Masovna pjesma

Nije se Rusija baš potrudila da dostojno obilježi stotu godišnjicu jednog od najvećih revolucionarnih prevrata u dvadesetom stoljeću, prevrata koji se odigrao na njezinu imperijalnom, prostranom tlu. Oktobarska revolucija presložila je sve sfere društva, velikim dijelom uspostavljajući novi sustav vrijednosti. Opća sklonost paradama malo je, ali možda i znakovito, zaobišla stotu obljetnicu Oktobarske revolucije, valjda i zato što najdraži predsjednik mnogo radije izlazi kroz pozlaćene dvere, a možda i sanjari o tome da mu se kruna smjesti na glavi. Veliki prevrat Oktobra donio je mnogo žrtava, uračunavajući i one od pošasti gladi, herojskog sudioništva ljudi – pijuna u ratu protiv austrijskog bolesnika – kojeg je u prisilnom Sovjetskom Savezu naroda različitih kultura brzo nadomjestio drugi lik pomno uzgajana brka. Njegove se žrtve također broje u milijunima. Novi sovjetski režim preslagivao je svaku poru života u skladu s novim zadacima. U muzici je jedan od njih bio omasovljenje, odnosno približavanje narodnim masama. Osobno se ježim na spomen masa.

No upravo je Oktobarska revolucija kao svoju specifičnost, glazbeni doprinos, iznjedrila „masovnu pjesmu“ koju krasi jednostavnost i izvornost, vjerojatno prerađenu iz folklora žetelaca i seoskih događanja. „Masovna pjesma“ bila je specifičnost sovjetskoga glazbenog zadatka. Čak se i nemalen broj skladatelja odlučivao za skladanje „masovnih pjesma“. Zlobno bi se moglo reći da i nisu mogli ništa drugo ili im je to bio jedini način za preživljavanje u nemilo doba. Zapetljano bi bilo govoriti o zapovjeđenu stvaranju „masovnih pjesama“, ali lavina se pokrenula. Nakon Oktobarske revolucije i nakon građanskog rata rojalista i boljševika sovjetska je „masovna“ komanda prevladala. Kako u svim sferama, tako i u muzici. Vojnom silom, glazbom i sportskim rezultatima ostvaruje se dominacija na globalnom planu.

Na muzičkom planu SSSR pomno gradi mrežu škola i u najzabačenijim krajevima imperija, tu su smotre, festivali, natjecanja skladatelja i reproduktivaca. Balet pak ima posebno mjesto. St. Peterburg je preimenovan u Lenjingrad, Marijinski teatar u Kirov. Čini se da je svim režimima ili onima koji to žele biti najveća briga preimenovanje. U sjeni direktiva ipak se odvija buran glazbeni život. Valja priznati da je dio proizašao u sjeni represije, dio u „sjeni“ emigracije. I prije r/Revolucije u kojoj su desetljećima potlačeni pobijedili, Stravinski je otišao i zajedno s Djagiljevim u Parizu predstavio ponajbolje s kompanijom Ballets russes, čija su dostignuća dio svjetske baštine od Petruške do Posvećenja proljeća, ogledne partiture 20. stoljeća.

Iz zasada Revolucije iznjedrila su se i imena poput Mjaskovskog, Šaporina, Kabalevskog, Ivana Dzeržinskog, koji je na osnovi romana Tihi Don Šolohova napisao „pravu realističku operu“, potom Leva Knippera, koji je napisao četrnaest simfonija baš poput Šostakoviča. Većina ih je danas za „lokalnu“ uporabu, a zahvaljujući baletnoj Carmen najpoznatiji je Rodion Ščedrin. Žilav režim gurnuo je ustranu skladatelje poput Sofije Gubajduline ili Edisona Denisova. I tomu dolazi kraj. O „sovjetskoj“ glazbi pisane su knjige. Dobra je strana da je rastuća nakladnička djelatnost na recikliranom papiru bila dostupna i većinom relevantna. Cijeli je sustav sa svim nemalim zaprekama pred kojima su se našli protagonisti funkcionirao po svojim pravilima. Možda i ljudskijim nego da po debeloj tržišnoj cijeni nakladnika koji su lešinarski otkupili autorska prava svaki list nota ili prava izvedbe preskupo plaćaju. I premda je „masovna pjesma“ jedino pravo iznašašće i posljedica Oktobarske ravolucije, neuništivi su slojevi umjetničke glazbe i njihovi najzamjetniji primjeri. Nakon selidbe Stravinskog prije Revolucije, na stalnom su repertoaru svjetskih pozornica, podija, đaka u muzičkim školama i na akademijama djela Sergeja Prokofjeva ili Dmitrija Šostakoviča kao dio svjetske glazbene baštine. Na opću radost, pa i u skladu sa zasadama sovjetskoga „glazbenog realizma“ redovito se pojavljuju armenskim folklorom obojene skladbe Arama Hačaturjana.

Jednu od Šostakovičevih simfonija valjalo je nazvati Lenjingradskom iz pera „domoroca“, jedno od onih djela koja danas nedvojbeno sa svim konotacijama pripadaju baš svima kao i mnoga djela nastala u nevoljnim, ponajviše gladnim uvjetima u SSSR-u. Preferirana „masovna pjesma“ nije više u središtu pozornosti i muzika ide svojim tokovima. Odnos Oktobarske revolucije i muzike golema je tema. O muzici u doba i nakon revolucije i njezinu nespornom utjecaju napisane su mnoge studije, eseji, knjige. Nije u velikim dozama ostala „masovna pjesma“. Jedino što u nas povremeno poput skupine napirlitanih pjetlića gostuju vojni zborovi i folklorne skupine. Djela Prokofjeva i Šostakoviča izvode se redovito, a stidljivo i drugi zametnuti poput Gubajduline ili skladatelja bivših sovjetskih pribaltičkih republika, Vasksa ili Pärta. S padom režima nastala nakon Oktobarske revolucije popustio je i zahtjev za „glazbenim realizmom“, ma što ta sintagma značila. Dugotrajni utjecaji režimskih očekivanja proisteklih iz Oktobarske revolucije u glazbenom stvaralaštvu na povijesnoj cjediljki nisu više toliko važni, iako su u godinama djelovanja zasigurno ostavili traga na životima neprilagođenih umjetnika.