Jubilej važne kulturne pobjede

Hrvatsko je glumište u Zadru u 19. i početkom 20. stoljeća djelovalo u iznimno teškim političkim prilikama. Gradska je uprava u autonomaškim rukama, a kako je teatar smatran hramom nacionalne kulture i jezika, ona je nastojala da se u zadarskom javnom kazalištu Teatro Verdi ne čuje hrvatska riječ niti da se izvode djela slavenskih autora. Uprava tog kazališta, dosljedna u svojim antihrvatskim stavovima, čak uskraćuje, i to u više navrata, gostoprimstvo drami, a i operi Hrvatskoga zemaljskog kazališta iz Zagreba, vodećoj nacionalnoj kazališnoj kući. Svaka inicijativa zadarskih kazalištaraca (profesionalnoga hrvatskog kazališta u Zadru nije bilo sve do 1945) da im se ustupi dvorana kazališta redovito nailazi na neuspjeh, a bez prikladne dvorane teško je u ono doba bilo njegovati scensku riječ. Hrvatske su predstave u gradu ipak održavane, i to u različitim prostorima: u dvorani Hrvatske čitaonice, u prostorijama Hrvatskog Sokola, u Battarinoj dvorani, pa čak i u prostorima nekih gradskih hotela i kavana.

Premda im je uskraćena kazališna dvorana, kazališni djelatnici i uopće domoljubi nisu dopustili da zadarsko hrvatsko glumište potpuno odumre te se u teškim uvjetima iredentističkog ozračja u gradu čine veliki napori ne bi li se građanima omogućilo da prate kazališne predstave na hrvatskom jeziku. Na gostovanja se pozivaju istaknuti scenski umjetnici iz Zagreba, ili se organizirano odlazi na predstave zagrebačkog kazališta u druge primorske gradove, u Split i Šibenik, često gostuju hrvatske putujuće dramske družine i, konačno, održavaju se predstave zadarskih kazališnih diletanata te hrvatski igrokazi u okviru školskih priredaba. U zadarskim novinama i časopisima redovito se prate važniji kazališni događaji u Zagrebu, u čemu prednjači Narodni list. U nekoliko navrata pokreću se ozbiljne inicijative ne bi li grad dobio prikladnu dvoranu namijenjenu u prvom redu hrvatskom kazalištu, no zbog mnogih (najčešće političkih) razloga to nije nikada ostvareno. Kazališni rad redovito je protkan borbom za nacionalno i političko oslobođenje i dao mu je nedvojbeno znatan prinos, premda često na račun same kazališne umjetnosti.

Hrvatsko primorsko kazalište

Godine 1907. u Zadru bilježimo najvažniji kazališni događaj u razdoblju hrvatske moderne. Hrvatsko primorsko kazalište, pod vodstvom glumca Mihajla Markovića, održalo je dvadeset dramskih premijera, što se može smatrati prvom hrvatskom kazališnom sezonom u gradu. Vođenje družine povjereno je Markoviću u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu za uprave Andrije Fijana, a nedvojbeno bila je to najkvalitetnija hrvatska kazališna družina koja je posjetila Zadar.

Dobivši financijsku potporu od zagrebačke Prve hrvatske štedionice Marković 1907. s putujućom glumačkom družinom Hrvatsko primorsko kazalište odlazi na gostovanje duž primorja, pa je otuda i sam naziv bio posve komercijalan; pridjev „primorsko“ odabran je upravo zbog kraja u koji je kazališna družina kanila otići. Nakon zapažena gostovanja u Mostaru, Dubrovniku, Kotoru, Splitu i Šibeniku, Marković dolazi u Zadar, gdje se s velikim zanimanjem očekuje nastup njegova ansambla. Kao i mnogo puta prije, talijanaška uprava Teatra Verdi odbija iznajmiti dvoranu. U kazališnoj upravi sjedili su Michelangelo Luxardo, Božo Felicinović i Rube Giljanović, a njihovi zamjenici bili su Frano Danilo i Niko Katić. Nažalost, gotovo svi naši ljudi, ali talijanaških i autonomaških osjećaja i stavova. Oni su radije držali gledalište kazališta praznim no što bi omogućili kakvoj hrvatskoj družini da u njemu nastupi.

