Angažirane intimne priče

Kao formalne središnje motive 15. zagrebačkog filmskog festivala, koji se od 11. do 19. studenog održavao na nekoliko gradskih lokacija, organizatori su u najavama i na svečanom otvaranju izdvojili prava žena te borbu za njihovo zadržavanje i afirmaciju, ukazivanje na nedemokratske procese i derogiranje demokratskih standarda diljem svijeta te borbu pripadnika LGBT-zajednice za pravo na drukčije i veću vidljivost. Kao najvažniji motiv u filmovima iz konkurencije za glavnu festivalsku nagradu Zlatna kolica te u dobru broju popratnih programa izdvojilo se oslobađanje od bilo kakvih stega (obiteljskih, društvenih, klasnih, rodnih...) i afirmacija ljudskih prava na svim meridijanima i paralelama. U tom je smislu jedno od obilježja ovogodišnjega festivala bilo veći broj socijalno angažiranih filmova, pri čemu su društvene promjene redovito kretale od pojedinaca i njihovih intimnih priča, ili su se pak u njima ključno prelamale, da bi se širile na određene, ne nužno manjinske, skupine ljudi, i čitave uže ili šire zajednice. U pristupima odabranim temama i kroz načine njihovih angažiranih obrada očekivano su se predstavili različiti autorski profili, postupci i senzibiliteti, a sam angažman u određenim se slučajevima pokazao odveć tezičnim i utegom za realizacije koherentnih, intrigantnih i uvjerljivih filmskih priča. Posljedica toga stanovita je shematičnost i predvidljivost nekih naslova, čiji su autori u boljim slučajevima te nedostatke uspijevali nadomjestiti humorom, šarmom, slikovitošću i energičnošću.

Plaču li muškarci?

Stručni ocjenjivački sud dugometražnog programa, koji su činili glumica Lana Barić, redatelj Peter Brosens i producent Peter Rommel, Zlatna kolica za najbolji film dodijelio je psihološkoj drami Muškarci ne plaču suscenarista i redatelja Alena Drljevića. Riječ je o manjinskoj hrvatskoj produkciji u kojoj se korištenjem psihoterapijske metode psihodrame Drljević i suscenarist Zoran Solomun bave PTSP-om pogođenim pripadnicima vojski sukobljenih u ratovima na području nekadašnje Jugoslavije tijekom 90-ih godina. Ponajviše ratom u Bosni i Hercegovini te dijelom u Hrvatskoj, kroz likove Dalmatinca Valentina kojeg tumači Leon Lučev i zafrkanta u izvedbi Ive Gregurevića. Metoda psihodrame podrazumijeva uporabu akcijskih dramskih metoda kojima se kroz rekonstrukcije stvarnih tjeskobnih i traumatičnih situacija istražuju međusobni odnosi među pojedincima koji su sudjelovali u takvim ili sličnim situacijama. U rekonstrukcijama se potiču spontanost i kreativnost, kako bi sudionici pokušali „iznutra“ sagledati, koliko je moguće proživjeti te na temelju toga razumjeti i prihvatiti stanja i traume drugih sudionika. To pridonosi osvještavanju i vlastitih stanja sudionika, njihovu abreagiranju trauma kroz koje su prošli, koliko je moguće sagledavanju tih trauma „izvana“ te raščišćavanju njihovih unutarnjih konflikata i stvaranju pretpostavki za (su)život s posljedicama proživljenih trauma. Drljevićev film, ovjenčan posebnim priznanjem žirija u Karlovim Varima, devetoricu nekadašnjih vojnika sukobljenih strana predvođenih psihoterapeutom Ivanom (Sebastian Cavazza) smješta u bosanskohercegovačko zimovalište koje očito pamti i bolje dane. Kroz priče pojedinih likova autori se bave velikim brojem motiva i detalja, od naslovnog i najbanalnijeg plaču li muškarci ili ne, preko arhetipskog o čvrstom i grubom balkanskom muškarcu ratniku koji ne pokazuje osjećaje, u istom smislu i kakve se nesigurnosti, traume itd. mogu kriti iza nepokazivanja osjećaja, do „vječnih“ pitanja tko se u ratovima protiv koga borio, tko je bio pravi borac a tko pozadinac i „lažnjak“ te napokon tko je više, a tko manje čovjek, što god to pojedincima značilo. Pritom autori dijelom očekivano pa i neizbježno posežu za stereotipima, i u međusobnim razgovorima i zamjeranjima, i u zajedničkim pjevanjima i opijanjima, i u tome da je psihoterapeut Slovenac, što implicira da su Slovenci u ratovima 90-ih ostali na distanci, gotovo neutralni, pa sad mogu pomagati drugima. U kontekstu stereotipnosti očekivane su i reakcije sudionika, od samosažaljenja i paljenja automobila do pokušaja samoubojstva (pri čemu će bosanskog Srbina spasiti upravo arhineprijatelj Hrvat), pa je u cjelini posrijedi ostvarenje koje se najviše izdvaja izborom provokativne i nažalost trajno aktualne teme, vrlo sugestivnim i nerijetko dojmljivim glumačkim interpretacijama, osobito Borisa Isakovića, Emira Hadžihafizbegovića, Ermina Brava i Leona Lučeva, te uvjerljivom dramskom tenzijom potenciranom usmjerenošću likova jednih na druge u ograničenom prostoru u kojem se zbivanja odigravaju. Zanimljiv je formalno krajnje sporedan lik konobarice i čistačice prema kojoj sudionici pri početku izražavaju seksualne aluzije, ali i frustracije, da bi ona naposljetku za njima čistila nered te i doslovno i metaforički ugasila svjetla.

