Njemačka pred izazovima

Parlamentarni izbori u Njemačkoj održani 24. rujna donijeli su nekoliko neočekivanih rezultata: dosadašnja „velika koalicija“ kršćanskih stranaka (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD) doživjela je znatan poraz s manjkom za CDU/CSU od 8,5% i za SPD od 5,2%, što je ukupno 13,7%, dok su se liberali (FDP) ponovno vratili u Bundestag, osvojivši 10,7% glasova. Ljevica (Die Linke) i Zeleni dobili su oko 8,9%, što je približno njihovim dosadašnjim rezultatima. Najveći uspjeh postigla je populistička Alternativa za Njemačku, AfD, s fulminantnih 12,6% glasova birača. Budući da su socijaldemokrati doživjeli najveći poraz u poslijeratnoj povijesti s rezultatom od 20,5%, odmah su se odlučili na odlazak u oporbu, gdje se nadaju regeneraciji, što, kako se sada čini, neće ići lako jer je to i izborni neuspjeh njihova novog predsjednika Martina Schulza, koji to još nije prebolio. Unatoč velikom porazu kršćanskih stranaka, one i dalje čine najjači parlamentarni klub u Bundestagu, iza kojega stoji 33% glasova, pa kancelarka Angela Merkel ostaje pri staroj politici izjavom kako „ne vidi što je trebala drukčije učiniti“, no prisiljena je koalirati s liberalima i zelenima u „neželjenom braku“ nazvanu „Jamajka-koalicija“ (po bojama zastave te karipske države: crnoj, žutoj i zelenoj), a to će biti proces dosad neviđen u političkoj povijesti suvremene Njemačke.

Denacifikacija Njemačke

Da bi se shvatio današnji stupanj razvoja Njemačke kao društva, treba se sjetiti političke i kulturne povijesti te države od njezina poslijeratnog osamostaljena 1948. do ponovnog ujedinjenja 1990. Njemačka je bila opterećena vlastitom nacističkom prošlošću nastojeći je svladati strpljivim radom na izgradnji demokratskoga društva, u vanjskoj politici stalno u savezništvu s Francuskom, pri čemu je bila vrlo aktivna u radu na europskome ujedinjenju, pomirljiva prema europskom istoku (i za vrijeme komunizma!) uklanjajući probleme podijeljenosti zemlje na istočnu komunističku i zapadnu demokratsku državu te još mnogo toga. Denacifikaciju započeli su ratni saveznici; zapadni umjereno, Sovjetski Savez brutalno, no u domaćoj je verziji sve to išlo polako da bi na kraju ostalo nedovršeno, ali sveukupno gledajući nije smetalo demokratskom razvoju zemlje. Njemačka je postala potpuno suverena tek nakon ponovnog ujedinjenja Savezne Republike Njemačke s Njemačkom Demokratskom Republikom.

Saveznici su dotad mogli intervenirati u slučaju da nacisti ponovno osvoje vlast, što je pripadalo u znanstvenu fantastiku, no takav je bio ugovor. S druge pak strane, Savezni ustavni sud prošle je godine odbio zabraniti neonacisičku Nacionaldemokratsku stranku Njemačke (NPD) sa zanimljivim obrazloženjem da je, doduše, protuustavna, ali da ne ugrožava demokratski poredak. Neki neonacisti očito su našli utočište u Alternativi za Njemačku, pa treba pričekati da bismo vidjeli kako će se ona ponašati pod uvjetima parlamentarne stege. Ipak je glede neonacizma nešto ostalo iz davne prošlosti. U Njemačkoj su zakonom zabranjene tri političke devijacije: propagiranje nacionalsocijalističke ideologije, zagovaranje Anschlussa (pripojenja Austrije Njemačkoj) i nijekanje Holokausta.

