Pogled u katedralu

Impozantni, neogotički zvonici i pogled u gotičko-neogotičku unutrašnjost današnje zagrebačke katedrale ostavljaju promatrača u nedoumici. Nameću pitanje što je u ovoj građevini izvorno i kakve je promjene doživjela i nadživjela?

Izgradnja zagrebačke katedrale složena je i dijelom zagonetna. Tijekom dugogodišnje izgradnje neki su se dijelovi građevine promijenili ili izgubili. Niz građevinskih promjena, požara, potresa i devastacija mijenjali su njezin izgled. Godine 1217, u vrijeme posvete ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II, crkva se spominje kao monasterium Zagrabiensis sancti Stephani regis, a za biskupa Timoteja, koji je nastavio gradnju na sačuvani dio crkve, poslije provale Tatara, u drugom dijelu 13. stoljeća bilježi se kao ecclesia maior. Oblik te prvotne građevine nije poznat ni utvrđen, što pruža mogućnosti za razne teze i domišljaje zastupljene u literaturi. Pretpostavlja se da se prvotna građevina nalazila u prostoru današnjih brodova katedrale. Nažalost, nije provedeno ciljano sustavno arheološko istraživanje, a djelomična istraživanja u biskupskoj kapeli sv. Stjepana te u južnom brodu prigodom uvođenja centralnog grijanja nisu otklonila sve dileme, već otvorila mogućnost rasprave o njezinu prvotnom izgledu.

Povijest katedrale povijest je grada i biskupije. Biskupiju je osnovao hrvatsko-ugarski kralj Ladislav 1094, što je tek pola stoljeća poslije zapisano u Felicijanovoj povelji. Kao nasljednici sisačke kasnoantičko-ranokršćanske biskupije pripao joj je teritorij Pannoniae Saviae. Do podjele na više biskupija u posljednjem desetljeću 20. stoljeća njezin je prostor zauzimao trećinu teritorija današnje Hrvatske, što odgovara površini desetak talijanskih ili gotovo svih naših šesnaest priobalnih biskupija.

Katedrala je smještena u Zagreb, a ne u Sisak, iz političkih razloga osnivača. Ugarska kruna željela je taj teritorij podrediti metropoliji u Ugarskoj, a kako je Sisačka biskupija bila sufragan Splitske metropolije, novoosnovana biskupija pripala bi političkom središtu hrvatske države. Ujedinjenje zagrebačke biskupije i splitske nadbiskupije željeli su i pokušali ostvariti herceg Koloman i zagrebački biskup Stjepan II (1225–1247).

Građevinski pothvati iz doba osnutka, odnosno 12. stoljeća, nisu poznati ni dokazani. Niz hipoteza o ranijoj građevini, o funkciji, o broju crkava, o njihovu obliku i mjestu u odnosu na današnje zdanje, samo kao domišljaj bez pouzdanih materijalnih i povijesnih svjedočanstava, pridonose njezinoj zagonetnosti. Osamljeni nalazi – romanički kapitel i potpornjaci u biskupskoj kapeli sv. Stjepana – ukazuju na postojanje starijih arhitektonskih struktura. Nakon svih tih zagonetnosti sadržanih u memoriji katedrale danas pred nama stoji spomenik sa svojom višestoljetnom građevinskom povijesti, koja je započela u drugoj polovici 13. stoljeća.

Najstariji svetište i sakristija

Najstariji do danas sačuvan dio, svetište i sakristija, nastao je u doba biskupa Timoteja (1262–1287). Biskup Timotej započeo je 1267. realizaciju svog projekta u istočnom svetišnom dijelu nastavljajući na stariji sloj građevine. Posveta oltara Sv. Marije u južnoj apsidi 1285, gdje je biskup dvije godine poslije pokopan, označava završetak izgradnje svetišta i sakristije.

Biskup Timotej, kapelan pape Urbana IV, upoznao je u papinoj domovini velike gotičke građevine te je želio u svojoj biskupiji podići takvo zdanje. Poznavao je projekt zavjetne crkve sv. Urbana u Troyesu, papinu rodnom gradu, čiju je gradnju inicirao sam papa. Timotej je vjerojatno želio podići sličnu građevinu pa nije čudno da tlocrt zagrebačke katedrale nalikuje crkvi sv. Urbana.