Markovića to, međutim, ne obeshrabruje; on uz potporu zadarskih Hrvata iznajmljuje Battarinu dvoranu (Sala di varietá), iz Zagreba kao goste dovodi najbolje glumce, pa uspijeva, usprkos brojnim nedaćama i u prkos talijanašima, održati u Zadru cijelu sezonu s dvadeset predstava na hrvatskom jeziku. Battarina dvorana nalazila se točno nasuprot gradskom kazalištu Teatro Verdi, i u toj dvorani, nekada u vlasništvu braće Battara, poznatih zadarskih knjižara – izdavača, održavale su se brojne narodnjačke priredbe, kazališne predstave i predavanje. Dvorana postoji i danas, ali je opustošena, pregrađena i zapuštena.

Raznolik repertoar

Točnu rekonstrukciju repertoara što su ga Zadrani imali prilike vidjeti za vrijeme gostovanja Markovićeve putujuće glumačke družine godine 1907. teško je odrediti jer nisu sačuvani plakati (iako se zna da su postojali – u sjećanjima na te dane Marković ih spominje u svom memoarskom spisu Iz dana borbe za hrvatsku rieč u Zadru. Iz mojih starih kazališno-redateljskih uspomena – čuva se u arhivu Akademijina Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta), a rekonstrukcija na osnovi novinarskih izvješća često je nepotpuna. No kako bilo, poslužili smo se ipak novinama (najviše zadarskim Narodnim listom i Hrvatskom krunom, ali i nekim zagrebačkim dnevnicima, te različitim izvorima iz spomenutoga kazališnog arhiva).

Repertoar je za Zadrane bio veliko i ugodno iznenađenje. U raznolikom repertoaru, a većina izvedenih drama bila je u to doba na repertoaru matične kuće, Markovićeva je glumačka družina najveći uspjeh ostvarila Dragošićevom tragedijom iz nacionalne povijesti Posljednji Zrinski, zatim pučkim igrokazima, osobito Freudenreichovim Graničarima i Okrugićevom Šokicom te komadima sa socijalnim temama (Na dnu života Maksima Gorkog, Tucićev Truli dom, Ernstov Školnik Falchsmann i Nušićev Običan čovjek). Zadrani su istina neka djela vidjeli ranije, npr. Posljednjeg Zrinskog ili Graničare u izvedbi drugih putujućih glumačkih družina, neka su pak djela pamtili po talijanskim izvedbama, npr. Goldonijevu Mirandolinu, Dumasovu Gospođu s kamelijama ili pak Sudermannov Zavičaj, ali su konačno u izvedbi dobrog ansambla uistinu mogli potpuno doživjeti prave vrijednosti dramske umjetnosti izrečene hrvatskim jezikom u izvedbi hrvatskih kazališnih umjetnika. Naravno da je sve to imalo velikog odjeka na nacionalnom i političkom planu.

Među ostalim je premijernim izvedbama drama Zlatarevo zlato, što ju je prema istoimenom romanu Augusta Šenoe napisao Milivoj Dežman Ivanov, jednočinka Ustrijelit ću se! Marije Jurić Zagorke, Hennequinova komedija Radosti svoga doma, gluma Hermanna Mosenthala u četiri čina Debora, komedija Ujakova kuća Mjasnickog, jednočinka On je gluh Julesa Moineauxa, Nušićeve drame Pučina i Knez Ivo od Semberije, Veselinovićeva i Brzakova „slika iz seoskog života u pet čina s pjevanjem“ Gjido te komedija Ženske suze anonimnoga slavenskog pisca.

Osim Mihajla Markovića u tom glumačkom društvu nije bilo poznatih imena. Plakati s gostovanja, kako rekosmo, nisu sačuvani, pa je glumački sastav moguće rekonstruirati putem novinskih izvješća o pojedinim predstavama. U njima se isticalo glumice Prugovečku, Rucovićevu, Šaponjićevu i Vučićevićevu i glumce Filipovića, Hajduškovića, Pavičevića, Šaponjića, Veselinovića i Vučetića. Bilo je tu i glumaca iz hrvatskih i iz srpskih putujućih družina, onih koji su bili članovi profesionalnih kazališta i onih koji su prvi put zaigrali na pozornici. No sve to nije smetalo da budu prilično uigran ansambl. Jedino im se zamjeralo da ne paze na izgovor: događalo se naime da jedni glumci govore ijekavštinom, a drugi ekavštinom, što uostalom i nije bilo presudno za kvalitetu glume.