Sinergija s Parizom i Bruxellesom

Nacističko Tausendjährigesreich, tisućugodišnje carstvo, bilo je od početka 1932. do kraja 1945. potpuno u funkciji golema stvarnog i propagandističkog eksploatiranja tamnih strana njemačkoga nacionalizma i šovinizma te odbijanja svega humanog u kulturnoj povijesti nacije. Propašću nacionalsocijalizma Nijemci su se našli u ruševinama svoje politike i kulture, a da o gospodarstvu i ne govorimo. Obračun s prošlošću, tzv. Vergangenheitsbewältigung, imao je pretežito pozitivne učinke ne samo glede nacizma nego isto tako i komunizma u DDR-u, ali bilo je tu i nekih pretjerivanja o kojima se uglavnom šutjelo. Sve nacionalno dugo je bilo zazorno, a i danas je donekle tako. Posebice je njemačka lijeva inteligencija, a ona je oduvijek najutjecajnija u ovdašnjem kulturnom životu, odbacivala sve što je nacionalno, pa i ono pozitivno. Neki su čak zahtijevali da Njemačka odustane od ponovnog ujedinjenja kao „kaznu“ za Auschwitz. Rijetki su razlikovali rodoljublje od nacionalizma. Nijemstvo se više sačuvalo u istočnoj nego zapadnoj Njemačkoj, pa iz toga proizlazi dio straha stanovnika istoka zemlje da će njihova njemačka posebnost biti potisnuta globalizacijom i selidbom narodâ iz Afrike i Azije (izbjeglička kriza).

U Hrvatskoj vrlo omiljen njemački državnik Hans Dietrich Genscher skovao je pojam o „suzdržanoj vanjskoj politici“, što znači da Njemačka nikad ne smije skakati pred rudo, nego svoju politiku nastoji provoditi u sinergiji s Parizom i Bruxellesom, pa i šire, dugo vremena s Washingtonom. Isto bi se moglo reći i za njemački patriotizam, koji se počeo javno manifestirati tek nakon velikih sportskih pobjeda, osobito u nogometu, pri čemu su isticane brojne zastave na stadionima i još više izvan njih. Tomu su se pridružili gospodarsko čudo i njemačka marka. No svako pretjeravanje u vanjskom isticanju nijemstva nailazilo je na otpor političke klase. Prigušeno rodoljublje nije moglo ostati bez negativnih posljedica, koje su od prije nekoliko godina izbile na površinu sve većim aktivnostima istočnonjemačkih antivladinih demonstranata i politički još nezrele stranke AfD, koja je osnovana 2013. zahtijevanjem nekolicine profesora i gospodarstvenika da se ukine euro i obustavi sufinanciranje ekonomski posrnulih zemalja južne Europe.

Pozivajući se na glasovite Montagsdemonstrationen, demonstracije ponedjeljkom istočnonjemačkih prosvjednika protiv tamošnjega komunističkoga režima, spontane skupine u nekim gradovima bivšega DDR-a organiziraju ponedjeljkom već godinama slične ulične prosvjede pod čudnom kraticom PEGIDA, koja u potpunom hrvatskom prijevodu glasi „Patrioti Europe protiv islamizacije Zapada“. Taj je naziv neprikladan i zbog toga što u istočnoj Njemačkoj gotovo nema muslimanskih izbjeglica ni stranaca uopće, pa se objektivni promatrači pitaju odakle toliki strah od islamizacije. U pozadini su neki drugi opravdani, ali i znatno više iracionalni strahovi brojnih stanovnika istočne Njemačke, koji nisu utemeljeni na činjenicama, koji misle da ih zapadni dio zemlje ne poštuje, da im nameće svoje norme življenja, da pomoć koju dobivaju iz Fonda solidarnosti nije dovoljna, da će priljev novih izbjeglica temeljito promijeniti etnički sastav njihovih gradova i time tamošnji način života. Iskorištavajući potencijal demonstracija ponedjeljkom, ali i nezadovoljstvo istinskih konzervativaca u kršćanskim strankama CDU/CSU, Alternativa za Njemačku formulirala je politički program u kojemu, među ostalim, traži sužavanje ovlasti europskih institucija u Bruxellesu i Strasbourgu te njihovo prebacivanje na nacionalne države, k tome i više neposredne demokracije (u Njemačkoj ne postoje referendumi na federalnoj razini!), smanjenje zaduženja države, konzervativnu obiteljsku politiku, zaustavljanje priljeva izbjeglica, vraćanje u zemlje podrijetla useljenika koji ne mogu dobiti azil i nisu potrebni njemačkom gospodarstvu, oštrije kriterije glede javnih manifestacija islama, slabljenje političkih mjera protiv ljudskim djelovanjem izazvanih klimatskih promjena...

