Opomene iz budućnosti

Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka češće od drugih kazališta u Hrvatskoj u svojim predstavama prožme suvremenost i tradiciju. Podsjeti nas da živimo u svijetu ružnijem od mnogih kazališno izmaštanih i da naša stvarnost, često žrtva navika prošlosti i vođena rukom političara, nadjačava maštu kazališne predstave. Dokaz su toga i Anđeli Babilona Mate Matišića, premijerno izvedeni 3. studenog na pozornici tog kazališta u režiji Vinka Brešana.

Ono što je Matišić napisao 1996. i nazvao rustikalnom travestijom, a Brešan redateljski situirao na pozornicu osječkog kazališta, nije samo mašta dramatičara koja se potvrdila kao praksa, nego je i  anticipacija budućnosti koja će nas strovaliti u prosopinu poslije koje će ostati na životu samo „ljudi nahvao“; primitivni, bahati i lukavi vlastodršci, servilni intelektualci te sluge korumpirane vlasti. Isti oni koji su nas i strovalili u ponore beznađa i bezizlazja.

U Brešanovoj interpretaciji Matišićeva komedija događa se u 2041. godine na smetlištu naše samouništene civilizacije. Na brdu smetlišta (scenografija Dragutina Broza) simboli su  totalitarnih ideologija; fašizma – svastika, komunizma – petokraka, ustaštva – slovo U, znak FIFA-e, HNS-a, EU-a, NATO-a i mnogih drugih simbola i obilježja naše civilizacije, pokraj smetlišta je kontejner, a ispred stol i nekoliko stolaca. Preživjeli su odjeveni su ostatke nekadašnje statusne kostimerije (kostimografija Doris Kristić), sada dronjke, iz dubine kontejnera čuje s blejanje ovce i vriska čovjeka.

Premda je riječ o rustikalnoj travestiji s plesom i pjevanjem, njezin sadržaj itekako je  personifikacija naše javne zbilje koju čine tipični njezini reprezentanti; nepismeni, ali vlastohlepni Gradonačelnik, njegova častohlepna žena, servilni intelektualci – jedan lažni disident, a drugi uspješni akademik – i gradonačelnikova desna ruka, odani tajnik. Važan dio sadržaja na razini simbolike, hereditarnosti i mentalitetske, zavičajne izopačenosti još su ovca Belka, sodomija i anđeli.

Sve to služi autoru,  kako u kazališnoj knjižici piše dramaturginja Željka Udovičić Pleština, da se naruga „porocima privatnim i vrlinama javnim“, da u formi satire, služeći se pritom, „Jarryjevim teatrom okrutnosti i teatrom apsurda“, ismije „devijantne pojave društva“. Da se naruga vlasti čiji je „vrhovni poglavar“ nepismeni rustikalni vlastodržac koji, da stvar bude još ciničnija, u Brešanovoj redateljskoj koncepciji glumi nepismenost.

Početak dramske radnje šokantan je i nadasve aktualan. Gradonačelnik čita najnovije napise u senzacionalističkim novinama, u Radiaktivnom glasniku, koje raskrinkavaju njegovo nedemokratsko vladanje i čudnu povezanost s ovcom Belkom, s kojom se večerima šeće parkom, te s tajnikom dogovara strategiju kojom će ne samo demantirati novinske članke nego i svratiti pozornost medija na javnosti zanimljiviji događaj, na u njegovoj režiji izvedeno ubojstvo obitelji od koje će preživjeti jedno dijete.

Varirajući čas dramsko i komično, a čas realistično i apsurdno unutar rustikalnoga, Matišić travestiju obogaćuje suvremenim urbanim satiričnim sadržajem, dovodi na pozornicu cijenjenoga Profesora koji, da bi postao akademik, štrajka glađu i pristaje Gradonačelnika naučiti čitati i pisati te propitati vrijednosti „rustikalnog“, posvećenog jezika. Na Gradonačelnikovo inzistiranje čak pristaje i potvrditi da je slovo „B zapravo K koje liči na O“.

Kako bi do kraja raskrinkao licemjerje intelektualne potkupljivosti i njihove „egzistencijalne bijede“ Matišić suočava dva profesora; kandidata za akademika i akademika. Od vlasti slomljeni akademik šalje poruku „otrežnjenja“ društvu govoreći: „Ja sam bio u zatvoru da bi ljudi poput gradonačelnika mogli doći na vlast... Ja ga kao savjetnik savjetujem same gluposti koje mogu smisliti. Mi moramo učiniti život što užasnijim i nepodnošljivijim... Ovdje mora nastati istinski Babilon: ‘boravište demona i sklonište svih nečistih duhova...’ Tako će i narod shvatiti.“

Travestija kulminira Belkinom prijevarom Gradonačelnika s ovnom Šiškom, posljedica čega je janje koje po Gradonačelnikovoj naredbi pred njezinim očima biva zaklano, ispečeno na ražnju i servirano Gradonačelnikovoj sviti.

Riječ je o komediji koju vrijeme nije pregazilo. No njezin problem u osječkoj izvedbi nisu samo nedovoljno zgusnuti dramaturški propusti, nego najviše redateljska interpretacija jasnih asocijacija, koje nisu urodile višeznačjem, potrebnom dinamikom, ritmom prizora i glumačkim zajedništvom. Previše političke satire i burlesknosti nadjačalo je zanimljiviju i slojevitiju grotesknost komedije. Osobito je to došlo do izražaja u važnom prizoru s anđelima, čiji je i prvi i drugi dolazak bio nedovoljno dramski pripremljen i odigran. „Svetost“ anđela, (Aljoša Čepl i Matea Grabić), među babilonskim demonima nije funkcionirala. Nisu profunkcionirali nadrealizam ni teatarski apsurd. Tu predstava „padne“ i dokraja se ne uspijeva „podići”.

Ni glumački zahvalan i poticajan sadržaj tijekom predstave nije odzvonio slojevitošću glumačke igre. Aleksandar Bogdanović (Gradonačelnik), Miroslav Čabraja (Tajnik) i Davor Panić (Profesor II) imali su dobrih trenutaka, ali su izostale koncentrirane i cjelovite kreacije. Više od njih pokazali su Vladimir Tintor (Profesor I) i Sandra Lončarić (Žena).