Prvakinje hrvatskoga glumišta
na gostovanju u Zadru

Da bi, ipak, poboljšao kvalitetu dramskih izvedbi svoje družine, Marković je na predstave u Zadru (kao i u gradovima gdje je prije gostovao) pozvao tadašnje prvake zagrebačke drame: Andriju Fijana, Mariju Ružičku-Strozzi i Ljerku Šram. Fijan zbog bolesti nije došao u Zadar, ali su se pozivu odazvale Marija Ružička-Strozzi i Ljerka Šram, nedvojbeno u ono doba dvije ponajbolje hrvatske glumice. Njihovim gostovanjima Marković je, hoteći popraviti umjetničku razinu dramskih izvedbi svoje kazališne trupe, približio široj publici u pokrajinskim središtima vrhunske glumačke kreacije, dotad dostupne isključivo kazališnoj publici hrvatske metropole.

Marija Ružička-Strozzi gostovala je u Zadru 2, 3. i 4. ožujka 1907. Igrala je Magdu u Sudermannovu Zavičaju, Margaretu u Dumasovoj Gospođi s kamelijama, a posljednju večer nastupila je kao Debora u Mosenthalovoj Debori. Tadašnji zadarski tisak s velikim publicitetom dočekuje njezino gostovanje. Nakon prve predstave izvjestitelj Hrvatske krune piše: „Dvorana za prikazivanje bila je dupkom puna odličnog općinstva. Prikazivao se Sudermannov Zavičaj. Čim je umjetnica stupila na pozornicu, pozdravi ju burno klicanje i dugotrajno pljeskanje. Svi su sa napetošću pratili komad, koji je ispao upravo sjajno. Umjetnica je sve začarala svojom prirođenošću i savršenim glumljenjem. Neprestano joj se pljeskalo uz neopisivo oduševljenje. Gostovanje markize Strozzi može se ubilježiti kao riedak događaj u Zadru. Na koncu predstave bila je više puta burnim pljeskanjem izazivana na pozornicu te ponovno oduševljeno aklamirana.“

Zagrebačke novine također redovito izvještavaju čitateljstvo o nastupima Strozzijeve pred zadarskom publikom. Obzor tako prenosi gornji članak i uz njega prilaže ovu vijest: „Jučer nam je o tom gostovanju stigla još ova brzojavka: ‘Gostovanje markize Strozzi sa vriednim i zaslužnim Markovićevim pokrajinskim kazalištem, polučilo je prvi puta, ovdje u Zadru silan uspjeh. Obje prve predstave davale su se pred prepunom dvoranom hrvatskog i srbskog općinstva. Naš svijet umjetnicu na rukama nosi. Inače je bilo sve mirno, osim nekih neznatnih izgreda plaćene talijanske fakinaže’.“

Poslije treće predstave i velikog uspjeha kod publike, umjetnicu je u ime građana Zadra pozdravio ondašnji predsjednik Matice dalmatinske književnik Rikard Katalinić Jeretov, zahvalivši joj što je pristala da nastupi u maloj Battarinoj dvorani i tom joj prilikom predao prigodan dar, a članovi Hrvatskog akademskog kluba ovjenčali su je lovor-vijencem. Vinko Kisić je tim povodom u Narodnom listu 4. ožujka 1907. napisao: „…druge večeri kao Margarita bila je na vrhuncu svoje umjetnosti. U toj tužnoj elegiji nedostižne ljubavi i božanskog pregaranja Strozzijeva je vadila iz svoje duše takove tonove – u gesti i u glasu – da je cielom dvoranom zavladao osjećaj najvećeg ganuća. Nije to bila igra, koja se prati zanimanjem: to je bila bol, prava ljudska bol, koja se prati u suzama. Od prvih momenata, punih lirike, pa do burnog incidenta na plesu (…) – sve je to bilo savršeno. Vidili smo u ovoj istoj ulozi glasovitu talijansku umjetnicu Vitaliani, prvu iza Eleonore Duse, vidili smo ju u kazalištu, u lokalu daleko sretnijem [u kazalištu Teatro Verdi – opaska T. M.], ali Strozzijeva je bila daleko nad njom. Kazasmo: savršenstvo! (…) Prve i druge večeri dvorana je bila dupkom puna. Umjetnica je bila predmetom silnih ovacija. Poslije nekojih prizora obćinstvo je bilo u deliriumu zanosa, te je slavnu umjetnicu izazvalo više puta.“

