U potrazi za boljom prošlošću

„Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uživanje (...) Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividna. I tad mi najednom pred očima iskrsne uspomena.“

Citat je, dakako, Proustov, i premda je njegovo „traganje za izgubljenim vremenom“ uklopljeno u drugi kontekst i drugo vrijeme, osjećaji i uvjetni refleksi ostaju isti: teško da postoji umjetnost koja, poput glazbe, pobuđuje tako snažne uspomene. Moderna diskografska industrija, ona iz novoga stoljeća, gotovo da ne živi ni od čega drugog osim od uspomena.

Nostalgija je, kako napominje britanski popkulturni teoretičar i rock-kritičar Simon Reynolds u knjizi Retromania, redovito „dolazila do izražaja upravo kroz pop-kulturu, i to putem albumskih reizdanja, radijskih emisija ispunjenih zlatnim hitovima prošlosti i slično. No ona se također mogla potaknuti pop-kulturom nečije mladosti: artefaktima masovne zabave kao što su nekadašnje i ugasle zvijezde, stare televizijske emisije, staromodne reklame i plesna moda, prastari hitovi i zastarjeli sleng. Danas je nostalgija postala potpuno ugrađena u cjelinu suvremene industrije zabave pretvorivši se u metu njenog konzumerizma.“

Toga je nedvojbeno svjestan i Siniša Škarica, bivši član šibenske grupe Mi te, uz ostalo, dugogodišnji i utjecajni urednik u Jugotonu i Croatia Recordsu. Ta diskografska kuća svojevrstan je logistički stup distribucije domaće (i „eks-domaće“) glazbe. Škaričina nova knjiga Tvornica glazbe podnaslovljena je kao Priče iz Dubrave, a ispod, na koricama, stoji još detaljnije pojašnjenje: Bilješke za biografiju ili Various Artists / Knjiga prva 1947–1969. Riječ je o pomno složenoj zbirci autorovih bilješki za izdanja koja je tijekom godina urednički potpisivao, a budući da je riječ o kronološki organiziranu pothvatu, to znači da nas čekaju još dva, možda i uzbudljivija, od 1969. naovamo.

U prvome dijelu trilogije autor ne bježi od vlastitih sentimenata i nostalgije, pa će u jednome od uvodnih poglavlja (Zbog jednog davnog soundtracka) i sam spomenuti Prousta, i prohujalim vremenima utisnutima u našoj podsvijesti, i „zaboravljeni davni refren“, podsjećajući da se svaki naraštaj oblikovao uz ritam vlastite zvučne razglednice.

No da je nova Škaričina knjiga samo puka kolekcija uspomena jedne generacije, i da su svi događaji povezani isključivo generacijskim ključem, njezina vrijednost ne bi bila tako upadljiva.

Obuhvaćajući prvi dio razvoja domaće suvremene pop-glazbe, od Ferda Pomykala, Ive Robića i Lole Novaković, preko Arsena i Gaby do Drage Mlinarca i Grupe 220, Škarica gradi mnogo univerzalniji mozaik. Iako nije riječ o enciklopediji, priča zahvaća široko (i duboko) u diskografiju jednog prostora i odvija se na dvije razine – kao uspon velike diskografske kuće koja ove godine obilježava okruglih sedamdeset godina, ali usporedno, i možda važnije, kao konstruiranje temelja široke i razgranate glazbene scene. U čemu je njezina specifična težina? U tome što se razvijala pod jakim „vanjskim“, globalnim utjecajima, ali istovremeno i u skladu s unutarnjim, lokalnim zakonitostima.

Knjiga je vrelo malo znanih i nepoznatih podataka koji daju odgovore na pitanja „tko-što-kada-gdje-zašto“. O šlagerima 1950-ih i o prvom Zagrebačkom festivalu iz prosinca 1953, o Opatiji 1958, o debitantskom EP-u VIS-a Bijele strijele s kraja 1962, o umjetničkom profilu mladoga flautista muzičke škole Arsena Dedića (vjerojatno najsofisticiranije kantautorske pojave s ovih prostora), o zlatnim dečkima i vickastim žonglerima jazza, o hrvatsko-slovenskoj Beti, o primadonama zabavne glazbe, festivalskim prvacima i rokerskim apostolima – sve je ovdje, nanizano taman do isteka šezdesetih, kad će rock, uz pomoć Mlinarca i ostalih, „maturirati“ i doživjeti afirmaciju zasebne umjetničke forme.