Drame sazrijevanja

U dugometražnom programu žiri je posebno priznanje dodijelio u Cannesu Zlatnom kamerom ovjenčanoj egzistencijalnoj drami Parižanka suscenaristice i redateljice Léonor Serraille. Riječ je o i u autorskom i u tematskom i u idejnom smislu naglašeno „ženskom“ filmu, djelu koje oslikava osobnost i svakodnevicu jedne kako se isprva čini iracionalno konfuzne i prilično autodestruktivne mlade žene. Ona je Paula Simonian (izvrsna Laetitia Dosch), Parižanka koju na samom početku zatječemo kako se čini na kraju jedne ljubavne veze, kao dobrano iritantnu i odbojnu osobu čije je ponašanje i postupke teško razumjeti i prihvatiti. Tijekom više od polovine trajanja filma ona će biti sklona samoponižavanju, maltretiranju drugih ljudi, lažnom predstavljanju i građenju poznanstava na tome, sitnim krađama te površnom prihvaćanju i odbijanju poslova, a sve što se može naslutiti jest da je u tome goni neki ozbiljan unutarnji konflikt. Slijedeći formu neovisnog filma, autorica opisuje parišku odiseju protagonistice koja traga za samom sobom i razrješenjem situacije koja je prouzročila konflikt. Kad se počne smirivati uz djevojčicu koju privremeno čuva pod lažnim identitetom i uz tamnoputoga kolegu na također privremenom poslu u trgovini mirisima, Paula će postupno steći samopouzdanje za suočenje s uzročnikom svog stanja, s egoističnim fotografom s kojim je ostala u drugom stanju i koji se afirmirao zahvaljujući njezinim fotografijama, da bi ju odlučio odbaciti nakon što ju je iskoristio kao muzu s kojom, dakako, ne želi ni dijete. Od isprva iritantne djevojke Paula će postupno prerasti u samosvjesnu i dovoljno hrabru osobu, a njezinu transformaciju redateljica predočava vrlo sugestivno i uvjerljivo, s naglascima na ugođajnosti i dinamičnosti priče, unatoč formalnom neiskustvu debitantice ipak zrelosti i zaokruženosti pristupa, slojevitosti protagonistice čije se karakterne nijanse postupno otkrivaju te učinkovitim korištenjem zadanih lokacija. Film je donekle predug i povremeno redundantan, no svakako vrijedi upoznati intrigantnu Paulu.