Osmoga ožujka, na ispraćaju slavne glumice pred parobrodom, okupilo se nekoliko stotina građana. Izaslanstvo gimnazijalaca pozdravilo je umjetnicu uoči odlaska prigodnim govorom i u ime štovalaca predalo joj cvijeće. Ganuta Strozzijeva zahvaljivala je građanima uputivši im kratak govor uz želju da što prije dobiju svoje kazalište u Zadru, što je opisao Zvonimir Butković Ilijin u članku Markovićeva družina objavljenu u Narodnom listu. Odmah nakon njezina dolaska u Zagreb dobio je urednik tih novina Vinko Kisić pismo, u kojem Strozzijeva, između ostalog, piše: „Nemojte misliti, da pretjerujem, kada Vam kažem, da me moj boravak u Zadru čini presretnom, da me uspjeh, koji nije bio samo uspjeh moje umjetnosti, već i uspjeh svete naše stvari, čini ponosnom, da tu sladku uspomenu ne bih dala – ma za ništa na svietu. Dao svemogući, da taj naš uzajamni uspjeh bude listak u viencu naše podpune narodne pobjede.“

Ljerka Šram, prvakinja Hrvatskoga narodnog kazališta, gostovala je u Zadru od 20. do 24. ožujka 1907, u ukupno pet kazališnih komada. Nastupila je kao Mirandolina u Goldonijevoj Lacondieri, Klara u Dragošićevu Posljednjem Zrinjskom, Giza Holm u Ernstovu Školniku Falchsmannu, Zora u Zagorkinoj jednočinki Ustrijelit ću se! i kao Dora u Dežmanovu Zlatarevu zlatu. Dvorana je uvijek bila prepuna, umjetnici su priređene ovacije, napisane prigodne pjesme, a u zadarskom hrvatskom tisku, kao i u zagrebačkim novinama, izašle su pohvalne kazališne kritike. Opis odjeka njezina nastupa u Zadru slikovito je donio zagrebački Obzor, u izvješću svog zadarskog dopisnika od 25. ožujka 1907: „Kao što je pred jedno mjesec dana sjajno započela sezona pokrajinskoga dramskog kazališta Mihajla Markovića gostovanjem slavne umjetnice Strozzijeve, tako je sinoć dovršila sjajno gostovanjem simpatične umjetnice Šramove. Sva su mjesta do posljednjeg bila razprodana, a obćinstvo je neprestano dolazilo. Policijski komesar bio je prisiljen da zabrani izdavanje ulaznica radi sigurnosti. Glava stajaše na glavi. To je dostojni impozantni završetak ove narodne sezone, koja za nas u Zadru znači mnogo: znači izvojevanje jedne velike kulturne pobjede. Kad je društvo došlo, svi smo bili – čemu tajiti? – skeptični, svi smo računali sa tradicionalnim predrasudama proti našoj umjetnosti, sa talijanskim odgojem jednog diela naše publike, sa apatijom drugog, i nismo vjerovali u mogućnost uspjeha. A kad tamo, neočekivani uspjeh: moralni, a i politički za nas, a materijalni za g. Markovića, kojemu svaka čast i hvala…“ O samoj glumici Ljerki Šram člankopisac veli: „Odlična gošća bila je predmetom burnih i srdačnih ovacija. Sinoć su joj darovali: Matica Dalmatinska krasnu srebrenu jardinieru ukrašenu sa ljubicama, akademičari košaru svijeća, a štovaoci prekrasan bouquet sa trobojnim vrpcama. Po svršenoj predstavi ovacije su se opet opetovale nekoliko puta. Jutros pak pred brzim parobrodom ugarsko-hrvatskog društva, kojim je krenula na Rieku, skupilo se množtvo štovalaca i štovateljica, Hrvata i Srba, te joj više puta od srca kliknulo ‘Živila hrvatska umjetnica!’ Nitko nije reagirao, akoprem je tu bilo prisutno nekoliko talijanskih uličara. Vidi se da je vladin communique [kojim se u Zadru uvodi državno redarstvo umjesto dotadašnjeg gradskog – opaska T. M.] djelovao.“

Glumački nastup Srđana Tucića

Gostovanju Markovićeve družine veoma mnogo pozornosti posvećuju sve dnevne i tjedne novine u Zadru, ali i one u Zagrebu, Splitu, pa i u Dubrovniku. Uz Jurja Biankinija i Vinka Kisića, koji su u svom narodnjačkom Narodnom listu brojnim člancima popularizirali i najiscrpnije pratili rad Markovićevih glumaca, dajući im poticaj da nastave do kraja u naporima da se u Zadru održi prva hrvatska kazališna sezona, rad je družine ne manje poticao i pravaški list Hrvatska kruna na čelu s Ivom Prodanom, donijevši na svojim stranicama čak 39 vijesti o tom gostovanju, od čega jedanaest kazališnih kritika. Iako se uredništva ta dva zadarska lista politički nisu slagala i često su polemizirala, gostovanje Markovićeve družine i njihov uzvišeni kulturni cilj objedinio je sukobljene strane.

