Kolodvori, postaje, stanice

Volim otići na kolodvor, Zagreb GK, onaj glavni. Oronuo je. No na njemu se osjećam dobro, to je moj kolodvor, nema ondje još onih naprava koje me, diktatom mladosti, zbunjuju i čine nesnalažljivom. On me ne ponižava što nešto ne znam, on je takav otkako ga znam. Ako se ikada igdje sagradi moderniji, bit će to bez mene. Odem katkada na prvi peron, tek tako. A ne putujem. Uostalom, vlakom, kao i drugi, putujem sve rjeđe, pa kako će onda željeznica opstati? Automobil i autobus potiskuju je, vlastiti je auto komotniji, a autobus, premda tijesan, ipak je najjeftiniji ako čovjek putuje sam. No odlazak na kolodvor bez potrebe i prtljage ima svoju draž. Putovanje je to bez micanja, bez vonjeva (pa i sredstava za „oplemenjivanje zraka“), bez uvlačenja u razgovor koji mi se ne mili, bez oticanja nogu, bez klimanja glave i poluotvorenih usta u prvom snu, bez bolova u leđima od duga sjedenja. Ničega od toga nema ako putnike samo promatram s drvene kolodvorske klupe. A na kolodvoru vidi se štošta. Sastanci i rastanci, odmah se vidi i priroda tih susreta. Rastanci uvijek donose tugu i žalost, sastanci obično pršte od sreće, no malo što se u njima stvarno promijenilo otkako je v Kotoribi cug mašina fučnula, a saka svega dva, tri put je kušnula. Sjeta je stalna. Promatrač navija za onoga tko kao bez duše juri samo da stigne na vlak ili suosjeća s onim kojemu je vlak pobjegao pred nosom, a ima mnogo vremena da isprati onoga tko se poput kljuseta penje u vlak nakon još jednoga zamornog dana. Auti su učinili svoje, pa se danas po kolodvorima motaju uglavnom dnevni putnici (na posao i s posla), đaci putnici koji se svi poznaju i nadvikuju, studenti koji nose kući prljavo rublje, vraćaju se s punim torbama maminih jestvina, no sve su bliže procijepu ovdje i ondje. Tu su i sve brojniji turisti. Oni su bez pratnje. Pitam se: što tim turistima iz Kine, Japana, Koreje znači Zagreb GK? Svi se oni kao i diljem svijeta guraju s ruksacima na leđima i na prsima, vreće za spavanje veselo im poskakuju u ritmu koraka, malo uplašeno ogledavaju se gdje stoji noćni vlak za Split da bi došli u još jedan nepoznat grad u zemlji koja ima stanovnika koliko i jedan kvart njihovih milijunskih gradova. Sjećam se kako smo nekoć ispraćali putnike. Odbor za ispraćaj bio je brojan, putovanja su bila rjeđa, pa je i odlazak na put nekoga iz obitelji domamio mnoge na peron da mu mašu. Jer taj će preko granice, on ide „u svijet“ (bijeli, dakako), a već i naše puko stajanje na peronu davalo nam je neku važnost, neki privid da i mi, eto, nekamo putujemo. Ako ništa drugo, a ono od kuće do kolodvora odakle se putnici otiskuju u život.

No u davnim 1950-ima mogla sam stajati i na jednom mjestu na kojem danas više ne mogu. Bio jednom jedan pješački most, nimalo lijep, ali funkcionalan, koji se protezao od jedne točke između glavne pošte i kolodvorske zgrade iznad i preko svih kolosijeka i vodio do početka tada još neprekinute Trnjanske ceste. Paromlin u kakvu-takvu stanju stajao je i tada gdje stoji i sada s desne strane, s lijeve je bila tvornica Gredelj pa blok tipskih željezničarskih jednokatnica, Lisinskog do 1973. nije bilo, kao ni Općinskoga suda u Vukovarskoj (čudo kako smo u socijalizmu vapili za rojalizmom, pa je i taj sud figurirao kao Palača pravde, kao što mu je i susjeda preko puta bila Palača glazbe). Sišavši s toga mosta, put je po blatnoj Trnjanskoj cesti vodio do opskurnoga kina Romanija, kamo nisam išla jer su ondje harali trnjanski fakini, a meni su i tkalčićanski bili dovoljni. Kroz daske toga drvenog mosta prokuljala bi para iz lokomotive koja se tek zagrijavala za put, poda mnom su vijugali vagoni kojima sam vidjela krovove kao da se igram dječjom željeznicom, i – začudo – nije bilo nikakve zaštitne ograde. Tko je htio skončati pod vlakom, ništa ga mehanički nije priječilo. Anu Karenjinu čitali smo kudikamo češće nego što je čitaju danas, a ipak, nikoga nije mamila na skok. Kasnije, mnogo kasnije, vidjela sam u Engleskoj takve pješačke mostove preko željezničkih kolosijeka na svim (i malim) kolodvorima, pothodnici na tim mjestima nisu ondje u modi ni danas, jer čemu rušiti funkcionalno staro ako još služi i pribjeći skupom novom rješenju? Kod nas je mnogo kasnije otvoren pothodnik, pa je starom pješačkom mostu odzvonilo. Kao i popularnom samoborčeku. Nema više ni pragova. A što bi on značio za rasterećenje prometne gužve... No za to se hoće pameti. Dalekosežne.

Kolodvor, doslovna prevedenica njem. Bahnhofa (Bahn auto, kola, cesta, put, kolosijek, staza, željeznica, vlak, vagon + Hof, dvor, dvorište, mjesto odakle se polazi i na koje se stiže), označavao je veliku željezničku stanicu ili postaju, no proširio se i na autobusni promet, pa i ondje govorimo o autobusnim kolodvorima.

Uz kolodvore idu i manji objekti, postaje i stanice. U zadnjih dvadesetak godina lektorskim zahvatima, dakle uglavnom nasilno, postaje istiskuju stanice. Kako? Stanica je najmanja jedinica nekoga sustava, živoga ili neživoga (krvne stanice, moždane stanice, jedinice administrativnog ustroja), pa kućne ljubimce i dalje vodimo u veterinarske stanice (ne u postaje), automobile u stanice za pregled motornih vozila, pacijenti idu u najbližu zdravstvenu stanicu i sl. Postaja u prometu pretpostavlja uređen prostor (nadstrešnica, klupa), ondje ćete kraće postajati i čekati vozilo javnoga prijevoza (kao što ćete zastajkivati i uz postaje križnoga puta), a stajalište je mjesto na kojem se zaustavljaju javna vozila samo da iskrcaju ili ukrcaju putnike, to mjesto nije uređeno, tek je označeno prometnim znakom. Zato nije trebalo sve stanice prekrstiti u postaje jer one to nisu. Ipak, danas imamo policijske postaje, benzinske postaje, radijske postaje... jer strah od jezika, uz neznanje, čini svoje.

Ono pak čega uskoro više nećemo imati jesu željezničke pruge. One će jedna po jedna kao nerentabilne nestajati, pa neće trebati ni kolodvora ni postaja. Željeznicu će, matoševski, progutati već daljina.