Po prirodi stvari – budući da je sastavljena od popratnih bilješki – Tvornica glazbe lišena je kritičkog diskursa i to će nedvojbeno zasmetati ambicioznijim čitateljima. Pisana je iz uvjerenja i otvoreno „navijački“, ali s energijom insajdera kojemu godine iskustva nisu oduzele izvornu radost. Riječ je o veoma pedantnom autoru, oboružanu znanjem i voljom da to znanje upregne u dobrobit opće stvari i, dakako, kuće za koju radi. „Kao i mnogi drugi, i ja pamtim vrijeme po pjesmama“, zapisao je u uvodu Dušan Vesić. „Devet od deset pjesama po kojima ja pamtim vrijeme dolazilo je iz Jugotona. (...) Znam ljude koji nikada u životu nisu zapalili cigaretu, sjeli za volan auta ili popili gutljaj rakije, ali ne znam nikoga tko barem jednom nije držao u ruci nešto na čemu je pisalo Jugoton.“

Kad je Jugoton postao Croatia Records, dovršena je logična transformacija ključne diskografske činjenice čija je uloga – to ne treba smetnuti s uma – od sama početka nadrasla industrijsko-distribucijsku razinu i prerasla (kako i Škarica zaključuje) u svojevrsnu društveno-kulturnu ikonu. I to na način donekle usporediv s globalnim, svjetskim diskografskim divovima i pojavama poput Warner Brothersa i Columbije, koje su šezdesetih i poslije dovitljivom strategijom omogućile mladim kreativnim glazbenicima ulazak u mainstream, ispunjavajući usput svoju temeljnu profitnu zadaću. Ukratko, reflektirali su, ali i oblikovali masovni ukus, nastojeći promovirati i kvalitetne, a ne samo isplative proizvode.

Što se domaće pop-glazbe tiče, ona se „rodila na radiju, a prohodala na festivalima“, kako se izrazio jedan od njezinih najistaknutijih protagonista, Nikica Kalogjera. I najvažnije – „odrasla je u diskografiji“, ne samo u procesu proizvodnje i distribucije gramofonskih ploča (singlica i albuma) nego i uza sve ostale, ne manje važne društvene i druge aktivnosti, o kojima je pisac knjige vodio računa i koje je manirom uporna kroničara uspio zabilježiti.

Pojednostavnjeno, Škarica zna ono što većina ostalih nije ni mogla doznati, pa će osim kronološko-biografskoga slijeda Tvornica glazbe biti zanimljiva i kao vrelo neobičnih, opskurnih činjenica te onih osobnosti koje nažalost današnjem slušatelju ne znače mnogo. Tako se osim neupitnih i općeprihvaćenih veličina stranicama knjige provlače i neopjevani heroji i „romantični luzeri“ ondašnje estrade, poput Zvonimira Krkljuša, Bruna Petralija i Vojina Popovića, koji su, unatoč neupitnom daru, pedesetih godina bili prisiljeni živjeti u sjeni Ive Robića. Iznad svega, zanimljivo je čitati o onima čija zvijezda blista i danas, unatoč teškim počecima. Primjerice, kad se Gabriela Gabi Novak, rođena Berlinčanka „od djetinjstva fascinirana crtanjem“, prijavila na audiciju (zajedno s Ivicom Šerfezijem, Jasnom Benedek i Zvonkom Špišićem), jedina nije zadovoljila Kalogjerine kriterije. Član žirija Kalogjera zato mladoj umjetnici predlaže liječničko „popravljanje“ promukloga vokala, inače ništa od karijere. O tempora, o mores! No Škarica je u Tvornici glazbe konce tih neobičnih, ali poticajnih, diskografskih vremena pohvatao, sredio i artikulirao bez većih zamjerki.