinu, Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli te Sveučilištem u Zadru. Taj je skup šesnaesti u nizu znanstvenih skupova o hrvatskim književnim povjesničarima koje zajedno s brojnim humanističkim fakultetima hrvatskih sveučilišta organiziraju Hrvatski studiji.

Prva sjednica održana je 9. studenoga 2017. u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma u Zagrebu, a prije početka radnoga dijela znanstvenoga skupa prisutne su pozdravili akademik Dubravko Jelčić u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zatim pročelnik Hrvatskih studija Mario Grčević te Tihomil Maštrović, predsjednik organizacijskoga odbora skupa. Radni dio prve sjednice započeo je Ivo Banac izlaganjem Milorad Medini i dubrovačka povijest, raščlanjujući Medinijeve radove o Dubrovniku u kontekstu hrvatske i svjetske historiografije.

Značenje Medinijeva djela

O Miloradu Mediniju i moderni govorio je Ivan Pederin, smještajući Medinija ispred realizma po ljubavi za najstariju povijest Dubrovnika. Tihomil Maštrović u izlaganju Medinijev prinos hrvatskoj književnoj historiografiji naglasio je kako je Medinijev pregled hrvatske književne povijesti, iako nedovršen i parcijalno određen, važan prinos razvoju hrvatske književne historiografije. Niz izlaganja nastavila je Nina Aleksandrov Pogačnik izlaganjem Metodološki aspekti Medinijeve „Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku“, analizirajući metodološke pretpostavke i književnopovijesnu koncepciju Medinijeve sinteze. Na njezino se izlaganje nastavila Katica Čorkalo Jemrić s temom Medinijeva „Povjest hrvatske književnosti“ između književne kritike i nacionalističke retorike, koja je, polazeći od povijesnog značenja Medinijeva djela, razmotrila recenzije književnih povjesničara, kritiku i osvrte. Prvu je sjednicu zatvorila Vlasta Rišner izlaganjem Jezik Milorada Medinija i „Crvene Hrvatske“, u kojem je istražila odnos slovopisa, pravopisa i jezika Medinijevih znanstvenih rasprava te slovopisa, pravopisa i jezika Crvene Hrvatske, dubrovačkih novina kojima je Medini bio urednik od 1907. do 1910.

Znanstveni je skup o Miloradu Mediniju nastavljen dan poslije u Poslijediplomskom središtu Dubrovnik, gdje su sudionike i goste pozdravili Ana Čeović, v. d. pročelnika Upravnoga odjela za obrazovanje, kulturu, znanost i šport Dubrovačko-neretvanske županije, zatim Denis Orlić iz Društva prijatelja dubrovačke starine te Tihomil Maštrović. Drugu sjednicu znanstvenoga skupa otvorio je Slobodan Prosperov Novak izlaganjem Udio Medinijevih suvremenika u razvoju hrvatske filologije, u kojem je u odnos stavio Medinijeve suvremenike s djelovanjem sama Milorada Medinija. Povijesni korijeni Dubrovnika u sintezi Milorada Medinija izlaganje je Jevgenija Paščenka, koji je sagledao Medinijevo djelo Starine dubrovačke kao važnu etapu hrvatske znanosti koja 30-ih 20. stoljeća aktualizira problem povijesne kulture. Hrvojka Mihanović-Salopek u izlaganju Medinijev pogled na rana hrvatska pasionska prikazanja kritički je razmotrila Medinijev prinos u proučavanju najstarijih hrvatskih pasionskih misterija u njegovu djelu Povjest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku iz 1902. Medinijevu povijesnu koncepciju izložio je Antun Pavešković ispitujući Medinijeva teorijska polazišta, kao i područja kojima se bavio s naglaskom na integralističko književnopovijesno stajalište u odnosu na naglašeno regionalističke koncepcije.

