Slavonijom u jesen

Rano je jutro. Autobus poluprazan kreće prema Slavoniji. Krvavo zlatno sunce mučno se probija kroz oblake. Rađa se još jedan jesenski dan. Promiču sela, kuće i kućerci, pokoji pas ili mačka pretrčava cestu. Uz ograde oko kuća ponegdje se žúte zrele bundeve, a u čardaku se suši obran i oljuštren kukuruz urešen vijencima nanizane crvene rogate paprike obješene na stupove. U nekim rijetkim selima nizovi su novih kuća. Cesta prolazi sredinom sela. Oko ceste kuće poredane kao đaci u klupama. Vijuga cesta kroz brežuljke otkrivajući u okolnim šumama i šumarcima šarenu paletu raskošnih boja jeseni. Sunce se napokon probilo kroz oblake i cakli se na kapljicama debele rose u travi. Rijetke uzorane njive griju svoje crne brazde na zubatu suncu. Na ponekoj njivi iznikla pšenica prekriva tlo poput zelenog saga. Kukuruz još neobran dobiva sivu patinu. Ljudi užurbano idu svaki za svojim poslom, zamišljeni, bez osmijeha na licima. Ukočen pogled, mrtve oči živih ljudi. Mnogima od rata. Rat tako još traje u živima.

Autobus staje u svakom selu. Na početku i na kraju sela raspelo. Raspeti Bog pozdravlja raširenih ruku užurbane prolaznike, koji mu rijetko odaju dužnu i dostojnu počast. Iz daljine u selu prvo ugledaš crkvu sa zvonikom koji poput rodina kljuna stremi k nebu, izgleda poput sklopljenih ruku starice u molitvi. Crkve su posvećene puku bliskim svecima: sv. Jurju, sv. Martinu, sv. Florijanu, sv. Lovri, sv. Mihaelu, sv. Roku… Stari su u nekim selima uglavnom i ostali. Nema mlađarije da pocikne, ni kočijaša da konjima podvikne. Ni konja ni konjika. Ni krave, ni ovce, ni svinje. Ni čordaša, ni svinjara, ni čobana. Svinjarska Slavonija bez svinja, bećarska Slavonija bez bećara? Samo njezine velike, moćne rijeke, prateći cestu, tiho putuju velikomu, dalekom moru u zagrljaj. Na cesti tek poneki blatan traktor predratne proizvodnje vuče prikolicu sa šećernom repom prema kolodvoru. Projuri pokoji automobil starim asfaltom punim udarnih rupa. Rijetki biciklisti voze u mrežama kućne potrepštine. Što dalje cesta vodi na istok, sve je više praznih, oronulih, vlažnih, nerijetko zemljanih kuća. Njihovi zatvoreni prozori liče na ugasle oči nekih davnih ljepotica. Krovišta kuća vape za obnovom, ali nema ruku koje bi ih obnovile. Drvo krovne građe trune i vuče i crijep k zemlji. Sve se vraća zemlji iz koje je sve i poteklo. Zemlja sve prizemljuje da se graditelji ne bi umislili da su oni i njihovo djelo vječni. Podsjeća ih da su prolaznici na ovome svijetu, da su zemni prah i da će se u prah vratiti.

Nekoć je prije Domovinskog rata najviše praznih kuća bilo u jednome čađavom selu. Sada zamalo u svakom selu ima više praznih kuća nego stanovnika. U prozorima i na okućnicama oglasi: Prodaje se. Izgrađene su nove škole, ali gotovo da nema djece koja bi ih pohađala. Jedino groblja rastu. Mrtvi napučuju ravnicu. Ali kako nema nasljednika, grobove nema tko održavati ili za njih plaćati održavanje pa i grobni humci postaju sve manji i tanji dok ih ne pokori, ne raskvasi i ne sravni kiša, dok ih posve ne preraste trava. Panonsko more opet guta svoju djecu. U crkvi tek na misi vidiš koga sve od znanih nema. Još se stariji mole Bogu i uzdaju jedino u njega. Nekim mlađima ne treba stari Bog, pronašli su druge bogove, ali se čak ni njima ne mole. Psuju i bogove i vladare uz tanku kavu ili pivo koje srču besposleni po cijele dane u kafićima koji su zamijenili birtije. Neki su u drugim, dalekim zemljama odakle neće moći ili neće htjeti doći ni da pokopaju svoje roditelje i preuzmu nasljedstvo. Imaju tamo novi dom i domovinu.

Jesen je u Slavoniji od davnina vrijeme svinjokolja, pečenja rakije i svatova. Rijetko se sada vidi svinjske polovice na vješalima u dvorištima. Rakija se, čini se, još peče, ali u manjim količinama jer i što ima šljiva, nema ih tko kupiti pa one trunu na zemlji. Zemlja uzima ono što je dala. Radosno je vidjeti rijetke kuće otvorenih kapija i ukrašene cvijećem za seoske svadbe i čuti ciku razdraganih svatova uz zvuke tambura.

Pogled na opustjela sela ispunja čovjeka tugom. Ipak, dok ima svadba, valja gajiti nadu da sela neće posve opustjeti, da grobišta neće prerasti selišta, da će neki razboriti ljudi izroditi naraštaje koji će voljeti i cijeniti zemlju hraniteljicu i zahvaljivati Bogu i za život i za zemlju po kojoj kroče, da će Slavonija biti kao nekoć hraniteljica brojnih žitelja. Biti opet i rodna i plodna.