Zabavljač... i mnogo, mnogo više

Brojke i podaci su neumoljivi, a oni govore da je Vlado Štefančić bez ikakve dvojbe bio najgledaniji i najizvođeniji redatelj u povijesti hrvatskog glumišta. I ne samo to… Pored sjajne glumačke karijere, Štefančić se prije svega proslavio kao neokrunjeni kralj hrvatskoga vedrog glazbenog kazališta jer je osim postavljanja antologijskih operetnih predstava ostavio dubok i neizbrisiv trag kao pionir i velemajstor u predstavljanju novih, suvremenih teatarskih žanrova, mjuzikla i rock-opere. Nevjerojatnom energijom, vitalnošću i bogomdanim talentom iz dana u dan krčio je nove staze, rušio granice među žanrovima i umjetnostima, otkrivao nove prostore, stvarao nove izvođačke zvijezde, privlačio na tisuće starih i novih gledatelja, a vrhunskim predstavama postojano unosio vedrinu u sivilo svakidašnjice, budio nadu i krijepio umorne gledateljske duše.

Osim prikazivanja brodvejskih remek-djela, Vlado Štefančić je kao direktor Komedije i redatelj neprijeporni otac Zagrebačke škole mjuzikla. Okupljao je i poticao rad autorskih skupina, koji je rezultirao nizom nezaboravnih kazališnih hitova i afirmirao niz prvorazrednih all-round izvođača. Nikada nije spavao na lovorikama i uvijek je imao hrabrosti za korak dalje pa je nakon trijumfa brojnih domaćih mjuzikala uslijedio i uspjeli proboj domaće rock-opere, a Štefančić je poput mađioničara preko noći popularne estradne zvijezde pretvarao u vrhunske kazališne umjetnike. Jednako je uspješno surađivao s legendarnim prvakinjama operete kao i s buntovnim pripadnicima novoga rock-naraštaja.

Zagrebačka škola mjuzikla

Što je Zagrebačka škola mjuzikla? Riječ je zapravo o podvigu baš Vlade Štefančića i kazališta Komedija. Na iskustvu stečenu postavljanjem i igranjem brodvejskih hitova, Vlado je utro vlastite staze, lansirajući domaća djela, primjerena zahtjevima publike i mogućnostima izvođača. Govoreći o Zagrebačkoj školi mjuzikla možemo ustvrditi da nema ni govora o nekom stilski jedinstvenu, autorskom usmjerenju, već se njezin profil očituje u načinu izvedbe i redateljske, dakle Štefančićeve zamisli. On je na stvaranje mjuzikala poticao i okupljao vrsne glazbenike (Alfi Kabiljo, Đelo Jusić, Stipica Kalogjera, Pero Gotovac, Karlo Metikoš, Miljenko Prohaska, Ljubo Kuntarić, Stjepan Mihaljinec, Branko Mihaljević, Arsen Dedić) i pisce (Milan Grgić, Luko Paljetak, Ivica Krajač, Pajo Kanižaj, Drago Britvić, Boris Senker, Tahir Mujičić, Nino Škrabe). Za proboj i uspjeh njihovih djela iznad svega su zaslužni glumci i pjevači, od kojih su neki postali vrhunski all-round izvođači, bez kojih mjuzikl ne bi mogao funkcionirati (Sanda Langerholz, Lukrecija Brešković, Lela Margitić, Đurđa Ivezić, Veronika Kovačić, Boris Pavlenić, Richard Simonelli, Vladimir Krstulović, Martin Sagner, Vladimir Kovačić). Vješto su se uklopili i operetni prvaci (Đani Šegina, Josip Fišer, Marijan Kunšt, Nevenka Petković-Sobjeslavski, Sandra Bagarić), ali i estradne zvijezde (Josipa Lisac, Radojka Šverko, Branko Blaće, Đani Stipaničev).

Kad su vrata Komedije posljednjih dvadesetak godina bila zatvorena za domaći mjuzikl i njegove projekte, Vlado Štefančić je Zagrebačku školu mjuzikla selio u Osijek, Dubrovnik i Rijeku.

