Izazovi akromatike

Kada Englezi nekomu kažu da izgleda bolesno, reći će: You are off colour, a mi ćemo pak reći: Blijed si kao krpa. Dakle izgubiti boju nije poželjno, na prvi pogled može se doimati monotonom. Ipak, izložba kojoj je naslov Monokromno: crno-bijelo slikarstvo bavi se zanimljivom temom i na njoj ćemo se susresti s djelima najvećih svjetskih umjetnika. Slojevita su tumačenja simbolizma bijele kao boje koja je vrhunac svjetlosti, trijumf nad tamom, simbol čistoće i nevinosti, duhovnosti i oprečne crne kao boje strasti, tuge, smrti, bezdana u kojemu se utapaju sve radosti kolorita. Bjelina i crnina pod kistom umjetnika mogu biti hladne ili tople, ovisno o strukturi, lazuri, o slojevima namaza različitim nijansama iste boje, o podlozi na koju se nanose, o tome koja je boja u njihovoj neposrednoj blizini i koji im je tematski okvir.

Autorice izložbe i pozamašnoga kataloga Lelia Packer i Jennifer Sliwka vode nas kroz sedam stoljeća i otkrivaju ne samo razloge zbog kojih se umjetnici odlučuju isključivo za te dvije (ne)boje ili za (ne)boju koja je rezultat njihova susreta na slikarskoj paleti, dakle za sivu u mnoštvu nijansi, već analiziraju i odnos slikara prema drugim granama umjetnosti, kao što su kiparstvo, grafika i fotografija. Među više od pedeset izložaka samo je dio iz fundusa Nacionalne galerije, a ostalo su posudbe iz vodećih svjetskih muzeja i zbirki. Kustosice nas vode kroz izložbu podijeljenu u sedam tematskih cjelina: sakralne teme, studije svjetla i sjene, slike u tehnici grisaille, monokromne slike u odnosu na skulpturu i na grafiku, crno-bijelo slikarstvo u doba fotografije i filma, apstrakcija i na kraju posjetitelje dočekuje instalacija u kojoj i sami sudjeluju.

Sakralne teme počinju sa srednjim vijekom, uz objašnjenje da su slikari reducirali paletu i slikali tehnikom grisaillea u skladu s vjerskim normama kršćanstva, religioznim asketizmom, samostanskim statutima i propisima liturgijskog kalendara. Najstariji je izložak fragment vitraja oslikan crnim pigmentom na srebrnoj podlozi rađen oko 1320–24, vjerojatno za kapelu u crkvi St Denis u Parizu, a sada se nalazi u zbirci Muzeja Viktorije i Alberta.

Draperija kao glavni motiv

Kao kontrast tom fragmentu i malom molitveniku s crno-bijelim iluminacijama izloženo je golemo renesansno platno iz crkve benediktinskog samostana u Genovi, koje je uz ostalih trinaest sačuvanih platna služilo za prekrivanje zidova crkve u vrijeme korizme. Na indigo-podlozi bijelom bojom oslikani su prizori iz Isusove muke s središnjim prikazom molitve u Getsemanskom vrtu slikane po grafici Albrechta Dürera iz 1508.