Niz je izlaganja nastavila Andrea Sapunar Knežević izlaganjem Recepcija Medinijeve „Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku“, u kojem je donijela prikaze, osvrte i kritike objavljene nakon izlaska Medinijeve Povjesti. Krug svećenika povjesničara i književnika Dubrovačke biskupije u prvoj polovici XX. stoljeća tema je koju je predstavio Vinicije B. Lupis, a koja je važna za bolje razumijevanje posebne autodidaktičke povijesne „škole“, temeljene na dobru poznavanju klasičnih jezika, kao i znanja paleografije i znanstvene literature. Ernest Fišer u izlaganju Medinijevi politički uvodnici u „Crvenoj Hrvatskoj“ istaknuo je kako je u vrijeme Medinijeva uređivanja u Crvenoj Hrvatskoj objavljeno više vrijednih književnokritičkih i književnopovijesnih priloga te književnih prijevoda. Izlaganjem O manje poznatom djelovanju Milorada Medinija Marije Benić Penava i Daniela Dujmića, u kojem su istaknuli kako je njegovo djelovanje u Savezu za unapređenje turizma u Dubrovniku relativno nepoznato i slabo istraženo, zatvorena je druga radna sjednica znanstvenoga skupa.

U poslijepodnevnim satima nastavljena je treća sjednica znanstvenoga skupa izlaganjem Medini o talijanskim izvorima hrvatske renesansne književnosti, u kojem je Valnea Delbianco razmotrila kako i s kojim se talijanskim izvorima povezuju domaći pisci te ocijenila Medinijevo stajalište o talijanskom utjecaju na hrvatsku renesansnu poetiku. Cvijeta Pavlović u izlaganju Pjesme Marina Držića od Medinijevih teza do kontekstne interpretacije pojma svjetske književnosti analizirala je Medinijevo proučavanje Držića kao lirika, s jedne strane kao znanstveno utemeljenu najavu buduće Držićeve kanonizacije u povijesti hrvatske književnosti, a s druge strane predstavljajući ga u kontekstu književnosti 16. stoljeća. Začinjavci i Marulić u Medinijevu književnopovijesnom obzoru izlaganje je Ružice Pšihistal u kojem je autorica istražila metodološka polazišta i utjecaj Medinijeve teze o začinjavcima te njegov književnopovijesni pristup Maruliću. Medinijeve pedagoške teme izložila je Josipa Dragičević, osvrnuvši se na Medinijevu polemiku s Josipom Biničkim o celibatu učiteljica.

Medini i Rešetar

Nakon stanke govorio je Miljenko Buljac o temi Medinijev sustav renesansnih pjesničkih vrsta i podvrsta istaknuvši kako je Medini u povijesnom prikazu hrvatske renesansne književnosti prikazao, protumačio i obrazložio književne žanrove, liriku, epiku i dramu. Ana Batinić izlaganjem Milorad Medini i Milan Rešetar nastojala je osvijetliti odnos dvojice književnih povjesničara, koje osim zajedničkoga grada povezuju i zajednički stručno-znanstveni interesi. U izlaganju Marulićeva prikazanja u Medinijevoj „Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku“ Lidija Bogović prikazala je Medinijevu percepciju Marulićevih prikazanja u usporedbi s gledištima ostalih povjesničara književnosti. Izlaganjem Milorad Medini, urednik i suradnik „Crvene Hrvatske“ Roberta Bacalje, u kojem je analizirao Medinijev književnokritičarski prinos u Crvenoj Hrvatskoj te njegove književnopovijesne osvrte na Gundulića i prijevode Dantea, zatvoren je radni dio znanstvenoga skupa, nakon čega su predstavljena dva prethodno objavljena zbornika iz iste edicije. Zbornik o Antunu Barcu predstavila je Andrea Sapunar Knežević, a Zbornik o Đuri Šurminu Hrvojka Mihanović-Salopek.

Posljednjega dana skupa o Miloradu Mediniju sudionici su obišli knjižnicu Dominikanskoga samostana u Dubrovniku uz stručno vodstvo Stjepana Krasića. Na povratku organiziran je izlet u Ston, u kojem su sudionici obišli crkvu sv. Vlaha, Muzej grada Stona te franjevački samostan uz stručno vodstvo Vinicija B. Lupisa i mjesnoga župnika Miljenka Babaića.

Na znanstvenom skupu izlagalo je dvadesetak autora iz Hrvatske i inozemstva, čime je postavljen čvrst temelj za buduća istraživanja književnoga povjesničara Milorada Medinija. Stoga nam preostaje znatiželjno iščekivanje Zbornika o Miloradu Mediniju sa znanstvenim prinosima koji će javnosti osvijetliti mjesto Milorada Medinija u hrvatskoj književnoj historiografiji i kulturi.