Prvosvećenik božice Talije

Neprestano je tražio i uspješno otkrivao nove kazališne prostore u svom voljenom Zagrebu, od Doma sportova i Lisinskog do Jaruna i Jelačić-placa. Njegovim i Komedijinim uspješnicama divila se i publika Rima, Trsta, Budimpešte i Petrograda, baš kao i 35 tisuća gledatelja u spomen-parku Slobodište kod Kruševca. Kao dijete Komedije, u kojoj je proveo gotovo cijeli život (glumac, redatelj, ravnatelj) i postao njezinim zaštitnim znakom, jednako je uspješno djelovao i u drugim hrvatskim gradovima (i u Bosni, Sloveniji, Vojvodini), a osobito plodno u Osijeku i Dubrovniku. Golem je i Štefančićev doprinos razvoju hrvatskog radija i televizije, s bezbroj ostvarenih emisija, u kojima je desetljećima glumio, pjevao, plesao, vodio, zabavljao, režirao.

Sa zvonkim radijskim glasom Vlade Štefančića susreo sam se još u djetinjstvu (Mikrofon je vaš, Vedre večeri, Braco u Porodici Veselić). Vlado Štefančić najzaslužnija je osoba za konačni kazališni proboj našega spisateljskog trojca (Škrabe–Senker–Mujičić) jer su nam nakon velikog uspjeha O’Kaja bila otvorena sva vrata. Čast mi je i radost što sam bio Vladekovim bliskim suradnikom i prijateljem pune 43 godine, od O’Kaja, Novele od stranca i Kaj₂O preko Dedeka Kajbumščaka (Kazalište Trešnja, 1986) i Lady Šram (1991) do čarobnoga Dubrovnika i Ivane (Kazalište Marina Držića, 2006) te mnogih prigodnih priredbi, od kojih izdvajam monumentalnu proslavu 100. rođendana Hrvatske seljačke stranke (Dom sportova, 2004). U ta četiri desetljeća mogao sam se doista uvjeriti da je Vlado Štefančić iznad svega i prije svega bio fanatični zaljubljenik u božicu Taliju, njezin sluga, ljubavnik, ovisnik i prvosvećenik. Ako niste bili kadri pratiti njegove zahtjeve i njegovu dinamiku, jao si ga vama… No, kako se on poslu i zajedničkom projektu predavao sav, potpuno, bezrezervno, najčešće je i od suradnika izvlačio maksimum. Tu nije bilo predaha, otaljavanja, šmire, samozadovoljstva… Ako je na trenutak zavladalo zatišje i bonaca, Vladek je, budite sigurni, ubrzo izazvao buru, oluju, ako treba i konflikt. Sve za predstavu, sve za Show, sve za Publiku…

Kad smo radili kajbojski glazbeni strip O’Kaj, pročitao je sve nastavke Taličnog Toma, pregledao sve vesterne i preslušao sve country-ploče koje su mu usput spomenute…

Kad smo radili hommage moderni, Dežmanu i Ljerki Šram, pročitao je Matoševa i Milčecova sabrana djela, popeo se na Brestovac, proučavao slike Čikoša-Sesije… Tu nam se s jednakom strašću pridružio još jedan perfekcionist, još jedan gigant hrvatske kulture, Arsen Dedić. Njihova zajednička radna jaskanska hodočašća zauzimaju počasno mjesto u zlatnoj riznici mojih uspomena.