Monokromne studije svjetla i sjene posebno su zanimljive kada slikari rade pripremne crteže za draperije. Dva su primjera slike u kojoj je draperija glavni motiv: studija draperije slikana na smeđem platnu oko 1477, atribuirana Ghirlandaiu ili radionici Andree del Verrocchija, posuđena iz Grafičkog kabineta državnog muzeja u Berlinu, a drugi je Dürerova slika koju je majstor potpisao i datirao 1502. (Albertina, Beč). Naslov joj je Žena u nizozemskoj odjeći, ali ženu ne vidimo, ona je slikana s leđa u bogato nabranoj odjeći s velikim šalom koji joj pokriva glavu. Slikana je crnim potezima kista i pera na podlozi od sivo-ljubičastog papira. Bijelom bojom slikar bilježi odraz svjetla na duboke vertikalne nabore koji se radijalno šire na odjeći. U visini struka nevidljiva ruka žene nabire i podržava pokrivku za glavu i time prekida vertikalni ritam nabora ističući mekoću i podatnost tkanine. Neobično, ali slika na kojoj je žena nevidljiva ima dodirnih točaka s onom nage žene koja nas s plakata poziva na izložbu. Na plakatu je reproducirana Ingresova Odaliska. Ne ona Velika Odaliska iz 1814. koja se nalazi u Louvreu i koju poznajemo po brojnim reprodukcijama u boji, već Odaliska u grisailleu iz muzeja Metropolitan u New Yorku koju je Ingres u suradnji s pomoćnicima slikao desetak godina poslije (oko 1824–34) za Napoleonovu sestru Caroline Murat, napuljsku kraljicu. Ova Odaliska prikazuje istu nagu ljepoticu u istom položaju, ali u crno-bijeloj varijanti i višetonskom sivilu. No slikar nije pojednostavnio samo kromatsku paletu, već je eliminirao i sve asocijacije na Orijent. Nestali su ukrasni motivi na tkaninama, nakit, luksuzni predmeti, krzno i svilom obložen madrac. Slikar se usredotočio na ljepotu tijela i podatnost tkanina kojima je okružena. Pod odaliskom je samo meka, zgužvana tkanina tople, pulsirajuće bjeline na kojoj kao na oblak, gotovo lebdeći, naliježe njezino savršeno, nježno tijelo definirano jakim kontrastom s crnom pozadinom i oblikovano širokim rasponom od bijele do brojnih nijansi sive. Odaliska više ne drži u ruci lepezu od paunova perja, već opuštenom kretnjom povlači rub teškoga svilenog zastora. Upravo taj zastor koji se u bogatim naborima spušta do poda podsjeća nas na Dürerovu studiju draperije iza koje se krije žena. U tom su segmentu izložbe predstavljeni i drugi umjetnici koji su slikali istu temu u boji i monokromno, među njima je Degasova Baletna proba, ili su na taj način interpretirali djela drugih umjetnika: monokromna Picassova interpretacija Velásquezove infante Margarite Marije iz ciklusa Las Meninas.

Tizianov portret gospođe, La Schiavona, ulje na platnu, oko 1510–12, iz zbirke Nacionalne galerije, uključen je u dijalog o odnosu slikarstva i skulpture. Dalmatinka je simultano portretirana en face u koloru i u profilu na mramornom reljefu u prvom planu iste slike. Možda je to Tizianov odgovor na prigovor da je skulptura vrednija od slikarstva, jer se portret može vidjeti sa svih strana. Još jedan izvanredan primjer kombinacije monokromnog i višebojnog slikarstva na istom djelu vratnice su oltara na kojim je Van Eyck u tehnici grisaillea naslikao prizor navještenja, sa slikanim skulpturama koji daju iluziju trodimenzionalnosti.

Poglavlje o monokromnom slikarstvu u doba fotografije i filma, ali i drugih medija, predstavlja slikare koje su ti mediji nadahnuli da u svojim slikama „recikliraju“ objavljene prizore. Među njima su: Gerhard Richter, Peder Balke, Marlene Dumas i Chuck Close.

Apstrakcija ne bi, razumljivo, bila dolično predstavljena bez Crnog kvadrata Kazimira Maljeviča, te je iz galerije Tretjakov u Moskvi posuđena verzija te slike iz 1929. Uz njega su zastupljeni: Josef Albers, Ellsworth Kelly, Frank Stella, Gerhard Richter, Cy Twombly, Jasper Johns, Jackson Pollock i Bridget Riley. Rado bih u ovoj galeriji vidjela djela hrvatskih umjetnika, koja bi se izvanredno uklopila u temu crno-bijelog slikarstva: Negativ XII i Pozitiv XI Vlade Kristla iz 1959, Meandre Julija Knifera i sliku na platnu Bombardiranje očnog živca Miroslava Šuteja, koju su mogli posuditi iz zbirke MoMA-e u New Yorku. Šutejeva slika bila bi idealna za uvod u posljednju cjelinu – instalaciju koju je dansko-islandski umjetnik Olafur Eliasson nazvao Soba za jednu boju (1997). U njoj sam doslovno doživjela bombardiranje očnog živca, nadražaj na oko koje se prilagođavalo ambijentu pod jakim žutim svjetlom koje „guta“, eliminira boje te naše lice, ruke i šarena odjeća postaju crno-bijeli. Za razliku od upozorenja u muzejima da je zabranjeno fotografiranje, umjetnik nas uljudno moli da se fotografiramo. Odlazimo s uspomenom na trenutak kada smo i sami postali monokromni.

