Slabije od očekivanog

Triler-drama Paklena noć (izvorno Good Time), treći, prvi kod nas distribuiran i prema dostupnim informacijama dosad najuspjeliji dugometražni kinoprojekt braće Bennyja i Josha Safdieja, u domaća je kina stigao praćen kritičarskim panegiricima. Oni koji su ga imali prilike pogledati na festivalu u Cannesu, gdje je osvojio nagradu za najbolji soundtrack, isticali su da je riječ o punokrvnom trileru, rasnom komadu neonoara, žestokoj kriminalističkoj drami koja asocira na sjajne nekadašnje radove Martina Scorseseja te remek-djelu koje zaslužuje sve nagrade koje bi moglo osvojiti. Nažalost, nakon odgledana filma može se reći ponajprije da je posrijedi u velikoj mjeri precijenjeno ostvarenje koje, istina, pokušava oponašati nekadašnjega Scorseseja te hini energičnost, žestinu i autentičnost, no čini to na dosta formulaičan, stereotipan, predvidljiv i u cjelini artificijelan način.

Na spomen Martina Scorseseja, prva i najizravnija asocijacija koja se nameće jest ona na sjajno režiranu, pametnu i duhovitu pikaresku Idiotska noć (After Hours) iz 1985, storiju o povučenom mladom yuppieju koji će spletom okolnosti tijekom jedne noći na njujorškim ulicama doživjeti niz bizarnih i dijelom nadrealnih zgoda te upoznati nekoliko slikovitih osoba, umjetnica i prijateljica noći. I pred središnjim protagonistom Paklene noći Conniejem, domišljatijim i okretnijim od dvojice braće Nikas, kojeg vrlo raspoloženo tumači Robert Pattinson u najuspjelijoj ulozi dosadašnje karijere, slična je noć garnirana susretima s u određenoj mjeri neobičnim i bizarnim tipovima na ulicama Velike Jabuke te upadanjem i u po život opasne situacije. No to je ujedno jedina sličnost sa Scorsesejevim filmom te njegovim ostvarenjima uopće, jer se u svemu ostalom neosporno ambiciozno djelo braće Safdie, od kojih Benny i glumi mentalno hendikepirana i usporenoga Nicka Nikasa, pokazuje neusporedivo inferiornijim, manje intrigantnim i manje zanimljivim. Štoviše, riječ je i o mjestimice pomalo zamornu filmu koji odlikuje efektan dizajn, furiozan ritam, intrigantan socijalni kontekst, pregledna naracija koja se odvija segmentirano u sugerirano realnom vremenu te vrlo dobre, a povremeno i odlične glumačke interpretacije.

Kad braća Nikas jednoga dana krenu u pljačku banke, već na temelju njihove nesigurnosti, brzopletosti, neiskustva i nepripremljenosti lako je pretpostaviti da će akcija vrlo brzo poći u krivom smjeru. Tako se i dogodi, pa oni neoprezno rukujući torbom s ukradenim novcem budu poprskani crvenom bojom te Nick, projurivši kroz zatvorena staklena vrata i ozlijedivši se, bude uhićen i pod policijskom pratnjom sproveden u bolnicu. Kad ga Connie krene osloboditi, iz bolnice će izvući pogrešnoga kriminalca, brbljavog i ne osobito opasna momka ozlijeđena lica te s njim dospjeti u stan šesnaestogodišnje crnkinje Crystal i njezine bake. Ima tu još koječega, od susreta s opasnim psom i pronalaženja boce s LSD-om do dospijeća u zabavni park, a braća Safdie zbivanja izlažu energično i pregledno, u njih spretno umećući i retrospektivni segment s pretpričom o liku Conniejeva „slučajnog partnera“. No sve se doima nekako mehaničkim i donekle usiljenim, od pomaknutosti likova do bizarnosti njihovih priča i situacija u kojima se nalaze. Shematično je bizarna i nedovoljno iskorištena i inače nezasluženo zaboravljena Jennifer Jason Leigh kao Conniejeva djevojka Corey, pomalo histerična žena srednjih godina dominantno obilježena odnosom prema, čini se, posesivnoj majci. Braća Safdie neprestano ekvilibriraju između ozbiljne triler-drame sa sugerirano tjeskobnijim detaljima, među kojima se izdvaja duševno stanje Bennyja, čiji razgovor s psihijatrom otvara, a vježba s psihoterapeutkinjom zatvara film, te krimi-komedije koja se ponajviše oslanja na komediju situacije i karaktera. To ekvilibriranje rezultira neujednačenom i ne posve artikuliranom cjelinom u kojoj su detalji uspjeliji i zanimljiviji od cjelovite slike te u kojoj su humor i komika namijenjeni postizanju uvjerljivosti i autentičnosti. No želje su jedno, a rezultati drugo, pa film braće Safdie staje na pola puta, ne uspijevajući predočiti priželjkivanu realističnu sliku aktualnog američkog kriminalnog polusvijeta, makar je realizam pohvalan u oslikavanju socijalnoga konteksta, poglavito u obiteljima mlade Crystal i frustrirane Corey, koja mašta o bijegu iz takve stvarnosti. Paklena noć je tako film tek polovično ostvarenih ambicija, koji se može preporučiti manje zahtjevnim gledateljima.