Rutinsko ostvarenje

Znanstvenofantastični film katastrofe Geostorm redatelja, scenarista i producenta Deana Devlina u domaćoj se kinodistribuciji pojavljuje s bremenom negativnih kritičkih promišljanja diljem svijeta i popriličnim tržišnim podbačajem. Riječ je o djelu koje je mukotrpno nastajalo i čija je distribucija odgađana nekoliko godina. Naime, prva je verzija Geostorma još 2014. proglašena nedovoljno dobrom pa su započela prekrajanja i scenarija i već snimljena filma. Kako je distribucija odgođena i nakon najave za proljeće 2016, valjalo je pričekati još punu godinu i pol da bi se završna verzija filma našla u svjetskoj pa i hrvatskoj distribuciji.

Posrijedi je redateljski prvijenac Deana Devlina, filmaša čiji su producentski i scenaristički radovi zastupljeni u američkoj kinematografiji već više od dva desetljeća, a karijeru je započeo kao glumac još u 1980-ima. U orbitu ga je lansirala suradnja s redateljem Rolandom Emmerichom. Uspjeh znanstvenofantastičnih filmova Zvjezdana vrata (1994) i Dan nezavisnosti (1996) i Emmerichu i Devlinu omogućio je nesmetan nastavak karijere. No nakon filma Patriot (2000) razišli su se zbog neslaganja pa se Devlin sljedećih petnaestak godina našao na marginama američke filmske industrije i u manjem nizu naslova možemo spomenuti tek akcijski triler Cellular (2004) redatelja Davida R. Ellisa, koji je uspjelo djelo unatoč niskoproračunskim uvjetima. Obnova suradnje s Emmerichom u Dan nezavisnosti: nova prijetnja (2016) kronološki se poklopila i s nastankom redateljskoga prvijenca Deana Devlina, ali je tržišni uspjeh Emmerichova rada svakako zasjenio i Geostorm.

Taj film dakle spaja dvije žanrovske sastavnice, znanstvenu fantastiku i film katastrofe. Usredotočimo li se na znanstvenu fantastiku, Geostorm pripada filmovima kakav je primjerice Armagedon (1998) Michaela Baya, a kad je riječ o filmu katastrofe, ponajviše podsjeća na djela poput Dan poslije sutra (2004) i 2012 (2009), oba s redateljskim potpisom Devlinova suradnika Rolanda Emmericha. Dok su poveznice s prvim navedenim protagonisti znanstvenici i nepravilnosti u državnom vrhu, 2012 se čini prethodnikom Devlinova prvijenca, zamalo su to dva lica istoga motiva globalne kataklizme. No u Emmerichovu slučaju posrijedi je drevno proročanstvo o smaku svijeta, dok je u Devlinovu posrijedi odnos prema pogreškama ljudske vrste i neprestanom nemaru spram prirodnih resursa. Jer kada svjetski čelnici odluče stvoriti niz satelita čija je funkcija umiriti klimatske uvjete, nakon dvije godine njihova učinkovitoga djelovanja započinju pogibeljne elementarne nepogode. A kako nije riječ o tehničkom kvaru nego o sabotaži, skupina središnjih likova, satelitski dizajner Jake Lawson (Gerard Butler), njegov mlađi brat Max (Jim Sturgess) i predstavnica američke tajne službe Sarah Wilson (Abbie Cornish) moraju pronaći počinitelja, ali i zaustaviti rad satelita koji prijete globalnom pogibeljnom olujom i posvemašnjim uništenjem svijeta. Pritom zavjera seže i do sama državnoga vrha pa protagonisti otimaju i samoga predsjednika (Andy Garcia), a vrlo je važan i njegov tajnik Dekkom (Ed Harris). Dinamičnost radnje proistječe iz sve katastrofalnijih razaranja koja prate razrješavanje zavjere. Takva struktura filma zahtijeva promišljenost na svim razinama pripovjedne građe. I to je zapravo glavni problem. Jer arhetipsko očitovanje karaktera središnjih likova, u kojem je Jake i otac djevojčice Hanne (Talitha Bateman), a Max i Sarah su zaručnici, rijetko seže i do potpune karakterizacije. Dapače, i postavke likova kao i sam zaplet često upadaju u klišeje. Odnosno, autorski je stav takav da veću važnost preuzimaju računalno generirani posebni učinci nego sami likovi i njihove sudbine u egzistencijalnoj prijetnji. Devlin dakle više zagovara spektakularnost destruktivnoga predznaka zanemarujući humani segment pa se razaranja diljem svijeta više bilježe nego osjećaju.

S obzirom na razne navode da je nakon početne verzije filma Dean Devlin čak i zamijenjen nekim drugim redateljem, teško je ustvrditi kolika je njegova kompetentnost u Geostormu. Iako je jasno da taj film nije bez kvaliteta jasno je da nije uspio prevladati navedene nedostatke scenarija i pokušaje izrazite tržišne isplativosti. Glazba Lorne Balfea slijedi zadane žanrovske postavke, snimateljski rad Roberta Schaefera dosljedan je u oslikavanju zbivanja, koordinirajući fotografiju i računalna postignuća, a montaža se čak trojice djelatnika nosi s arhetipskom strukturom zapleta. Mogli bismo ustvrditi da je uspješan produkcijski dizajn Kirka M. Petruccellija, dok su računalni generirani učinci neugodan podsjetnik na nedavna zbiljska prirodna razaranja diljem svijeta. U glumačkom postavu Gerard Butler nastavlja se na glumu u ostvarenjima poput Pad Olimpa (2013) Antoinea Fuque i Pad Londona (2016) Babaka Najafija, odnos likova koje tumače Jim Sturgess i Abbie Cornish donesen je na razmjerno svjež način, Andy Garcia i Ed Harris se više oslanjaju na vlastitu osobnost nego na šturo karakterizirane likove. Geostorm Deana Devlina ostaje rutinsko ostvarenje koje neće unaprijediti ni žanr znanstvene fantastike i ni filma katastrofe.