Naša primadona u Beču

Nastupom sopranistice Evelin Novak (1985), članice Državne opere u Berlinu i jedne od vrlo traženih mladih solo pjevačica, koja je na velike europske glazbene podije krenula iz rodnog Čakovca, započeo je 29. listopada 13. festival hrvatske glazbe u Beču. Utemeljitelj festivala i njegov producent, muzikolog Davor Merkaš, za ovogodišnje se svečano otvaranje odlučio za palaču Eschenbach u prvom bečkom okrugu, za ugledno klasicističko zdanje s kraja 19. stoljeća u kojemu je sjedište Austrijskog društva obrtnika (Österreichischer Gewerbeverein) s čijom predsjednicom Margaretom Kriz-Zwittkovits postoji već dugogodišnja suradnja pa su koncerti hrvatskog festivala tradicionalno uključeni u pretplatnički ciklus koji se održava u akustički nadasve prikladnoj i monarhijski ukrašenoj Svečanoj dvorani palače. Dakle, publika je unaprijed bila osigurana pa je svih tristotinjak mjesta bilo popunjeno slušateljstvom u kojemu prevladavaju Austrijanci navikli na praćenje klasičnih koncerata, a kojima se kada je riječ o hrvatskom festivalu pridružuje i određeni broj Hrvata, nažalost nikada ne u osobito veliku broju. Ali Festival hrvatske glazbe u Beču, manifestacija sa sada već dobrim ugledom i programima koji mogu privući ljubitelje različitih glazbenih žanrova, ionako je ponajprije namijenjen „izvornoj“ bečkoj publici i u tom je pogledu trajno dobra posjećenost najbolji dokaz znatiželje slušatelja željnih upoznavanja glazbenika i stvaralaštva neke druge nacionalne kulture. Iskustveno je poznato da su se na koncerte kojima bi festival započinjao odazivali i brojni u Beču akreditirani diplomati, ali to je ove godine na prvom koncertu izostalo pa su u publici bili samo predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske na čelu s veleposlanicom Vesnom Cvjetković i od prijateljskih se veleposlanstava odazvao veleposlanik Bosne i Hercegovine Tomislav Leko. 

Evelin Novak doista je sjajna sopranistica! Uz klavirsku pratnju njemačkoga pijanista Matthiasa Samuila, u Berlinu jednog od najtraženijih korepetitora koji nastupa s uglednim opernim umjetnicima, hrvatska je primadona sa stalnim angažmanom u svakako nadasve uglednoj europskoj opernoj kući, u berlinskoj Državnoj operi čiji je generalni muzički direktor Daniel Baremboim i koja je od 3. listopada ponovno zasjala u obnovljenoj raskoši, izvela bogati program naslovljen O vječnoj ljubavi. Odlična interpretkinja Lieda, solo popjevaka koje u opusima velikana europske glazbe uvijek imaju posebno mjesto pa su skladatelji poput Richarda Straussa, Nikolaja Rimski-Korsakova, Sergeja Rahmanjinova ili pak Johannesa Brahmsa u vokalnim minijaturama znali ozvučiti trenutke intimne osjećajnosti, otpjevala je Evelin Novak svaki od odabranih bisera glasom čija boja i toplina oduševljavaju, umjetničko  oblikovanje trajno plijeni pozornost, a tehnička sigurnost daje vjerodostojne dokaze za uspjehe koje mlada hrvatska pjevačica postiže u oštroj međunarodnoj konkurenciji. U tom su izboru romantično osjećajne solo popijevke Dore Pejačević na njemačke tekstove Ich glaub’ lieber Schatz, Ein Schrei i Es war einmal, antologijske minijature Josipa Hatzea Majka, Suzi i Mojim pjesmama, kao i mediteranski pjevna popijevka Ivana Zajca Na gondoli iz ciklusa Mletačke elegije zazvučale, bez imalo pretjerivanja rečeno, sukladno primjerima svjetskih velikana jednako u skladateljsko-tehničkom kao i u glazbeno-izražajnom pogledu. Pijanist Matthias Samuil solistički je interpretirao Elegiju, op. 3, br. 1 Sergeja Rahmanjinova i Anadaluzu br. 5 Granadosa, pruživši slušateljima dodatne trenutke ugode. Za kraj koncerta odabrala je Evelin Novak dvije arije, i to po jednu iz zarzuela Federica Morena Torrobe i Ruperta Chapija te popijevku Lagrimas mias Miguela Marquésa pokazavši u tom španjolskom idiomu još i naglašeniju temperamentnost. Pa ipak, ako se već odlučila za „operetne“ arije, bilo bi zacijelo primjerenije da je na prvom koncertu respektabilnoga 13. festivala hrvatske glazbe otpjevala možda neku Tijardovićevu uspješnicu, zar ne? Bilo kako bilo, pljeskalo se dugotrajno i s velikim priznanjem za pružene užitke vokalnoga umijeća pa je želja za laku noć iz Hatzeove Serenade  bila simpatičan dodatak i oproštaj nakon zbilja uspješna nastupa. Financijska i svaka druga potpora koju festival ima s hrvatske i s austrijske strane nužne su, a ovogodišnji program upućuje na dalje vrijedne prezentacije hrvatske glazbene kulture u Beču.