Petar Pan hrvatskoga glumišta

„Kad se Žarko baci...“ Uistinu, gipka tijela, gimnastičar i glumac od formata, Žarko je uvijek osjećao kako publika diše i u trenucima kad bi popustila pozornost gledališta, bacao se jednostavno na pod. Na reprizi Filipa Latinovicza u Gavelli donio je lutku iz seks-shopa i s njom plesao dok je Boris Svrtan imao vrlo ozbiljan monolog. Taj Petar Pan hrvatskoga glumišta, taj vazda djetinjasti glumac, a opet izbrušen i izoštren, svoj je polustoljetni rad na sceni okrunio sam.  Austrijski dramatičar Eberhard Streul napisao je monodramu o rekviziteru razgovara s publikom koja je zalutala u kazalište. On pripovijeda o svom poslu, životu i naposljetku o sebi u kazalištu. Dramaturg Pavo Marinković, na stalnom radu u inozemstvu, ubacio je, isprepleo, dopisao i opisao niz situacija u kojima se kao glumac zatekao i sam Žarko. Predstava je nastala uz veliku potporu Austrijskog kulturnog foruma iz Zagreba te je sastavni dio projekta 2017 – Godina kulture Austrija-Hrvatska.

Žarko nas je podsjetio na svoje briljantne uloge, na Pubu Fabriczya iz Krležinih Glembajevih u Parovoj režiji u HNK-u.

Stereotip je o Potočnjaku da je isključivo komičar. Njegova uloga Odiseja u predstavi Lade Kaštelan Trilogija o Agamenonu u HNK-u u režiji Ivice Kunčevića snažna je i potresna potvrda o neispunjenoj potenciji toga glumca.
Već izdaleka se vidi da je Potočnjak histrion, njegovo lice je maska, njegova maska je njegovo lice, ono je elastično, promjenjivo kao i njegovo tijelo koje je gipko kao u zmije, kao u jegulje. Njegove su oči naprotiv, oči srndaća. Uvijek velike, blistave, zainteresirane, titrave, na oprezu, u potrazi za nekim istim takvim ženskim očima na pozornici i u publici.

Njegov Bizjak jednostavan je čovjek, jedan od onih u plavim kutama kakve sve rjeđe viđamo, a sve su nam potrebniji. Završnica predstave je rasplet kakav poznajemo. Bizjak čita publici pismo: uprava ga šalje u prijevremenu mirovinu. Strašna sudbina za čovjeka koji je cijelog sebe uložio u kazalište.

Potočnjakov  je naraštaj odgojio svoje pisce (Boris Senker, Tahir Muhičić, Nino Škrabe), stvorio je svoje kazalište (Histrioni), iznjedrio je novu estetiku. Zacijelo su Žarko i Zlatko Vitez dva pola toga projekta. Potočnjak zaigran, leptir koji leti s cvijeta na cvijet, Vitez po nuždi, povremeno pretvaran u činovnika i graditelja kazališta, istovremeno nastojeći ostati glumcem i umjetnikom. Žarko Potočnjak nije prihvatio tu shizofrenu situaciju, osim za vrijeme rata kada je postao ratnikom. On se strogo držao glume.

Primjerice, već u dosta ozbiljnim godinama prihvatio je prijedlog Branka Brezovca i odigrao predstavu sa  Svenom Medvešekom trčeći dva sata na sceni. Na svakoj su reprizi on i Medvešek istrčali mali maraton. Svoje je tijelo je oblikovao i pretvorio u cjeloviti instrument. Njegov je govorni aparat ugođen po svim pravilima Gavelline škole, a njegovo je tjelo, tjelesna ekspresija, u gotovo plesnoj maniri Kazališne radionice Pozdravi.

Žarko nije mijenjao kabanice. Od mladosti do zrelosti ostao je vjeran ne samo kazalištu, već i hrvatskoj političkoj i estetskoj opciji. Jedan je eksplodirao u hrvatskom glumištu, a drugi implodirao.  To su Vitez i Potočnjak.

I Slavko Brankov je bio Žarkov idealan partner. Njihovi dueti ostat će nezaboravni. Nikada više Potočnjak nije našao takvoga partnera. Uvijek su to bile predstave u predstavama, uvijek je svaka repriza bila nova, neponovljiva, jer su njih dvojica poput jazz glazbenika improvizirala, dodavala, navodila radnju u različitim smjerovima, gradila dijaloge...

Jest, Žarko je pravi, arhetipski histrion koji bi to bez problema postao i ostao u bilo kojem dobu kazališne povijesti. Čini mi se da od kazališta jedino žene voli više, a one to osjećaju i uvijek su mu to uzvraćale. Šarmirao ih je duhovitošću, užarenim glumačkim očima, očima plahog i gipkog srndaća.  

Taj prvak Drame Hrvatskog narodnoga kazališta, koji je s istim žarom glumio na težačkim bačvama na Visu i u najelegantnijim dvoranama, zaokružio je svoju putanju monodramom izabravši za partnera najtežu moguću opciju: sebe. Kao i što smo očekivali, brzo je Bizjak sišao u dvoranu i započeo dijalog s publikom, zatražio čak broj mobitela djevojke u prvom redu, jer sve je za njega igra i on je za igru sve.

Budući da je nastala uz potporu Austrijskoga kulturnog instituta i da je redatelj predstave  gost iz Austrije, umjetnički ravnatelj Theaterherbst Grenzenlos Marius Schiener, zanimljivo je bilo pratiti kako je hrvatski dio ekipe, Potočnjak i Marinković, uspio utkati u tkivo austrijske drame, brojne hrvatske motive. Pavo Marinković, znalac i dugogodišnji suputnik hrvatskoga kazališta, ponudio je Žarku brojne sjajne aluzije na povijest glumišta koju je Potočnjak stvarao. Potočnjak je sada odlučio razotkriti svoje sijede vlasti i priznati da pripada zreloj dobi. Sada je red da odigra uloge koje su namijenjene upravo takvim muškarcima. Ako ne postoji dramatičar, redatelj koji će te likove s Potočnjakom oblikovati, Žarko će si ih sam odgojiti i stvoriti . Potočnjak je dokazao da može i bez Viteza i bez Brankova, ali je isto tako jasno da mu nedostaju i da njihova mjesta u njegovu životu nikada nitko neće popuniti.