Čuvar hrvatskoga identiteta

Dana 19. studenoga u Zagrebu je preminuo akademik Milan Moguš, istaknuti hrvatski filolog i nekadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rođen 25. travnja 1927. u Senju, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira 1953. narodni jezik i književnost i postaje asistent u Akademijinu Institutu za jezik, a 1956. asistent profesora Hraste na Filozofskom fakultetu. Bio je i lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi. Od 1975. redoviti je sveučilišni profesor, od 1965. do umirovljenja 1992. predstojnik je Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika. Pamtimo ga kao iznimno posvećena profesora. Bio je prodekan Filozofskoga fakulteta, voditelj poslijediplomskoga studija, smjera lingvistike, predstojnik Zavoda za lingvistiku. Predavao je i na sveučilištima u Kölnu, Mannheimu, Osijeku i Rijeci.

Četrdeset je godina član HAZU-a: 1977. postaje izvanredni, a 1986. redoviti član. Od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2010. predsjednik je Akademije. Od 2001. voditelj je Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU te predsjednik Odbora za leksikografiju, član Odbora za dijalektologiju i Odbora za onomastiku. Bio je dugogodišnji voditelj projekta Istraživanja hrvatskih dijalekata. Od 2011. vodio je projekt Benešićev Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, dosad objavljen u 14 svezaka.

Objavio je 21 knjigu te 208 članaka i rasprava. U doba Hrvatskoga proljeća 1971. sa S. Babićem i B. Finkom izradio je Hrvatski pravopis, zbog političkih razloga nakon tiska uništen te 1972. ponovno tiskan u Londonu (Londonac), u cijelosti prvi put tiskan tek 1990, s više kasnijih izdanja.

Povijest hrvatskoga jezika zadužio je djelima Fonološki razvoj hrvatskoga jezika, Povijesna fonologija hrvatskoga jezika, Povijest hrvatskoga književnoga jezika te velikom gramatikom (suautor) Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika. Velik je prinos dao i hrvatskoj dijalektologiji, posebno istraživanju čakavskog narječja. Doktorirao je 1962. s temom o senjskom govoru, a objavio je i monografiju Čakavsko narječje. Objavio je Senjski rječnik i još devet rječnika, npr. prvi Hrvatski čestotni rječnik (s M. Bratanić i M. Tadićem), prvi Poljsko-hrvatski rječnik (s N. Pintarić), Rječnik Marulićeve Judite, Cesarićev Rječnik (s M. Tadićem), Mažuranićev Rječnik, Rječnik Bugarkinja Silvija Strahimira Kranjčevića, pridonijevši i uvođenju računalne obrade teksta.

Dobio je niz odličja, od 2004. počasni je građanin rodnoga Senja. Bio je i predsjednik Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO.

„Bio je čvrsta karaktera, pouzdan, marljiv, staložen, discipliniran. Akademik Milan Moguš bio je jedan od onih koji su čuvali i gradili hrvatski identitet. Stoga je zadužio i Hrvatsku akademiju i hrvatsku znanost i hrvatski narod“, izjavio je u povodu smrti akademika Milana Moguša predsjednik Akademije Zvonko Kusić.