Tlocrt zagrebačke katedrale, troapsidalne građevine s istaknutom poligonalnom srednjom apsidom s kontraforima, kraćim lateralnim brodovima također poligonalnih apsida s kontraforima i uvučenim transeptom, podsjeća, osim na zavjetnu crkvu sv. Urbana u Troyesu, na katedralu u Regensburgu te na katedralu St. Benigne u Dijonu. Ti projekti daju naslutiti da se osnovni projekt rane velike gotičke katedrale, s vijencem kapela i deambulatorijem, kad su sagrađene sve velike gotičke katedrale, u drugoj polovici 13. stoljeća promijenio te je preuzet drugi model. Možemo zaključiti da je zagrebačka crkva, iako dijafana struktura zida nije u potpunosti ostvarena, moderna građevina sagrađena u duhu vremena. Njezinu masivnost naglašavaju duboke profilacije prozora s velikim rozetama iznad njih, što također susrećemo u Ugarskoj u cistercitskoj Cirti kao morfološku ideju, no zagrebačka je zidna ploha otvorenija, jer se rozetoni gotovo dodiruju vrha prozora. Zagrebačka katedrala prva je gotička građevina u Hrvatskoj, najveća i najvažnija građevina Hrvatsko-ugarskog kraljevstva 13. stoljeća. Stil gotike, upravo putem arhitektonskih rješenja zagrebačke katedrale, prihvatila je sjeverna Hrvatska i sad glavna oznaka opće sakralne izgradnje postaje poligonalno svetište. U izvornom projektu izvedeni su križno-rebrasti svodovi u pobočnim brodovima i sakristiji, a glavna apsida i kor svođeni su poslije kasnogotičkim mrežastim svodom za biskupa Osvalda Thuza (1466–1499).

Jedan od zahtjevnih
graditeljskih podviga epohe

Projektirano zdanje višestruko je nadilazilo mjerila tadašnjega naselja. Građevina je mogla primiti više ljudi no što je Zagreb imao tijekom cijeloga srednjeg vijeka. Očito je bila dimenzionirana prema biskupiji. Zamišljenom prostornošću, širine veće od trideset metara i raspona središnjeg broda od trinaest, svrstava se među zahtjevnije graditeljske podvige tadašnje Europe. Istočnom, Timotejevu dijelu crkve, završenu 1285. i donjim dijelovima para tornjeva na pročelju (oko 1360), koji se ističu kao dominanta u cijeloj umjetničkoj djelatnosti hrvatsko-ugarske države, pridružena su i dva ciklusa zidnih slika u aneksima. Iako su njihovi respektabilni izvori prepoznati u rimskoj slikarskoj školi (sakristija, 13. st.) ili u riminijskom nasljeđu Giottova slikarstva (kapela sv. Stjepana, oko 1360) za freske u sakristiji gdje se po prvi put zajedno prikazuju sv. Franjo i sveti Dominik, homines novi naslikani u nekoj novoj prostornosti vežu nas na freske apostola 13. stoljeća iz Gisella – biskupske ili kraljevske kapele u Veszprému.

Zahvate 14. stoljeća možemo pratiti na kapeli sv. Stjepana te na izgradnji brodova kojima je crkva preblikovana u stupnjevanu kasnogotičku dvoransku crkvu. Na prozorima sjevernoga pobočnog broda, na mjestu nastavka gradnje, gdje se mijenja oblik prozorske profilacije, za doba biskupa Pavla Horvata (1379–1386) nastale su skulpture fantastičnih likova. Pripadaju kasnogotičkom izrazu, parlerijanskoj modi Schwäbisch Gmünda i Praga. Ta je mala plastika na razini najboljih dostignuća kasnogotičke plastike.

Grb biskupa Eberharda potvrđuje nastavak izgradnje brodova u 15. stoljeću. Dalje gradnje nastavljene su 16. stoljeću projektom renesansne fortifikacije. Prva moderna fortifikacija na prostoru sjeverne Hrvatske, s okruglim kulama, završena je 1517, što je bilo zapisano na kuli ostrogonskog nadbiskupa i kardinala Bakača. Sedamnaesto stoljeće vidimo više kao stoljeće obnove. Majstor Alberthal (1636–1644) sagradio je renesansni južni zvonik i obnovio kasnogotički svod nad svetištem jer je Osvaldov pao u velikom požaru 1624. Za biskupa Vinkovića promijenjen je glavni portal, građen prema uzoru romaničkog portala u Jáku s baroknim figurama. Katedrala s obnovljenim gotičkim svodom, južnim renesansnim zvonikom i barokno-neoromaničkom arhitektonikom portala dobila je zanimljiv i neobičan izgled te je tako oblikovana dočekala potres 1880.

