Kazalište kao ispit savjesti

Prošlo je stotinu godina od prvih očuvanih i arhiviranih ulaznica za predstave Prosci Ise Velikanovića i Začarani ormar Ferde Ž. Milera Diletantskoga kazališta u Vinkovcima, odigrane 8. prosinca 1917. Takva okrugla obljetnica rada vinkovačkoga kazališta koliko raduje, toliko i obvezuje jer priziva potrebu retrospektivnoga pogleda, rekapitulaciju postignuća i svečanog obilježavanja tijekom 2017. kojima se evocirala kazališna tradicija i predstavio javnosti recentni rad Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, njegovo personalno, kadrovsko i profesionalno stanje s predstavama i repertoarom te stečena priznanja, primjerice povelja Vukovarsko-srijemske županije u povodu stogodišnjice rada za iznimna ostvarenja na području kulture, dodijeljena 10. studenoga 2017.

Premijerne predstave Tri treća tromjesečja, U babinom gnijezdu, Ružno pače, Macbeth i Vrzino kolo izvedene 2017. u znaku su kazališne stogodišnjice, kao i izložba Sto godina vinkovačke kazališne scene 1917–2017. Petra Eleza, ravnatelja Državnog arhiva u Vukovaru, koju je15. svibnja otvorila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Istoga je dana autorica ovih redaka održala popularnoznanstveno predavanje Joza Ivakić – patron vinkovačkoga kazališta, kojim je osvijetlila lik i djelo Joze Ivakića, po kojemu je vinkovačko kazalište dobilo ime, potom dio bogate kazališne tradicije u Vinkovcima tijekom protekloga stoljeća te imena istaknutih nositelja scenskoga izričaja, koji su svoj rad ugradili u vinkovačko kazalište. Predavanje je osvježeno insertima iz filmova Birtija i Grješnice redatelja Joze Ivakića te upotpunjeno izdanjima djela Joze Ivakića iz knjižnoga fonda Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci.

Uz stotu obljetnicu organiziranoga i kontinuiranoga rada, vinkovačko kazalište obilježava 85. godišnjicu smrti Joze Ivakića (1879–1932), svojega zaštitnoga imena. Ime Joze Ivakića vinkovačko kazalište nosi od 1971, kada je pred kazališnom zgradom otkriveno brončano poprsje Joze Ivakića, rad akademskoga kipara Antuna Babića. Vinkovci su praktično dokazali svoj osjećaj respektiranja i odavanja javnoga priznanja istaknutom i kreativnom pojedincu iz svoje sredine, utisnuli ime Joze Ivakića u kolektivno i kulturno pamćenje i uveli ga u svakodnevicu.

Istinski kazališni čovjek

Joza Ivakić kompletan je kazališni čovjek, koji je svojim radom zastupljen u gotovo svim segmentima amaterskoga i profesionalnoga kazališnoga života kao dramski pisac, dramaturg, redatelj, kazališni kritičar, prevoditelj, arhivist, lektor i profesor Državne glumačke škole u Zagrebu. U stvaralačkom životopisu objedinjuje kazališni amaterizam i profesionalizam baš kao i njegovo kazalište.

Njegovi amaterski kazališni koraci u Vinkovcima i Karlovcu uvertira su u profesionalni kazališni rad, koji je započeo 1915, kada je postao dramaturg osječkoga kazališta. Kreirao je kazališni život Osijeka od 1915. do 1917. te kao redatelj postavio na scenu pedesetak dramskih djela u teškim okolnostima Prvoga svjetskoga rata i atmosferi supremacije njemačkoga jezičnog i kulturnog izraza u kazališnom životu. Na poziv intendanta Julija Benešića, oduševljena ortoepskom sigurnošću glumaca pod podukom Joze Ivakića, profesora klasične filologije i slavistike, premješta se u Zagreb 1917, gdje se našao u konkurenciji velikana hrvatskoga glumišta Raića, Gavelle, Strozzija, Krleže, Begovića, Vojnovića i Ogrizovića. Ondje postavlja na pozornicu četrdesetak dramskih djela hrvatskih i stranih pisaca. Dosljedan nastojanju da se „naša narodna individualnost treba zrcaliti i u kazalištu“, dobiva prepoznatljivu odrednicu redatelja narodnoga usmjerenja te doseže stvaralački vrhunac u posve drukčijem okruženju.

