Sve niče iz priče

U Vijencu, koji sustavno prati zbivanja na hrvatskoj i stranoj književnoj sceni, već su objavljena dva prikaza djela Mirjane Buljan, o romanu Zamračenje (Zagreb, 2012) i o knjizi Moja Irska (Zagreb, 2013). U objema knjigama autorica je pokazala osebujan duhovni ekvilibrij: civilizirani nadahnuti bunt protiv bezumlja, uz promicanje kulture tolerancije i usklađen osjećaj za stvarnost te posebnost autoričina rukopisa – delikatan smisao za humorno viđenje svijeta.

U knjizi priča Apsirtov pupak obnovljena je verbalna lakoća pisanja, pouzdana i suverena akribija koja promiče neskrivenu odanost riječi koja aktivira imaginaciju slika opčinjena supstancijom kazivanja. Ukratko: personalizira život riječi koja dinamičnom, aktivnom komunikacijom pruža čitatelju posebno uživanje u umijeću pričanja. U prirodnosti kazivanja koje teče u nekom svom smirenom crescendu u kojem se nepresušno oduhovljuje svakodnevica viđena oštrim autoričinim okom.

Oplemenjena fenomenom deus ex machina, ona spretno i sretno razrješava situaciju zbivanja i njezini se drevni, da ne kažem „starinski“ likovi, oslobađaju svojih tereta i kreću dalje za svojim snovima. Spisateljica će na početku knjige ovako napisati: „Ja, milošću Božjom došljakinja na ovaj prelijepi otok i u njegov drevni, nekada glavni grad (…) započinjem pisati kroniku o ljudima koji su živjeli u tom, danas malom, starom gradiću i na njegovom otoku, odakle su mnogi neumitnošću ljudskih sudbina jedan za drugim odlazili u nepovrat nepoznatog nam širokog svijeta i s onu stranu sunca i svjetlosti.“

U devetnaest skladnih priča koncentriranih na sklad i nesklad u stvarnosti, autorica korespondira s čitateljem nenametljivo i opušteno, raskrivajući neke drevne obzore, neke „izumrle ljude“ koje ona iščitava diskretnom ironijom.

Priče Mirjane Buljan, izmišljene ili ne, oslanjaju se na fabulu iz starog vijeka (Apsirtov pupak), ali i sadašnjost i nekadašnja povijesna zbivanja su u optjecaju (Kazališna predstava, Ružmarinka, Zapovijed, Igra, Butiga): „Bolje mi je biti stara cura, negoli si na vrat navaliti kakvog Jasona koji će mi ubiti brata i natjerati me da ga raskomadam kao što je to učinila Medeja s Apsirtom – odgovarala je svakome tko ju je prosio ili htio udati.“

I zatim: „Na otoku je bilo mnogo čudesnih tajni u koje nova mladež nije vjerovala, jer nitko više nije slušao što govore stari, već samo što se čuje na televiziji. Mora se priznati, i televizija ponekad izvještava o čudima, koja se čak mogu vidjeti vlastitim očima, a ne samo slušati od onih koji su ih možda vidjeli, a možda i nisu. To se nikada neće znati“ (Apsirtov pupak).

I za kraj: pročitala sam, kako bi rekli današnji mladi, „metar knjiga“, a ova me proza nadahnula spokojem i književnim zadovoljstvom. Njezina je vrlina i bajkovitost: samo te uljulja u čitanje i onda sebe uhvatiš kako se srdačno smješkaš. A to je svakako bolje od hrpe psovaka o koje se spotičeš u prozama nekih naših suvremenika.

Ljerka