Kad smo radili Ivanu, Vlado je nakrcao sobu svim izdanjima djela Ivane Brlić Mažuranić, stupio u kontakt s njezinim potomcima i poklonicima od Rijeke do Broda, s Nakladom Bulaja i Egmontom/Disneyjem, dignuo na noge doslovno cijeli Grad (od Malog raspjevanog Dubrovnika, radijskih spikera i mornara do klapskih pjevača i eminentnih klasičara)… Smjenjivala su se sunčana razdoblja i grmljavine, a munje su obično pogađale one koji su mu najbliži i najdraži… Došlo vam je često da ga u žaru borbe pošaljete v rodno mesto, ali ste ga ubrzo, najkasnije već sutra, zvali i kretali zajedno u nove bitke…

Vlado Štefančić bio je teatarski čovjek par excellence, iskusan i prekaljen, ali srcem i ponašanjem vječni, nemirni dječak, all-rounder, hrvatski Mickey Rooney, George Abbott i Joel Grey. Krasio ga je gotovo nepogrešiv in­stinkt. On je bio redatelj istraživač, nikad se nije zadovoljavao postignutim uspjesima, već je stalno tražio nove izazove. Nije se plašio modernih vremena ni suvremenih tehničkih dostignuća. Bio je maher koji je izvanredno dobro osjećao potrebe, želje i puls gledatelja... Zaljubljen u svoj Zagreb i Hrvatsku, ali s pogledom prema Europi i Svijetu, West Endu i Broadwayu...

Vladekovi memoari i naš oproštaj

Tragove svega spomenutog naći ćete i u knjizi Zabavljač (Prometej, Zagreb, 2007), spomenaru Vladine umjetničke karijere i života. Kad je knjiga objavljena, Vladek me nazvao i zamolio me da napišem recenziju za Večernji list (2. veljače 2008). Sebe, a i svoju knjigu, nepretenciozno je nazvao Zabavljač. On je to svih tih godina nedvojbeno i bio (showman, entertainer). Smijeh je prokušani, najbolji lijek za sve probleme ovog svijeta. No iza lica bajazza i klauna krio se kao i u cirkusu ili operi čovjek od krvi i mesa, sa svim svojim tjeskobama, tugama i nevoljama. Kao što i veličanstvena priča o Don Quijoteu, u kojoj naizgled čitamo vesele zgode o budalastom vitezu, u biti skriva dramu pa čak i tragediju...

Tako je i sretno djetinjstvo Vlade Štefančića, puno prisjećanja na stare zagrebačke, purgerske razglednice ili na rodni, plodni, široki Srijem, nasilno prekinuto u trenutku kad su se lomili svjetovi i kraljevstva, na samu kraju rata, tragičnim gubitkom oca, domobranskog časnika (poginuo je u Travniku) i voljenoga starijeg brata Borisa, pitomca Domobranske akademije (umoren je u JNA, u kaznenoj četi). Uvjeren sam da su baš Teatar i Gluma poslužili Vladi Štefančiću kao pojas za spašavanje i preživljavanje, pojas s kojim se održao na životnoj pučini više od sedam desetljeća.

Knjiga Zabavljač tipični je, čisti Štefančić… Zabavna i duhovita, prepuna ritma i vedrine, tempa i glazbe, starih i novih fotografija, šarenih slika i izvadaka iz kazališnih programa, plakata i dijelova tekstova, libreta, songova i nota, anegdota i viceva, susreta i rastanaka, citata i crteža, scenografije i kostima, posveta i kritika, kolumni i osvrta, sjete i radosti, gorčine i nade… Knjiga se čita, gleda i doživljava u dahu, ona je obavezno štivo za svakog ljubitelja i štovatelja kazališta, kulture, umjetnosti, povijesti, baštine, Komedije, Zagreba, Osijeka, Dubrovnika…

O Vladekovu životu i djelu mogle bi se ispisati mnoge stranice i popuniti cijeli Vijenac. Posljednji put vidio sam ga 12. svibnja 2017. u Komediji, nakon premijere Labicheova Talijanskog slamnatog šešira u režiji još jednoga hrvatskog kazališnog velikana, Georgija Para. Teško je hodao i tužio se na vid. Zagrlio me i prišapnuo: Kad odem gore među zvijezde, napiši nekaj... Ti me najbolje kužiš...

I tak sam nekaj napisal, a mogal bi i puno više, a možda i bolje... Kad je Vlado Štefančić u pitanju i njegov golemi opus, uvijek će se nešto prešutjeti i nehotice zaobići...