Slike bez ljudi

U neposrednoj blizini Trafalgarskog trga nalaze se galerije Mall, nazvane po slavnoj aveniji u kojoj je njihova zgrada, a koja povezuje slavoluk Admiralty i Buckinghamsku palaču. Galerija je osnovana 1961. kao neprofitna udruga britanskih umjetnika, ali izlaganje nije ograničeno na britanske umjetnike. U bogatom i raznovrsnom programu predstavlja suvremene slikare i kipare različitih generacija i stilova. Upravni odbor galerije odlučuje o programu i izabire umjetnike s kojima će surađivati. Njihov izbor hrvatskog umjetnika Dražena Eisenbeissera nije mogao doći u bolje vrijeme, jer se njegovi radovi savršeno uklapaju u temu izložbe Monokromnog slikarstva u obližnjoj Nacionalnoj galeriji, što je posebno obradovalo ravnatelja galerije Lewisa McNaughta, koji je otvorio izložbu. Istaknuo je kako je u prvom kontaktu s fotografijama njegovih djela mislio da je riječ o fotografskoj izložbi u stilu starih fotografija u boji sepije, ali kada je vidio originale, on i članovi komisije jednoglasno su odlučili izložiti Draženove radove u njihovoj najljepšoj galeriji. Oduševljeni komentari posjetitelja već na početku izložbe zabilježeni su u knjizi dojmova: „Izvanredna tehnika, mistična atmosfera izaziva jake osjećaje…neobična i jedinstvena izložba…umjetnik je uspio izraziti dubinu svojih osjećaja i ugođaj zaustavljenog vremena u oronulim kućama ali i u ljepoti krajolika pod snijegom.“ Izložio je crteže velikih dimenzija isključivo u tonu sepije. Jedan mu je posjetitelj rekao da mu je jedini prigovor što su crteži koji mu se najviše sviđaju preveliki da bi ih mogao smjestiti u svom stanu. Pošto su se u druge dvije galerije u istoj zgradi paralelno održavale grupne izložbe britanskih slikara i kipara, Eisenbeisserova je izložba privukla brojne umjetnike, što je bila prilika za razgovor o njegovoj specifičnoj tehnici slikanja kredom na papiru i prepoznatljivu rukopisu. Kratkim potezima kredom na papiru stvara gušću ili rjeđu mrežu kojom određuje količinu svjetla kojom obasjava osamljene zgrade ili detalje arhitekture ili ističe dubinu reljefa na fasadama. Na njegovim slikama nema ljudi, gradske kuće s oronulim fasadama i seoske kuće s propalim krovovima iz kojih raste korov ili se ugibaju pod težinom snijega, snijegom zameteni krajolici napušteni su i sveopći je osjećaj duboke sjete i nostalgije za boljim danima.

Dražen Eisenbeisser rođen je i živi u Koprivnici. Nije profesionalan, akademski slikar, ali slikarstvo mu je nakon mirovine postalo druga profesija. Njegovu prirodnu nadarenost usmjerili su njegovi slikarski mentori iz Koprivnice, a posebice mu je poticajan bio profesor Zlatko Kauzlarić-Atač, koji je u njemu prepoznao vrijednosti koje su oduševile londonsku publiku i upravitelje galerije, pa je već pozvan da za dvije godine dođe izložiti nove radove.