Zagrebačka crkva bila je od 13. stoljeća najveći feudalac Hrvatske, a u 19. stoljeću posljednji veliki europski feudalac. Blago njezine riznice nezaobilazna je činjenica pri obrani Hrvatske kod Siska 1593. od turske erupcije na zapad. Na njezino bogatstvo iskazano već u 12. stoljeću u predstavljanju ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. pri prosidbi francuske princeze podsjećaju nas i danas istaknuti predmeti riznice. Plašt sv. Ladislava, kralja iz 11. stoljeća, izrađen je u samostanskoj radionici u Regensburgu od bizantske tkanine, svilenog lampasa i zlatnim nitima izvezenim figurama kralja i kraljice. Plašt se nalazio već u prvom sačuvanom inventaru riznice iz 1394. uz križ i emajlirane pločice biskupa Macelina (12. stoljeće), umetnute u križ iz 15. stoljeća te bjelokosni plenarij (11. st.) vjerojatno nastao u samostanu Reichenau. Plenarij pripada otonskom kulturnom krugu, a sastoji se od četiri bjelokosne ploče ukrašene reljefima koji prikazuju kristološki ciklus. Danas je možda najvredniji predmet riznice, jer je bizantski relikvijar s emajlima iz 12. stoljeća prenesen u berlinski muzej za umjetnost i obrt.

Prema predaji prvi biskup Duh donio je u Zagreb veliko kulturno blago – liturgijske knjige – koje potvrđuju i ranu povijest katedrale: Sakramentarij sv. Margarete MR 126, napisan između 1082. i 1092. za benediktinsku opatiju sv. Margarete de Hahót kod Somogyvara, te dragocjeni pontifikalni obrednik nazvan Missale antiquissimum MR 165, napisan za gyorskog biskupa Chartuirga-Arduina u 11. stoljeću. Taj misal sadržava prve liturgijske drame dviju liturgijskih igara Isusova uskrsnuća Visitatio sepulchri, i triju kraljeva Tractus stellae te neume bez crtovlja. Smatra se da su to najstariji sačuvani tekstovi srednjovjekovne crkvene drame i glazbe uopće. Te liturgijske drame izvođene su za Uskrs i Božić u zagrebačkoj crkvi, možda već u prvoj polovici 12. stoljeća. Važna je knjiga Benedictional MR 89 pisan za ostrogonsku metropolitansku crkvu sv. Adalberta te Radonova biblija (koja se danas nalazi u Beču) iz 8/9. stoljeća pisana za opatiju Sain Vaast d’ Arras u sjevernoj Francuskoj, u koju su tijekom 13. stoljeća dodane hrvatske glose. Evangelijar, nastao u Francuskoj u 11. stoljeću, nezaobilazan je i zbog svojih minijatura kao i Biblia solemnis iz 14. stoljeća te misal Jurja iz Topuskog iz 15/16. stoljeća. Minijature u misalu pripisuju se Juliju Kloviću.

Ponajprije zbog svog liturgijskog teksta važne su knjige iz 11. i 12. stoljeća: Sakramentarij sv. Margarete, Benedictional, Pasional benediktinskog bogoslužja, gdje je sadržan korijen zagrebačkog obreda, koji se kao liturgijska specifičnost zagrebačke crkve zadržao sve do 18. stoljeća. Uveden je za biskupovanja bl. Augustina Kažotića (1303–1322), a ukinut je u doba Maksimilijana Vrhovca. Misali i brevijari posebno su pisani za zagrebačku crkvu. Missale Zagrebiense iz 14. stoljeća najstariji je misal pisan za zagrebački obred. Dragocjeni predmeti i liturgijske knjige katedralne riznice i metropolitanske zbirke u memoriji su europske kulturne i umjetničke svijesti koja je od početaka za sjevernu Hrvatsku lučonoša kulturnih nastojanja zapadne Europe.

Veliki potres 1880.

Tijekom povijesti unutrašnjost se katedrale i njezina oprema mijenjala. Unutar umjetničkih razdoblja isticala su se pojedina umjetnička djela. U 15. stoljeću čuven je bio glavni oltar biskupa Osvalda iz 1489, izgorio u velikom požaru 1624. Njegova ljepota, grandioznost, toliko je bila čuvena da je narudžba za novi drveni oltar (1631–1632) uvjetovala kiparu Ackermanu da ponovi njegov izgled. Dijelovi tog oltara, Bogorodica i anđeli svirači pronađeni su po župnim crkvama te su u novije vrijeme postavljeni na sjeverni zid svetišta. U zapisu biskupa Vinkovića (1637–1642) navodi on da na svojim putovanjima po srednjoj Europi, dapače ni u samom Rimu, nije vidio ni većeg ni ljepšeg. Njegova ljepota privlačila je mnoge hodočasnike. Nabavom slike pripisane Düreru i novih korskih klupa u gotičkom su prostoru zasjali renesansni oblici. U razdoblju baroka u katedrali se nalazilo 29 gotičkih, renesansnih i baroknih oltara, među kojima su se isticali mramorni oltari Francesca Robbe.