Znam jedino ovo... Ako gore u nebesima postoji kazalište, a autor ovih redaka siguran je da postoji, Svevišnji je sasvim sigurno Vladi Štefančiću povjerio okupljanje ansambla za novi nebeski mjuzikl. Mogu si ga zamisliti kako gore, gdje prestaju sve nevolje i nestaju sve suze, postrojava anđeoske zborove, svirače i plesne ansamble, kako poziva na okup sve svoje glumce koji su otišli prije njega i željno ga čekali (Đani Šegina je sigurno među njima), a sve iz prvog reda razdragano promatraju njegovi najdraži, članovi njegove obitelji.

 ***

VLADO ŠTEFANČIĆ – rodio se u Vukovaru 1931. kao sin Vukovarca Ivana, časnika, i Zagrepčanke Vere, a obitelj se nakon šest mjeseci preselila u Zagreb. Od 5. godine gledao je sve predstave HNK-a, a s 10 je počeo sam pisati, režirati i glumiti u vlastitim „pravim malim mjuziklima“. Nastupao je u Dječjem carstvu Tita Strozzija i polazio glumačku školu. Od 14. godine glumio je u dječjim predstavama, a sa 17 postao profesionalni glumac na Radiju Zagreb te dobio angažman u Kerempuhovu Vedrom kazalištu, današnjoj Komediji.

Profesionalnu kazališnu karijeru započeo je 1949. kao član Dramskog studija Radija Zagreb. Od 1950. glumio je i režirao u Komediji. Kao glumac istaknuo se brojnim nastupima u komedijama i dramama (npr. Matijaš Grabancijaš dijak, Berenger, Willie Clark) te u operetama (npr. Grof Pottenstein, Kurt, Robert, Šjor Bepo) i mjuziklima.

Od 1965. do 1969. glumio je u zagrebačkom HNK-u (Ljamšin, Courbois). Bio je Karlo u kultnoj predstavi Dubrovačkih ljetnih igara, Kafetariji.

Zlatno razdoblje, u kojem je bio umjetnički ravnatelj Komedije (1969–78), važno je za razvoj hrvatskoga glazbenog kazališta. U Komediji je režirao niz opereta i drama (npr. Grofica Marica i Kneginja čardaša, Splitski akvarel i Mala Floramye, Barun Trenk, Šišmiš i Noć u Veneciji, Jalnuševčani. Režirao je niz inozemnih mjuzikala i rock-opera (npr. Čovjek iz Manche, Guslač na krovu; Jadnici, Jesus Christ Superstar, Kosa).

Smatra se utemeljiteljem hrvatskog mjuzikla, a bio je redatelj mnogih djela (npr. Jalta, Jalta, Dundo Maroje ’72, O’Kaj i Kaj₂O, Novela od stranca, Tko pjeva zlo ne misli). Režirao je i prve hrvatske rock-opere (Gubec-beg i Grička vještica).

Pokrenuo je otvaranje nove Komedijine scene na Jarunu. Uz režije u drugim teatrima (HNK u Zagrebu, u Osijeku, u Rijeci, u Splitu, Varaždinu, KMD u Dubrovniku, Dubrovačke ljetne igre) čarobnjak s Kaptola doživotno je ostao vjeran svojoj Komediji.

Režirao je dvjestotinjak predstava u Hrvatskoj i inozemstvu, izvan Komedije i opere, npr.  Nikola Šubić Zrinjski, Lucia di Lammermoor, Seviljski brijač, operete Vesela udovica i Zemlja smiješka, mju­zikle, npr. Karolina Riječka, Slavonska rapsodija, Dan od amora L. Paljetka i Đ. Jusića, Ivana (Play IBM!) N. Škrabea i J. Cvitanovića. S uspjehom je nastupao na radiju (deset tisuća emisija) i televiziji (dvije tisuće emisija).

Dobitnik je nagrade Marul 1966, nagrada grada Zagreba 1973. i 1994. i Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje 2000.   N.Š.