Kaseta

Čujem da su sada proslave dječjih rođendana prilično nalik na narodne običaje. Jer u njima sudjeluje cijela zajednica (razred, vrtićka grupa), a sve je regulirano i sve se unaprijed zna: tko kad dolazi, tko što donosi, što se jede, što se pije, što se radi u kojoj fazi slavlja. A obavezan je dio toga programa snimanje: slavljenikovi roditelji – a koji put i tkogod drugi – late se kamere, pa snimaju što djeca rade, nagovaraju ih da pjevaju ili plešu i, uopće, nastoje stvoriti trajan dokument.

Prisjećajući se kako je to nekad bilo – u davna vremena kad sam i ja imao malo dijete – zaključujem da se mnogo toga promijenilo, prije svega zato što su onda materijalne mogućnosti bile neizmjerno skučenije pa je zato skučeniji bio i sam program. Ali moram priznati da je ponešto ostalo i isto. A tu mi je opet osobito palo u oči snimanje. Jer i tada – prije trideset i pet ili četrdeset godina – postojao je običaj da se snima, tek što nismo imali ni videokamere ni pametne mobitele, pa smo se morali ograničiti na zvučni dio proslave, i zato smo sve snimali na kasetofon.

Kasetofoni su doista bili pravi znak onoga vremena i mislim da su ga dobro reprezentirali. Tehnološka revolucija tada je bila tek započela i sve je još bilo pomalo klimavo i nesavršeno, ali je istodobno obećavalo da će se velike stvari tek dogoditi. I zato smo se mi tadašnjom tehnologijom služili kao da uzimamo nekakav predujam od budućnosti. A tu je upravo kasetofon bio prvi pri ruci.

U kasetofonu su bile kasete (koje smo mi, na užas jezikoslovaca, uporno zvali kazetama), a one su nama izgledale kao visoko tehničko dostignuće. Bile su kraće od deset centimetara i uže od šest, a često su bile prozirne i u njima su se vidjeli namotaji magnetizirane trake. A mi smo još pamtili one goleme i užasno teške magnetofone s velikim kolutima i zato su nam kasete izgledale kao čudo tehnike. A isto tako i kasetofon, koji je imao ugrađen mikrofon i nisu mu trebale nikakve žice, nego se mogao prenositi. A često je kasetofon bio kombiniran s radioaparatom, pa se moglo slušati malo jedno, malo drugo, a moglo se s radija izravno i snimati na kasete.

Ipak, nama su tadašnji aparati bili to draži što su manje podsjećali na one nekadašnje, pa smo zato više voljeli uređaj koji je služio isključivo za kasete, jer je bio manji i jednostavniji od kasetofona s radiom. A osim toga, on je postao silno važan onda kad su se pojavili oni prvi, najprimitivniji kompjuteri: tada se program učitavao u računalo izravno s kasete, a zvučao je kao niz šumova, šuštanja i pištanja, i to je djelovalo nekako svemirski. Zato se nismo prestajali diviti što sve stane na tu malu kasetu.

Zato smo bili oduševljeni kad su se kasete nastavile smanjivati. Dostigle su one, doduše, neki standardni oblik i format, i te su bile najčešće; ali pojavile su se sad i neke svrhe zbog kojih je kaseta morala biti još manja. Na primjer, dobro su te minikasete (upravo tako su se zvale) dolazile u novinarstvu: novinari više nisu potezali za sobom velike magnetofone koji su odvaljivali rame, nego su nosili male diktafone koji vrlo lako stanu u džep. Osim toga, došle su i telefonske sekretarice, a njih bez minikaseta nije bilo moguće ni zamisliti: ljudi su jedni drugima ostavljali poruke, pa kad bismo došli kući, prvo bismo preslušali poruke, kao da smo burzovni mešetari, a ne radni ljudi i građani, kako smo se tada zvali.

Ipak, najbrojnije su bile one standardne kasete, a vrlo brzo su se otkrile i sve njihove prednosti. Glavna među tim prednostima bila je ta što se kaseta mogla slušati svuda, a nije bila namijenjena za jedno mjesto i određene uvjete kao gramofonska ploča. Zato su mnogi entuzijasti tada posve odbacili gramofone, odmahujući rukom na primjedbe o boljoj kvaliteti zvuka koji dolazi s ploča, jer njih je fascinirala mobilnost. Pa su se zato odmah u automobile počeli ugrađivati uređaji koji su osim radija imali i plejer za kasete. Tako je čovjek mogao birati svoju glazbu i mogao je u njoj uživati u svakom trenutku, pa kad bi vas netko povezao svojim autom, prvo bi vas upitao kakvu glazbu želite slušati, hvaleći se pritom bogatom kolekcijom kaseta.

A ta mobilnost kaseta, njihova praktičnost, osobito je došla do izražaja kod walkmana. Bio je to za one prilike revolucionaran izum. Nemojte mi se smijati kad kažem da je najvažnije to što je bio malen: svjestan sam da su današnji uređaji mnogo manji i lakši, ali nama je bilo fantastično što možemo slušati glazbu iz nečega što je veliko kao kutija cigareta, a k tome se još vješa na pojas i nosi svuda sa sobom. Doduše, za mehaničko pomicanje trake u kaseti trebalo je dosta energije, pa su se tako baterije morale često mijenjati, ali što je to značilo u usporedbi sa činjenicom da ste mogli slušati glazbu dok džogirate, a jogging se također baš tada pojavio. Dapače, vokmen je postao dio standardne džogerske opreme, a bilo je neke poezije u tome kako se pomalo prazne njegove baterije dok trkaču postupno nestaje snage.

Ukratko, da više ne duljim, nama se neko vrijeme činilo da kasete rješavaju sve naše probleme, ili barem većinu. Njihova široka upotreba sugerirala nam je da će tako biti i ubuduće, pa nam nije bilo ni nakraj pameti da su ti zvjezdani trenuci kasete ujedno znak njezina bliskog kraja. A kad smo na dječjim rođendanima snimali što klinci ondje lupetaju, bili smo tvrdo uvjereni kako ćemo za koje desetljeće i mi, a i ti klinci, koji će tada biti ljudi, ganuto preslušavati ono što smo snimili.

A dogodilo se obratno: kasete su izašle iz uporabe. Više ih nigdje ne možete naći, jednostavno su iščezle. A što je još gore, iščezli su i uređaji na kojima bi se moglo reproducirati ono što je na kasetama snimljeno. One se još i sad vuku po našim ladicama, a mi ih nemamo snage baciti, nego samo nostalgično uzdišemo nad njima.

Jer uvijek se pitamo što je ondje zapravo snimljeno. I pada nam na um da su na tim kasetama možda zabilježeni najvažniji trenuci našega života, možda i sam njegov smisao, a mi do svega toga više ne možemo doći.