Ivakić je napisao i publicirao oko 280 kritika, članaka, recenzija i prikaza, feljtona i kozerija, među kojima dominiraju kazalište kritike, jer je bio službeni kazališni kritičar Narodnih novina i urednik Savremenika. Postaje 1926. predavač, nastavnik hrvatskoga jezika i redatelj pedagog Državne glumačke škole, gdje podučava studente glume hrvatski jezik s posebnim naglaskom na dikciji i akcentologiji. Prevodio je za kazališne potrebe drame ruskih, francuskih, njemačkih, poljskih, engleskih i nordijskih književnika. Vodio je Arhiv HNK u Zagrebu od 1924. do smrti 1932.

Dramski mu opus obuhvaća nekoliko jednočinki i pet drama: Inoče (1919), Pouzdani sastanak (1922), Vrzino kolo (1980), Proslava saveza pjevačkih društava i Majstorica Ruža (rukopisi), koje su kvalitativni prinos pučkome teatru u smislu amalgamiranja pučkoga igrokaza s dramom kao visoko hijerarhiziranim žanrom. Pospješio je proces raslojavanja pučkoga igrokaza na podvrste te obogatio novom vrstom – pučkom tragedijom (Majstorica Ruža) i približio groteski (Vrzino kolo).

Premijera Vrzina kola središnji je događaj svečanoga obilježavanja stogodišnjice vinkovačkoga kazališta pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.

Vrzino kolo, ljubavna komedija u četiri čina s prologom i epilogom, najdotjeranije je Ivakićevo dramsko djelo, vrhunac njegove komediografske zrelosti, „vinkovačka provincijalna Leda“ (Vaupotić), živahnija i neposrednija od Krležine.

Vrzino kolo u režiji Joze Ivakića praizvedeno je 19. rujna 1931. u Zagrebu i odigrano devet puta u kazališnoj sezoni, a ujedno je zadnja Ivakićeva režija i zadnje dramsko djelo te ga Vaupotić naziva „posmrtnim labuđim pjevom Ivakićeve komediografske zrelosti“. U osječkom kazalištu Vrzino kolo premijerno je izvedeno 25. prosinca 1931. u režiji Aleksandra Gavrilovića. Nakon toga Vrzino kolo odstajalo je u rukopisu i najzad našlo izdavača 1980. u Vinkovcima te prvi put tiskom objavljeno u Zborniku sa znanstvenoga skupa Pučki teatar, održana 1978. u povodu obilježavanja šezdesetogodišnjice vinkovačkoga kazališnoga života i stote obljetnice rođenja Joze Ivakića.

Napokon je nakon 86 godina Vrzino kolo našlo svojega redatelja, Vjekoslava Jankovića, i glumce Gradskoga kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca i Hrvatskoga kazališta iz Pečuha te se o višestrukoj obljetničkoj prigodi potvrdilo kao reprezentativni tekst dramske baštine i opravdalo zaštitno ime kazališta u Vinkovcima, gdje se s posebnim senzibilitetom njeguje kazališna, književna, jezična i kulturna baština.

