Koliko vrijedi nadnica za strah?

Ne zanemarujući stanovit broj kratkih priča koje je povremeno objavljivao posljednjih petnaestak godina, Andy Jelčić prvom se ukoričenom knjigom javio tek ove godine. Na proznoj se sceni pojavio s dvjema knjigama, objavljenima u kratkom razmaku: romanima 85.000 i Godina seobe srca (izd. Vuković & Runjić). U povodu njegova debitantskoga beletrističkog nastupa, kanio sam čitatelje podsjetiti na neke podatke iz dosadašnje autorove radne, prevoditeljske biografije.

Namjera mi je bila naći poveznicu staroga s novim Jelčićem, i usto pokušati, „iz kornera“, naći neko prihvatljivo objašnjenje zašto se kao kreativac javio relativno kasno (rođen je 1958): savjesno prevođenje kakvu se Jelčić posvetio, i u situaciji kad je kao freelancer od tog posla živio, zahtijeva toliko napora i vremena da se uz to ništa drugo i ne može solidno raditi. Pa ni pisati beletristika.

No toj mojoj obavijesnoj nakani snažno su usuprot stale dvije Jelčićeve napomene o relaciji prevoditelj – pisac, do kojih on, očito, jako drži. Na klapni romana 85.000 pribilježena je ova njegova tvrdnja: „Biti prevoditelj i pisac u očima javnosti uglavnom znači izmišljati kao prevoditelj i krasti kao pisac. Ovo je pokušaj uvjeravanja čitateljstva u to da se uz malo opreza njih dvojica nikada ne moraju susresti, iako međusobne optužbe o krađi vremena i onemogućavanju u radu neće prestati ni nakon izlaska ove knjige.“ Spomenute relacije Jelčić se dotaknuo i na info portalu Moderna vremena, ali na još izravniji način, kao osobni protest kritičarskom čitanju u kojem se njegov prevoditeljski ugled javlja kao bumerang i šteti njegovoj umjetničkoj prozi, njemu kao piscu: „Naime nakon što sam napokon našao toliko vremena i prije svega energije da napišem ili završim dva vlastita romana, njihova u osnovi vrlo pozitivna recepcija prošla je potpuno u znaku prevoditelja: u baš svakom prikazu i kritici tematizira se kako prevođenje utječe na te tekstove ili kako bi se očekivalo da utječe, kako je pisac učio od autora koje je prevodio i slično. Ukratko, prevoditelj je pojeo pisca.“ Spisatelj traži potpunu rastavu od prevoditelja. I eto izazova za razmišljanje.

Neimenovani glavni junak Jelčićeva romana 85.000, ujedno pripovjedač u prvom licu, Ludbrežanin koji je studirao u Zagrebu, jedan je od onih tipova kojima ništa u životu ne uspijeva: ne može na vrijeme položiti ispite na studiju povijesti i arheologije, ne može zadržati svoju djevojku, bez stalnog je posla i često u besparici, obitelj mu se raspada jer otac zbog neke mlađe žene napušta majku. Sve to stvara kod njega osjećaj očaja i besperspektivnosti, a spas iz te depresivne pozicije pokušava naći radikalnim potezom: javlja se na natječaj i odlazi u multinacionalnu američku logističku bazu u kurdskom dijelu Iraka te potpisuje „ugovor s vragom“. Za 85.000 dolara godišnje plaće zapošljava se kao vozač kamiona američke tvrtke, za koju prevozi nepoznat teret do različitih, stotinama kilometara udaljenih odredišta u Iranu. Visina plaće odraz je rizika kojima su vozači izloženi krećući se često kroz vrlo nesigurne dijelove zemlje: unatoč tome što na takvim dionicama imaju vojnu pratnju, stalna su im prijetnja dobro organizirani napadi, bombaši samoubojice, pljačkaši, minska polja, snajperisti. Glavni junak prolazi niz takvih iskušenja, pa i zarobljavanje, krađu tereta, paljenje kamiona i neizvjesno čekanje hoće li se tvrtka i osiguravatelji dogovoriti i isplatiti traženu otkupninu.

Način na koji protagonist Jelčićeva romana zarađuje velik novac pod stalnom prijetnjom smrti čini se da se savršeno sažeto iskazuje u naslovu romana francuskog pisca G. Arnauda Nadnica za strah iz 1950, koji je poznatim učinila njegova filmska verzija – Clouzotov istoimeni triler film ceste s Yvesom Montandom u glavnoj ulozi. A što čovjeka može natjerati da se svjesno izloži egzistencijalnoj neizvjesnosti, smrtnoj opasnosti? Ludbrežaninov vozački partner Južnoamerikanac Jesus kao razlog svog dolaska u Irak ističe nepovoljan socijalni položaj svoje obitelji, dok glavni junak u svoti koju će dobiti za svoje izlaganje pogibelji vidi šansu za vlastito iskupljenje dotadašnje promašenosti i samopotvrđivanje. Za tu bi svotu mogao „kupiti mnogo budućnosti“ – materijalne i emocionalne slobode, platiti i završiti studij, provesti „restauraciju“ vlastita života, zaslužiti manje prijekora okoline. Mogao bi popraviti sve ono što ga je učinilo nesigurnim i nesretnim, a to vrijedi svakog rizika. I usput, da sve veće „životne pokuse“ (npr. droga) mora učiniti tu, jer kad se jednom vrati, morat će se „uklopiti u pravilnosti i cikluse seoskoga i malograđanskog života“.

Da je svom junaku „dopustio“ da na kraju uzme ugovorenu godišnju plaću, pisac bi kompromitirao svoju priču. No Jelčić je postupio kao iskusan pisac: protagonist je na kraju ponovo sve uprskao, u skladu s karakternim osobinama kako su opisane na početku romana, ali će potpisati novi ugovor i ponovo pokušati „kupiti budućnost“. A hoće li u tome uspjeti, to više nije piščeva briga: on je pitanje ostavio otvorenim. Jelčić je, u zanatskom pogledu, napisao korektan roman, logično motivirajući postupke svoga junaka – potrebu za povremenim „zamračivanjem svijesti i zaboravom“ (droga), atmosferu straha izazvanu načinom pješačkog ratovanja u kojemu satnik Fry vidi anticipaciju ratnog djelovanja u budućnosti itd. Tekstu bi dobro došlo više emocije, neposrednosti i strasti kako bi priča uz formalnu korektnost zadobila i životnu uvjerljivost.