Jendričko u galaksiji interneta

Slavko Jendričko pjesnik je zavidna pjesničkog opusa, koji se i dalje širi, a započet je 1969. zbirkom pjesama Nepotpune dimenzije. U povodu 70. rođendana pjesnika 10. listopada u Vili Arko Hrvatsko društvo pisaca organiziralo je prigodni skup. O Jendričkovu pjesništvu govorili su Miroslav Mićanović, Davor Ivankovac i Miloš Đurđević. Pročitano je i izlaganje Branka Maleša.

Skup je izlaganjem započeo M. Mićanović, spomenuvši već na početku „svijet interneta“, odnosno „digitalnih i paradigitalnih prostora“. Topos je to koji ističe jednu od važnih odrednica Jendričkova pjesništva, apostrofiranu još u naslovu zbirke izabranih pjesama Orguljaš na kompjutoru izdane 1999. Pozivajući se na spomenutu zbirku, kao presjek pozamašna dijela Jendričkova pjesništva, Mićanović secira reprezentativne pjesme otkrivajući u njima stalna poetska obilježja pjesnikova stila kao što su „promjena statusa jezika, lutajući subjekt koji se uvijek zaustavlja na novom, neosvojenom mjestu i prisutnost intenzivne emocije“. Ni Maleš u svojemu izlaganju, koje je pročitao M. Đurđević, ne odstupa mnogo od tih odrednica. Ističući „predominaciju emotivne funkcije, decentrirani subjekt i borbu protiv logocentričnog poimanja svijeta“, otkriva osnovne značajke Jendričkova opusa. Maleš je nazvao Jendrička modernističkim pjesnikom. Jendričko je poslije ustvrdio da se ne slaže s Malešovom odrednicom i da se on smatra postmodernističkim pjesnikom, što je istaknuo i Đurđević u svojemu izlaganju. Izlaganje D. Ivankovca odudaralo je izborom pristupa od ostalih. Naime, u središtu je pozornosti bila njegova mrežna suradnja s Jendričkom na uređivanju i izdavanju triju zbirki pjesama izdanih ove godine u sisačkom ogranku Matice hrvatske. Riječ je o zbirkama Strieglovi hologrami, Crni krug i Zatvaranje krugova. Velik dio pjesama sadržanih u tim zbirkama Jendričko objavljuje na svom Facebook-profilu, što otvara dvosmjerni komunikacijski kanal između pjesnika i čitatelja, a Ivankovac kao dežurni kritičar, kako ga je Jendričko nazvao, i urednik tiskanih izdanja, zahvaljujući brzini i jednostavnosti suvremene internetske komunikacije, sudjeluje u oblikovanju zbirke već od sama nastanka pojedinih pjesama. Đurđević je u svojem zaključnom izlaganju podijelio Jendričkovo pjesništvo na dvije faze. Prvu obuhvaćaju zbirke od Nepotpunih dimenzija (1969) do Podzemnog Orfeja (2001), a druga faza započinje zbirkom Kada prah ustaje (2005) te traje još i danas. Đurđević je u okviru te podjele kritički detektirao osnovne težnje Jendričkova pjesništva, uključujući i neoavangardne tendencije koje se manifestiraju u poetskom tretmanu jezičnih sastavnica. Skup je završen razgovorom s autorom, u kojemu je do izražaja došao njegov društveni aktivizam i svijest o utjecaju suvremenih tehnologija na položaj i stvaranje poezije.