Vjekoslav Janković redateljskim postupcima prizvao je stvaralačku osobnost autora Vrzina kola Jozu Ivakića, uz ostalo, multimedijalnim pristupom i oponašanjem nijemoga filma asocirao je na Birtiju (1929) i Grješnice (1930), namjenske igrane srednjometražne filmove kojima je Ivakić bio režiser i scenarist, a imaju veliku kulturnu važnost, napose u povijesti filma kao jedini sačuvani filmovi (uz Miletićev film Šešir iz 1937) rane hrvatske kinematografije. Zakulisne je igre dočarao zakulisnim sjenama, koje se odvijaju paralelno sa scenskom radnjom. Kostimografijom i scenografijom Saša Došen naglasila je varošku komponentu međuratnih Vinkovaca i Slavonije, a glazbeni umeci s izborom slavonskih tradicijskih i starogradskih pjesama Igora Valerija te plesnih točaka Folklornoga ansambla Lisinski iz Vinkovaca u koreografiji Danijela Šote, osim što su potvrdili sredinu koja više nije selo, a još nije varoš, funkcionalno su pridonosili ritmu poskočice i kola, veselom birtijskom i svatovskom raspoloženju i komedijskoj ljubavnoj radnji, a glumačka igra potvrdila je Vrzino kolo kao dramu od žena i od ljubavi.

Dok likovi žena Ivakićevih zbirki Iz našeg sokaka (1905), Selo i varoš (1912) i Knjiga od žena i od ljubavi (1914) pod teretom socioloških obrazaca života ne uspijevaju postići emancipiran status u društvu te njihovi pokušaji rezultiraju spoznajom o vlastitoj nemoći, Puštenica Julka (Matea Marušić), Namiguša Kata (Katarina Baban), Ofrkuša Ljubica (Selena Andrić) i Konobarica (Katarina Krištić), lijepe kao vile, sposobne i okretne kao vještice, pokreću vrzino kolo preokretanjem socioloških obrazaca života, a naglavačke su prevrnule patrijarhalni model da i feministička kritika ostaje bez teksta te oženile bećara, jednoga od reprezentativnih likova literarne Slavonije, slavonskoga Don Juana, Ženskara Jotinu (Ivan Ćaćić), a zavele i zbunile samoga Harmonikaša (Vladimir Andrić), koji je trebao biti distancirana svijest promatrača-komentatora uz pomoćnoga Harmonikaša / Grabancijaša (Zorko Bagić). Matori Tutljo (Denis Brižić), Kočoperni Čiko (Hrvoje Seršić) i Stari Rogonja (Goran Smoljanović) objekti su i žrtve njihove ženskosti i ženstvenosti, što potenciraju svojim karakterističnim imenima.

Deprovincijalizacija
istočne Hrvatske

Postavljanjem Ivakićeve komedije Vrzino kolo o stogodišnjici vinkovačkoga kazališta u vrzino se kolo zaplela publika zahvaljujući kazališnoj iluziji, glumačkoj igri, scenografiji, kostimografiji, glazbi i plesu, potvrdivši da je kazališna izvedba kolektivni čin čiji uspjeh ovisi o objedinjenim naporima i radu svih sudionika, a pogotovo kada je riječ o pučkom teatru u sofisticiranoj varijanti. Zahvaljujući uzornoj predstavi dostojnoj kazališne stote obljetnice, Joza se Ivakić mogao 10. studenoga zadovoljno smješkati jer je kazališno živ kao i njegovo kazalište u Vinkovcima, a publika je zadovoljno pljeskala i slavila dugo u noć.

Gradsko kazalište Joza Ivakić u Vinkovcima čuva stoljetnu tradiciju kazališnoga izraza, što je rezultat uporna rada, praktičnih i umjetničkih nastojanja 4–5 naraštaja entuzijasta koji su osigurali naraštajni transfer i omogućili njegovati suvremeni scenski izraz mladim naraštajima, pridonositi općem i kulturnom dobru te deprovincijalizaciji istočnih krajeva Hrvatske, koji, unatoč nejednakim mogućnostima, ipak participiraju u kazališnom životu kao važnu segmentu kulturnoga života, u kojemu se na pozornici ispituje savjest društva, nacije i čovječanstva.

Čestitamo vinkovačkom stogodišnjaku prvo kazališno stoljeće i neka mu hrvatska Talija bude naklonjena!