Na prvi površan pogled razlike između stranaka buduće koalicije čine se nepremostivima. Čak su i unutar Unije te razlike bile velike. Glavni je problem za konzervativne stranke CDU/CSU, kako izgleda, riješen; sporazumjele su se da se u Njemačku godišnje smije useliti najviše 200.000 ljudi, ali u praksi će to izgledati drukčije: gornja granica sigurno neće biti poštovana. Liberali traže Zakon o useljavanju koji bi po primjeru Kanade i Australije dao veću prednost školovanijim došljacima. Zeleni su tu humaniji, oni zagovaraju „širokogrudnije programe useljavanja“, ma što to značilo.

Što donosi Jamajka-koalicija?

Glede zaštite okoliša sve se stranke pridržavaju Pariškog sporazuma o klimi, no Zeleni su tu znatno rigorozniji od konzervativnih stranaka CDU/CSU i liberala, koji ekološke mjere razvodnjavaju u korist industrije, ali to ne bi trebao biti najveći problem buduće „Jamajka-koalicije“. U Njemačkoj postoji načelna suglasnost o ekologiji ne samo među strankama nego i u pučanstvu. To se samo djelomično odnosi na planove o obustavi proizvodnje automobila s motorima na tekuća goriva.

Što se tiče nestašice stanova i visokih stanarina, CDU/CSU ne podupiru normativne zahvate države u tu problematiku, već zagovaraju porezne olakšice za izgradnju stanova. Liberali su protiv ograničenja visine stanarina dajući prednost tržišnom samoreguliranju. Zeleni zagovaraju izgradnju jeftinih socijalnih stanova koje bi sufinancirala država.

U vanjskoj politici konzervativci su za dijalog s Putinovom Rusijom, pri čemu bavarski CSU zagovara postupno ukidanje sankcija protiv Moskve. Inače obje stranke stoje čvrsto uz EU i NATO, ali kritički se izražavaju o politici predsjednika Donalda Trumpa. Bavarci simpatiziraju desničarske vođe u bivšim komunističkim državama, dok ih CDU kritički promatra. Liberali su čvršći u odnosu prema Rusiji i traže da ona što brže okonča okupaciju Krima, ali imaju u vidu srednjoročno „partnerstvo“ s njom. Zeleni predbaciju Rusiji „agresivnu velikodržavnu politiku“ i žele do daljega zadržati sankcije.

Kad je riječ o odnosima s Erdoğanovom Turskom, CDU/CSU odlučno odbijaju njezino članstvo u Europskoj Uniji, za liberale Turska kao autoritativna država ne može biti ni kandidat za članstvo, dok Zeleni predlažu ukidanje viza za Turke i zagovaraju carinsku uniju s Turskom, ali samo ako predsjednik Erdoğan temeljito promijeni unutarnju politiku.

Glede obrane od islamističkoga terora konzervativci traže što učinkovitiju suradnju saveznih zemalja, čak predviđaju da se u neke akcije uključi Bundeswehr, ali pod nadzorom policije, što je dosad bilo zabranjeno Ustavom. Za razliku od CDU/CSU, liberali traže kao svojevrsnu prevenciju više antiislamističkoga prosvjećivanja među muslimanima. Za Zelene je islamistička opasnost gotovo isto tako opaka kao i desničarski teror, ali, kako tvrde, s protivnim mjerama ne bi trebalo pretjerivati.

Razlike u programima stranaka „Jamajka-koalicije“ ipak nisu baš tako velike da ne bi mogle biti svladane razumnim kompromisima. Zov vlasti zasigurno će nadjačati ideološke i ostale visoke prepreke, ali još je rano pretkazivati kako će izgledati nova koalicija i njezina vlada jer moguć je i negativan ishod – novi izbori, a to bi bilo nešto dosad nezamislivo.