Najuspjelijim filmom prikazanim u dugometražnoj konkurenciji potpisani kritičar drži Srebrnim lavom za režiju i nagradom Luigi De Laurentis u Veneciji ovjenčanu dramu Skrbnik, dugometražni prvijenac scenarista i redatelja Xaviera Legranda. Donedavni glumac Legrand, kojem se pogrešno pripisuje uloga u ratnoj drami Doviđenja, djeco Louisa Mallea, potpisuje sjajno režiranu, iznimno sugestivnu, naglašeno realističkim izvedbenim prosedeom realiziranu storiju o francuskoj obitelji u raspadu, u kojoj se borba za skrbništvo nad dvoje djece očekivano najbolnije prelama na samoj djeci, osobito na dječaku Julienu, kojeg sjajno tumači Thomas Gioria.

Razorene obitelji

Film se nastavlja na autorov kratkometražni projekt Prije nego sve izgubiš iz 2013, s istim likovima i glumcima, ali godinu poslije, pri čemu u kratkom filmu razvod započinje, a ovdje traje mučna i traumatična brakorazvodna parnica. Legrand se vrlo spretno poigrava očekivanjima gledatelja i dramu učinkovito gradira prebacivanjem dramskog žarišta s lika oca (uvjerljiv Denis Ménochet) najprije na sina, a potom i na majku (izvrsna Léa Drucker). Otac se isprva čini sudskom žrtvom jer ga u razvodnoj parnici kritici izlažu redom žene, od sutkinje i odvjetnica do supruge koja se isprva u sudnici čini hladnom i nadmoćnom, da bi se to počelo mijenjati najprije uvođenjem lika dječaka koji će postati žrtvom očeva psihofizičkog zlostavljanja, a potom i podjednako ugrožene majke te djeda i bake s očeve strane, koji će također osuditi ponašanje i djelovanje svog sina. Legrand maestralno gradira dramsku tenziju i zbivanja postupno, s osloncem na sjajne glumce, njihovu međuigru i naglašenu atmosferičnost, napinje do trilerskog intenziteta a potom i do gotovo hororske završnice.

Dobitnik HT-ove nagrade publike je odlična drama Foxtrot Samuela Maoza, djelo koje je uz Srebrnog lava u Veneciji osvojilo još dvije nagrade. Autor ponešto precijenjene ratne drame Libanon kreirao je dramski triptih različitih dramskih registara koji gledatelja najprije suočava s obiteljskom melodramom izazvanom vrlo traumatičnom viješću o pogibiji mladog vojnika Jonathana koju primaju njegovi roditelji, a potom i sestra Alma. Središnji segment triptiha svojevrsna je satira s opisom monotone svakodnevice Jonathana na jednoj kontrolnoj točki, segment čija će satiričnost biti naglašena svakodnevnim mjerenjima naginjanja kontejnera u kojem su vojnici smješteni, s pomoću limenke s hranom, a osobito dvjema sekvencama prolaska jedne deve. No kad zbog jedne pogrešne procjene pri kontroli automobila s četvoro mladih, od kojih jedna djevojka privuče Jonathana, dođe do tragedije, na neki način biva određena i Jonathanova sudbina u kojoj će se kobnom pokazati spomenuta deva. U završnici opet slijedi melodrama, sa zaokruživanjem prikaza ozbiljno narušenih odnosa u Jonathanovoj obitelji, s iznevjerenim očekivanjima i životnim planovima, s razočaranjima i nestankom ljubavi. Maoz uspješno varira dramske registre i također se spretno poigrava očekivanjima gledatelja, zavodeći ga pogrešnim tragovima i u krivim smjerovima, neprestano vrlo vješto kombinirajući satiru i tragičnost.