Ljubav nema pravila

Prikazivanje nekog mađarskog filma u domaćim je kinima iznimna rijetkost, praktički kuriozitet, i bez iznimke riječ je o filmovima koji su pobijedili na nekom od tri najvažnija festivala, Cannesu, Berlinu ili Veneciji. Tijekom proteklih jedanaest godina, koliko je prošlo od provokativne i nelagodne Taksidermije Györgya Pálfija, za prebrojavanje mađarskih filmova prikazivanih u hrvatskim kinima previše su i prsti jedne ruke. Osim odlične psihološke egzistencijalne drame Adrienn Pál redateljice Ágnes Kocsis, u Cannesu ovjenčane nagradom FIPRESCI, te sjajnoga Torinskog konja Béle Tarra i Ágnes Hranitzky, osvajača Srebrnog medvjeda, tijekom minuloga desetljeća dominantno u art-kinima, a znatno manjim dijelom i u multipleksima, mogli smo pogledati tek iznimnu psihološku ratnu dramu Saulov sin Lászlá Nemesa, pobjednicu Cannesa te dobitnicu Oscara i Zlatnog globusa. A sad je pred nama još jedan dojmljiv mađarski film, romantična psihološka drama Tijelo i duša scenaristice i redateljice Ildikó Enyedi, na Berlinalu ovjenčana s čak četiri nagrade, Zlatnim medvjedom, Nagradom ekumenskog žirija i nagradom FIPRESCI.

Kad govori o svom filmu, neobičnoj romantičnoj priči koja se odigrava u klaonici, a dotiče i na idejnoj i na izvedbenoj razini osjetljivih motiva nadnaravnosti i metafizičnosti, Ildikó Enyedi naglašava da joj je možda i temeljni cilj bio senzibiliziranje gledatelja na pomaknute životne detalje koji često izmiču našoj pozornosti i koje smo olako skloni prešutjeti, jer se ne uklapaju u svakodnevnost, običnost i konvencionalno rečeno normalnost. U tome je maestralno uspjela, suptilno predočena intimna stanja i međuodnose definirane tim stanjima, od plahosti i nesigurnosti do samoizolacije te, što racionalnog a što podsvjesnog, potiskivanja osjećaja i strasti, što pak može rezultirati i autodestruktivnošću. Ono formalno iskošeno i bizarno u Tijelu i duši lako prerasta u normalno i prihvatljivo, a dvoje središnjih likova upravo zahvaljujući formalnom minimalizmu u predočavanju njihovih osobnosti i unutarnjih stanja, kao i impresivnoj podigranoj i zatomljenoj glumi kojom su dočarana ta stanja kao i samoizabrane marginalne pozicije, u svakom kadru funkcioniraju kao punokrvne i zaokružene osobe.

On je sredovječni Endre (Géza Morcsányi), poslovođa budimpeštanske klaonice, miran i povučen čovjek koji govori sporo i tiho, obilježen je nepokretnom lijevom rukom koja mu beživotno visi niz tijelo te koji, unatoč poslu kojim se desetljećima bavi, ustrajava na tome da radnici u klaonici moraju žaliti životinje koje svakodnevno ubijaju gotovo na tekućoj vrpci. Kako ćemo poslije doznati, on je čovjek koji je svjesno izabrao samoizolaciju, jer je zaključio da je jedno životno razdoblje iza njega. Ona je mlada Mária (Alexandra Borbély), još izrazitije tiha i povučena nadzornica kakvoće mesa, koja svoj posao od prvoga dana shvati ozbiljno. Potpuno posvećivanje poslu jedan je od načina njezina odvajanja od ljudi i gotovo doslovce svijeta, što oslikava i prvi kadar u kojem je upoznajemo zajedno s Endreom, onaj njezina povlačenja sa sunca u sjenu na autobusnoj postaji, dok joj lik vidimo kroz staklo postaje. No dok je Endreova (samo)izoliranost više službena nego stvarna, jer on primjerice spava pored otvorenoga prozora kroz koji stalno dopiru zvukovi i glasovi s ulice te tako neprestano uspostavlja interakciju sa „svijetom“, a jednokratno će se upustiti i u seksualni odnos s kolegicom kojoj se sviđa, Márijina je samoizoliranost posvemašnja. Ona ne poznaje gotovo nikakve mehanizme ni vještine društvenih interakcija, baš kao ni isticanja vlastite ženstvenosti i privlačnosti, čemu će je krenuti podučavati znatno starija kolegica, a stan u kojem živi, za razliku od Endreova, smješten je visoko u neboderu, izoliran od bilo kakvih izvanjskih zvukova te uređen minimalistički hladno i negostoljubivo. Unatoč formalno sličnoj samoizoliranosti, Mária i Endre ipak se bitno razlikuju, a područje na kojem će se pronaći i utemeljiti snažnu vezu jesu snovi. Točnije, isti san koji će oboje sanjati, jelena i košutu u snježnoj šumi pored jezera, par životinja koje se sporazumijevaju pogledima, dodirima i disanjem. Disanje jelena pred kraj će, u trenucima vođenja ljubavi Márije i Endrea, postati zvukovno istovjetno Endreovu ponešto otežanu disanju, premda je od početka jasno da je u snu on jelen, a Mária košuta.

Kad pred službenicom koja istražuje slučaj krađe praška za parenje životinja (za što je odgovoran novi radnik, arogantni mladi zavodnik) shvate da sanjaju isti san, Endre i Mária počet će se zbližavati, dobrano nesigurni i zbog velike razlike u godinama i zbog bizarnosti njihove povezanosti. Ta će nesigurnost umalo dovesti do tragedije, učinkovito uprizorene kombinacijom gruboga realizma i s Márijine strane gotovo infantilne romantičnosti, da bi naposljetku ipak pobijedila ljubav. Premda je ta pobjeda očekivana, dijelom se doima začudnom i nestvarnom, baš kao što i Mária stalno ostavlja dojam kao da „nije s ovog svijeta“. To je samo još jedna od vrlina pametnoga, do sitnice promišljeno komponirana te stilski i scenografski uobličena, nenametljivo i vrlo sugestivno režirana, impresivno atmosferičnog, povremeno poetična i sjajno glumljena filma.