Žrtva za umjetnost

Kad se ustvrdi da je psihološka horor-drama Majka! tipičan film scenarista i redatelja Darrena Aronofskog, to se podjednako odnosi na uklapanje ovog naslova u dominantni autorski prosede osebujnog filmaša kao i na recepciju djela od strane publike i kritike. Naime, baš kao i u slučaju najuspjelijih i najvažnijih ostvarenja dosadašnjeg opusa autora sklona radikalnim izvedbenim postupcima i u znatno manjoj mjeri radikalnim tematskim izborima i idejnim „popudbinama“, i Majka! je naišla na dijametralno suprotstavljene pa i radikalno sukobljene kvalitativne sudove i recepcijske stavove, kod kritike baš kao i kod publike. Nije to ništa novo, jer se najuspjelije filmove Darrena Aronofskog ili voli ili mrzi, sredine i kompromisa jednostavno nema, a sam autor i jest najzanimljiviji kad se odluči na izrazitiju radikalizaciju izvedbe, od fantastične psihološke drame Pi preko halucinantne psihološke narkodrame Rekvijem za snove, adaptacije romana Huberta Selbyja Jr.-a, potom egzistencijalne melodrame s elementima trilera Crni labud (do aktualne Majke!, koja se na idejnoj i u određenoj mjeri izvedbenoj razini skladno nastavlja na Crnog labuda. Štoviše, Majka! je u tematskom i izvedbenom smislu radikalna elaboracija Crnog labuda, intrigantne i dosta slojevite priče o (auto)destruktivnoj naravi vrhunske umjetnosti i umjetnicima koji su zbog dosezanja artističkog savršenstva i osvajanja publike spremni prodati ne samo vlastitu dušu (ne nužno vragu), nego i mraku i uništenju izložiti i one u svojoj okolini, svoje muze, umjetničke i životne partnere iz kojih crpe životnu energiju i sokove, sebi podčinjene submisivne osobe slabije volje i primarno vođene ljubavlju i strašću.

Sve to je ono na što pristaje mlada Majka koju sugestivno i uvjerljivo tumači Jennifer Lawrence, mladolikim izgledom još djevojka koja je nakon udaje za sredovječnog pisca i pjesnika Njega (pomalo manirističan, ali sasvim solidan Javier Bardem) pristala na život u njegovoj u požaru gotovo posve uništenoj kući na osami. Priča filma započinje in medias res, kad na vrata kuće nedugo nakon, čini se, idiličnog buđenja supružnika zakuca Čovjek (uvijek pouzdan Ed Harris), umirovljeni liječnik i veliki ljubitelj Njegove poezije za kojeg će se ubrzo pokazati da je smrtno bolestan. Osim po prilici po sredini filma, kad uslijedi zatišje pred buru, Aronofski gledatelju ne omogućuje predah jer se zbivanja odvijaju vrlo brzo, pa nakon Čovjeka u kuću najprije stigne zlokobna Žena (uvjerljivo zagonetna i gotovo dijabolično prijeteća Michelle Pfeiffer), a potom i dvojica njihovih sinova. Sve njih On na iznenađenje Majke prima neobično srdačno, uz tvrdnje da ljudima treba pomoći i da nemaju kamo otići, a sve se zakomplicira kad se sinovi s asocijacijama na Kaina i Abela počnu obračunavati oko nasljedstva Čovjeka te kad u obračunu jedan ubije drugog. To kaotično i košmarno stanje, koje je gledateljima predočeno predominantno iz vizure Majke koju kamera neprestano slijedi u stopu kroz krupne planove, poluprofile i kadrove s leđa, takvim kretanjem kamere biva dodatno potencirano. Potenciraju ga i Majčine tjeskobne i horor-vizije vizije zidova koji se miču, vatre u peći koja se pali i drvenoga poda koji „krvari“, Aronofsky sjajno gradira tjeskobno ozračje i paranoidnu tenziju, a imalo iskusniji gledatelj u tim trenucima, kao i kad uslijedi zatišje, može razmjerno lako pretpostaviti o čemu je riječ i što slijedi. Možda najsnažnija asocijacija u prvoj polovini filma jest ona na Rosemaryno dijete Romana Polanskog, no to je tek djelomičan, odnosno polovičan trag. O djetetu se i radi, ono će se roditi, Majka će ispuniti svoju supružničku i majčinsku „dužnost“ te povjerovati da njoj i Njemu više ništa ne stoji na putu obiteljskoj idili, a sve će se učiniti upravo savršenim kad Njega događaji s Čovjekovom obitelji nadahnu te kad u stvaralačkoj ognjici napiše navodno remek-djelo.

No tjeskoba i slutnja tragedije su i tada stalne, jer On najprije u pisanju i stvaralačkom „transu“ posve zanemari nju, a nedugo potom praktički je posve potisne na račun horde fanatičnih obožavatelja koji im opsjednu kuću. Poruka je jasna, ona (Majka) iskorištena je i potrošena kao izvor nadahnuća te kao „medij“ za donošenje na svijet žrtve (djeteta), koja će ubrzo biti predana razularenoj masi obožavatelja. Tu Aronofsky skreće u nadrealno i posve simbolično, jer će se u neredu i pokolju koji će uslijediti kuća pretvoriti u bojno polje kojim će odjekivati i revolucionarne parole te u koje će upasti i policijski specijalci, da bi u završnici stvaralački i destrukcijski ciklusi bili završeni i sve vraćeno na početak, s novom mladom budućom žrtvom.