Romobil

Kad sam ugledao čovjeka na romobilu, pomislio sam da sanjam. Bio je mlad, nosio je odijelo i kravatu, a preko ramena torbu. Projurio je kraj mene pločnikom jedne od najprometnijih zagrebačkih ulica, a potom nestao iza ugla.

Ali nisam ja zbog te njegove brzine pomislio da je riječ o priviđenju, nego iz druga dva razloga. Prvo, romobile, koliko ja znam, voze djeca, a ovo je nedvojbeno bio punoljetan građanin koji ima pravo birati i biti biran. Drugo, bio sam duboko uvjeren da su romobili davno nestali iz uporabe, a sad je ispalo da nisu. I, dakako, to me počelo kopkati. A kako već pomalo ulazim u godine u kojima čovjek sumnja i u svoje pamćenje i u svoju pamet, znao sam da mi neće biti mira sve dok ne provjerim kako to zapravo stoje stvari s tim romobilima i s njihovim vozačima.

I tu mi nije preostalo ništa drugo nego terensko istraživanje. Otišao sam, dakle, u jedan od parkova u kojima se skupljaju roditelji s djecom – s onom u kolicima, ali i s onom malo većom – i tu sam se stao vrtjeti u potrazi za romobilom. Bio sam siguran da ću ga prepoznati čim ga vidim.

Jer romobil je koliko jednostavno, toliko i vrlo dojmljivo vozilo i u nekom smislu on je čudo ljudske domišljatosti. U svome izvornom obliku – koji ja pamtim još iz djetinjstva – on je sav načinjen od drva, i sastoji se od dva glavna dijela, vodoravnoga i uspravnoga. Vodoravni dio zapravo je daščica duga šezdesetak centimetara i široka desetak, dok je uspravni dio slična daska, tek što na vrhu ima još i poprečne rogove, nalik na upravljač bicikla. Na donju dasku pričvršćen je sprijeda i straga po jedan drveni kotač presvučen gumom. I stvar je gotova: vozač stane jednom nogom na tu dasku, drugom se odguruje od tla, upravljajući pritom onim guvernalom kako najbolje zna. I voza se naokolo da je milina.

Ali takva vozača u parku u koji sam otišao sad nije bilo: gledao sam i tražio, ali sve uzalud. Bilo je tu raznih drugih dječjih vozila, od sasvim malih tricikala, preko plastičnih autića koji se pokreću uz pomoć pedala pa do pravih bicikala. Ali romobila nije bilo. Odmah ću reći: otišao sam u drugi park, pa u treći, ali romobil nisam našao. Pa sam onda u jednom od tih parkova sjeo na klupu i zamislio se nad pitanjem što se to zapravo dogodilo s romobilom.

Jer, u moje vrijeme, on je bio vrlo omiljena igračka i ujedno vrijedna imovina. Kad gledate obiteljske fotografije iz pedesetih godina, familija je obično snimljena negdje u prirodi – u šumi, kraj mora, u nekom gradskom parku – i uvijek ćete vidjeti barem jednoga klinca na romobilu. Ponosno se on namješta pred kameru, kao da sluti kako će i njegovo vozilo jednoga dana nestati, baš kao što ni on sam neće više biti dijete.

Zapravo, možda činim nepravdu kad kažem on, jer romobil je zapravo bio uniseks-vozilo. Istina jest da su se njime češće služili dječaci, ali nije bio zabranjen ni djevojčicama. A imao je tu prednost da ga je bilo lako voziti, nije trebala dugotrajna vježba kao kod bicikla, pa tko nije bio kadar rabiti romobil, taj zbilja nije bio ni za što. Smatralo se da on razvija motoriku i uči djecu korisnim vještinama, a da ima još i tu prednost što nije opasan, jer se padom s njega dijete ne može jako ozlijediti, niti pak može ozlijediti druge ako na njih naleti. Ukratko, živa zgoda, pa su roditelji rado kupovali svojoj djeci romobil, a država ga je pokušavala upotrijebiti za odgoj mlade generacije.

Roditelji su ga rado kupovali zato što je on bio znak prestiža. Djeca su se, naime, tada igrala različitim priručnim stvarima: tjerala bi štapom obruč od bačve, od šiba pravila mačeve, kamenčiće rabila kao žetone. A romobil nije imao nikakvu praktičnu svrhu, nego je služio samo za igru i bio je isključivo djetetovo vlasništvo. A takve su stvari pak bile moguće samo u boljim obiteljima, pa ako neki roditelj nije sebi mogao ništa priuštiti, mogao je barem djetetu kupiti romobil i tako se napraviti važan.

Država je pak – u obličju školskih ili gradskih vlasti – dječju ljubav prema romobilima nastojala iskoristiti za razvijanje natjecateljskoga duha i tjelesne kulture. Zato su se organizirale utrke na romobilima – dakako, za razne dobne skupine – pa su klinci u Zagrebu jurili na romobilima oko Kazališta i u Maksimiru, a poslije su o tome i novine pisale. Bio je romobil tako čest i tako običan, da se činilo kako ga ništa ne može zamijeniti i da će zauvijek ostati tu.

A onda je nestao. Nestao je, očito, zato što su se pojavile druge, ljepše, bolje, udobnije igračke. Nekako se činilo da je igra u kojoj jednom nogom stojiš na dasci, a drugom se odguruješ od tla, previše primitivna. I klinci su prešli na autiće i druga čuda, a romobil je iščezao.

Ali nije, očito, sasvim zaboravljen. Bilo je ljudi koji su ga zapamtili, pa čak i ljudi koji su bili spremni uložiti novac u njegovu novu proizvodnju. Potrudili su se jedino da on sad bude od aluminija, da bude udobniji, da lakše klizi, a i da bude dovoljno velik da se njime može služiti odrasla osoba. Glavno opravdanje za njegovo ponovno uvođenje bilo je naime praktično.

Doista, ulice su krcate prolaznicima, a čovjeku se često nekamo žuri. Pritom ne može upotrijebiti ni auto ni bicikl, jer se kreće po pješačkoj zoni. Tu je romobil idealno rješenje: jednostavan je, nečujan, nikomu ne smeta, a opet znatno olakšava kretanje. I zato su ga mnogi objeručke prihvatili. Ili, točnije, ne samo zato. Još je važnija, mislim, bila nostalgija, i upravo taj slučaj jasno pokazuje kako je velika njezina moć. Nije tu, braćo mila, riječ ni o žurbi ni o udobnosti, riječ je o želji da se opet – kao nekad – ponovno provozamo romobilom. I zato se on vratio!

Ili nije? Zapravo, to i ne znam. Sve što sam vam ispričao dogodilo se prije nekoliko godina, a sad već dugo nisam vidio čovjeka na romobilu. Zato ne znam ni kakva je sudbina toga vozila. Slikovito rečeno, on se danas nalazi prednjim svojim kotačem u ropotarnici, a stražnjim kotačem izvan nje.