Kompiću na rastanku

Koliko god kompić nije jednoznačna imenica, rastanak sa svakim njegovim značenjem izaziva mi tugu. Osvrćući se (sve prije nego gnjevno) na svoj život, ne mogu se sjetiti da sam ikada ikoga napustila, jer da jesam, takav bi mi se čin zacijelo urezao u pamćenje. Ni jedan rastanak, naime, ne prolazi bez patnje i žalosti, bez skrivenih suza i neraspoloženja, pa se takvih osjećaja koji nas znaju zaokupljati prilično dugo sjećamo bolje nego radosti. Radost je, kao, sama po sebi razumljiva, a žalosti uvijek tražimo neki razlog, njome se više i dublje bavimo, pa je stoga i dulje pamtimo. No ako ja nisam nikoga ostavila na cjedilu, ima tko je mene. Upravo sada, moj dragi kompić.

No pogledajmo najprije što je ili tko je kompić. Bez obzira na njegovo pravo značenje ili značenja, odmah se vidi da je ­riječ razgovorna, načinjena kao dječja uma­njenica ili umiljenica, kakvi već jesu dječji tepaizmi (riječ je iz moje glave, ne tražite je dru­gdje jer je nećete naći): autić (drugom tvorbom nastao je i tutač, kao i Trgač, nekoć glavni zagrebački trg, Jelačićev), kinfić (treba najprije naći osnovnu riječ, a to je fakin, koji je premetanjem postao kinfa, kao što je od Franje nastao Njofra, a onda je od toga kinfe nastao još manji kinfić). Tako je nastao i kompić. No dvoznačnost, pa i višeznačnost, pobuđuje već i osnovna riječ kompa. Jer tko je ili što je kompa? Prva pomisao leti prema kompanjonu, fr. compagnon, što može biti ortak, drug (neznalice neka radije šute nego da bezrazložno ovu riječ progone), suvlasnik trgovačkoga, industrijskog poduzeća ili tvrtke (Horvat i drug). Naravno, kompanjon mu je službeno ime, a razgovorno kompa pokriva i navedena značenja, ali uključuje i jedno novo: sudrug, prijatelj, pajdaš, društvo na istom poslu ili zadatku. Imenica kompanjon nije bez svojega mocijskog parnjaka, a to je kompanjonka. I kompić ima svoju kompićku (da tekst, kao nekoć, slažu slovoslagari, napisala bih im neka paze na distribuciju č i ć).

Međutim, kompić može biti i tepalica kompjutoru. Naravno da znam i za izraz računalo, no u svakodnevnoj upotrebi ljudi češće rabe kompjutor ili kompjuter, pa odatle i tipični razgovorni izraz kompić (kao što Kvaternikovu trgu u Zagrebu kažemo Kvatrić). Imenica kompa ima još jedno značenje koje nije ni razgovorno ni umanjeno, a znači plitku lađu za prijelaz preko rijeke, skelu, splatu, splav, mađ. komp). No o tome danas ne pišem, nego o kompiću u značenju kompjutora, računala. Tepanje tom stroju potječe valjda odatle što s njim provodimo velik dio dana, pa smo se s njim i familijarizirali. Među prijateljima s kojima mi je upravo on omogućivao kontaktiranje zvala sam ga jednostavno stroj (gasim stroj, još se nisam prijavila na stroj itd.). Inače zazirem od strojeva, pogotovo novih, valjda zato što ih ne poznajem iznutra, jer ako stroj ne sluša moje komande, ja ne mogu reagirati na njih onako kako sam naučena. No na računalima nepoznat netko stalno ima potrebu nešto popravljati, mije­njati, a meni to znači da se u tom novom više ne snalazim. Ako dođe i do najmanjeg odstupanja od rutine, ja sam nemoćna. Znam stisnuti onoliko tipaka na tipkovnici koje mi trebaju i to je sve. Tipkala sam dobro i na pisaćem stroju, sada hvala Bogu više ne lomim prste lupanjem po tvrdoj tastaturi jer je na računalu dovoljan i ovlašan dodir, no zato danas ima i više tip­felera.

Dakle, premda sa strojevima nisam na ti, ovaj kompić bio mi je mnogo više od pukoga stroja, bio mi je pravi sudrug (kadšto i plačidrug). Kolike sam večeri provela uz njega slušajući „svoju“ muziku (gotovo sramežljivo kažem: klasičnu), tek pokoji stavak ili cijelo djelo?! Ili isto djelo u raznim izvedbama?! Pa premda bi se reprodukcijama na internetu moglo naći sijaset zamjerki, meni su i na tom stroju bile ugodne. Zahvalna sam mu na premošćivanju onih tavnih večeri kada čovjek ne zna kamo da se djene. To je ono vrijeme nakon TV-dnevnika kad je na programu pustoš. Čemernim ga pamtim još od mladosti. Do toga su se vremena svi nekamo potrpali, društvo se već skompalo, svi su već našli kompiće s kojima će provesti večer, pa ako nisi uhvatio vlak svoje klape na vrijeme, zvisio si što se tiče kompićkog života. Filmovi su (u kinima, naravno, samo smo ih ondje i gledali) već bili počeli, kao i kazališne predstave i koncerti, pa sam u to vrijeme često osjećala čamotinju, baš ono šimićevsko: o, kuda da se krene?! Nakon godina i godina, otkako sam se (i ja) bar donekle i elektronički opismenila, upravo mi je u to vrijeme često uskakao moj kompić kao pravi kompa, bio je most (i ugoda) do ponoći, kad su se teške oči već sklapale na san, a s neba je počeo rositi mir (i nakon turbulentnih dana). Na tom stroju vidjela sam zanimljive fotografije, pa neke šaljive zgode iz života životinja, a i razmjenjivala sam slike svojih unučica s prijateljicama, starijim i novopečenim bakama, dopisivala se sa svojim prekomorskim prijateljicama (Amerika, Kanada), povremeno sam se s njima mogla i vidjeti, kao i s nekima iz domaje, nepoznat netko slao mi je dnevne kulturne biltene, iz kojih sam saznavala uglavnom o onome što ću propustiti. Ipak, zahvaljujući i opet ovom toli nahvaljenom stroju, bila sam koliko-toliko obaviještena o zbivanjima u hrvatskoj kulturi. Vijesti su katkada bile izdašnije, katkada posnije, no ja ih nipošto ne bih propuštala.

A sada je došao čas rastanka. Stroj je jednostavno stao. Ni makac. Zapravo, gledajući unatrag, netko vještiji od mene otkrio bi znake bolesti koje je on već neko vrijeme odašiljao, no ja ih nisam znala prepoznati. I dok nije sasvim iznemogao i zacrnio se, nisam shvatila da je već neko vrijeme bio u komi, da je agonija već bila nastupila. Osim ovom kompiću, samo sam još jednom stroju napisala slovo od rastanka: Barbari, prvom autu koji smo sami kupili svojim novcem na dan sv. Barbare, 4. prosinca 1970. No ako se Ho Ši Min mogao poetski rastati sa svojim zubom, odajući mu priznanje za vjernu službu, mogu i ja stroju koji mi je priuštio mnogo radosti i zadovoljstva.