Zagrebačka biskupija u 19. stoljeću postaje nadbiskupijom. Tada se unose i stanovite promjene u unutrašnjosti zdanja. Biskup Alagović (1829–1837) uklanja Ackermanov oltar, koji je raznesen po župama biskupije, da bi na njegovo mjesto stavio veliku sliku, koja je poslana u župnu crkvu u Pregradu, gdje se i danas nalazi. Tada su naručeni veliki kipovi njemačkoga kipara Sikingera i vitraji münchenske radionice koje njemačka povijest umjetnosti smatra remek-djelima. Tako raskošna katedrala dočekala je 1880. i potres. U svetištu i koru pao je kasnogotički svod, a toranj se počeo urušavati.

U duhu tada suvremenog historicizma katedralu je restaurirao Hermann Bollé, želeći joj vratiti pretpostavljeni prvobitni izgled. Rođen u Kölnu, nosi u svojoj memoriji katedralu svog djetinjstva te zagrebačku obnavlja prema uzornom modelu. Stoga i gornji dijelovi novih zvonika nalikuju kölnskim. Opsežne restauratorske zahvate i gradnju monumentalnih tornjeva omogućilo je bogatstvo Riznice.  U tu svrhu organizirana je aukcija kako bi se  na taj način pribavila potrebna sredstva.

Bollé obnavlja svodove nad brodovima prema sačuvanim izvornim svodovima lateralnih brodova kapele sv. Ladislava i sv. Marije. Unutrašnjost je radikalno promijenio – uklonio je gotovo sve oltare, mramorne oltare, remek-djela F. Robbe, kao i oštećene drvene oltare. Mramorni oltar sv. Križa premješten je u Križevce, a sv. Barbare i sv. Katarine u župnu crkvu u Varaždinske Toplice. Drveni pozlaćeni oltari sv. Ladislava i sv. Marije Ivana Komersteinera u dijelovima nalaze se u Muzeju za umjetnost i obrt, a krila u Muzeju grada Zagreba. Stolnica je tako dobila izgled gotičko-neogotičke građevine. U cjelini je sačuvan srednjovjekovni zidni plašt, svežnjasti stupovi brodova i sakristija, čime je sačuvan volumen crkve. Srednjovjekovni prostor građevine sačuvan je u cijelosti, gdje još možemo pročitati govor stila gotike.

Zadržane su dvije renesansne korske klupe, dva mramorna barokna oltara sv. Luke i Posljednje večere, barokna mramorna propovjedaonica, epitaf Tome Bakača Erdödyja, pobjednika bitke kod Siska, a krilni oltar sv. Gervazija i Protazija premješten je u sakristiju.

Da bi se otvorio bolji pogled s Kaptolskog trga, uz velike rasprave struke i građana, uklonjen je zapadni dio obrambenoga zida s Bakačevom kulom  te je do izražaja došlo novo pročelje i dva zvonika visoka 105 metara. Tada katedrala postaje glavni urbanistički akcent, dominanta, vertikala većega grada 19. stoljeća. Zvonici na smjernici od željezničkog kolodvora duž Zrinjevca postaju vertikala novonastalog Donjeg grada.

Zvonici, građeni od kamena slabije kvalitete, izloženi atmosferskom djelovanju, brže su propadali od srednjovjekovnih kvadara na korpusu građevine. U novije vrijeme obnovljeni su kvalitetnijim kamenom. Također u novije vrijeme stari lusteri nisu obnovljeni, a postavljeni su oni darovani iz kockarnice u Las Vegasu, i to osvjetljenje oduzima tragove mističnosti koje je katedrala ljubomorno čuvala u svojoj prostornosti.

Unatoč mnogim nedostacima i povremenim neadekvatnim intervencijama zagrebačka katedrala još uvijek je prva i najznačajnija gotička građevina Hrvatske. Ona je jedina velika gotička katedrala na jugoistočnom rubu svijeta zapadnoeuroske srednjovjekovne umjetnosti. Za povijest ovog prostora – južnog dijela Europe – njezina arhitektura, oprema i riznica od neizmjerne su kulturne i likovne važnosti. Duhovna povijest europskog srednjovjekovlja sadržana u liturgijskim knjigama i predmetima Riznice dio je bića katedrale i našeg kulturnog nasljeđa.