Prodanov suurednik i glavni suradnik Hrvatske krune tih godina Srđan Tucić nastupao je i kao glumac u Markovićevoj družini, tumačeći glavni lik Ivana Zaharoviča Viskina u svojoj drami Truli dom, izvedenoj 16. ožujka 1907. Narodni list tada zaboravlja na međusobne političke razmirice, pohvalivši Tucićevu dramu, ali i njegove glumačke sposobnosti: „Komad je snažan i smjel. Igralo se dosta dobro. Tucić je bio izvrstan. On je pogriješio karijeru, jer je baš šteta, što se nije posvetio glumačkoj umjetnosti. Kao glumac pokazao je mnogo više vještine i solidnosti nego li kao novinar. Puna dvorana počastila ga je više puta srdačnim odobravanjem.“ Spomenimo i to da je dramu Srđana Tucića Povratak te iste 1907. objavila Hrvatska knjižarnica u Zadru.

Markovićeva je družina nastavila s predstavama. I premda je Battarina dvorana bila često dupkom puna, ipak je družina došla u financijsku krizu (inače, cijene ulaznica za predstave Markovićeve družine bile su pristupačne široj publici i iznosile su za I. mjesto 20 kruna i za II. mjesto 15 kruna, a kako je dvorana bila mala, prihod i nije mogao biti velik). Probleme ove kazališne družine, međutim, Zadrani su uzeli kao svoje. Glumcima se pomagalo na različite načine; smjestilo ih se po privatnim kućama, njihove novčane izdatke često su plaćali sami građani, scenski je inventar za neke predstave nabavljan po stanovima naših ljudi, a pokrenute su i akcije da se od strane viših vlasti Markovićevoj družini dodijeli potpora. Tako su se npr. Juraj Biankini i Vinko Kisić, urednici Narodnog lista, obratili 14. ožujka 1907. Kraljevskoj hrvatsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi u Zagreb da novčano pomogne to putujuće kazalište, ističući u svom dopisu da je Markovićeva družina najbolja koja je dosad dolazila u Zadar, o čemu rječito govori činjenica da prvi umjetnici zagrebačkog kazališta rado gostuju s tim društvom te da će nepopravljiva šteta biti ako zamre rad družine zbog nedostatka potpore, a njezinim odobrenjem „hrvatska će vlada osobito zadužiti Dalmaciju, koja je još i danas na primorju pod jakim uplivom talijanske kulture“. Nasuprot, česta gostovanja talijanskih histriona ostavljaju duboke tragove u „našem javnom i obiteljskom životu“. Boravak Markovićeve družine u Zadru bjelodano je ostvario jednu kulturnu pobjedu, dokazavši da se na kazališnim daskama hrvatska umjetnost može ogledati, i to uspješno ogledati, s talijanskom, zaključuju Biankini i Kisić.

Nažalost, njihov je apel ostao bez odaziva, s činovničkim obrazloženjem da bi briga oko napretka našega jezika i naše narodne umjetnosti morala biti razmjerno podijeljena na sve zemlje i gradove u kojima obitava naš živalj. Ipak, Zadrani su sami smogli sredstava i snaga da pomognu Markoviću oko nastavka sezone, o čemu svjedoči, nakon gostovanja Marije Ružičke Strozzi, dolazak i druge velike zagrebačke glumice Ljerke Šram u Zadar.

Nardellijev Communique

 Pred sam kraj gostovanja u Zadru financijsko se stanje družine znatno popravilo – rezultat je to novčane i materijalne pomoći građana. Marković stoga odlučuje da čak dvije predstave priredi u dobrotvorne svrhe, jednu za obitelji nastradalih na brodu Imperatrix, a prihod s druge bio je namijenjen Društvu za pomaganje siromašnih učenika hrvatskih škola u Zadru. Društvo je tako primilo dar od 184.42 kruna, na čemu se pismom zahvalilo Markoviću. U zahvali ističu svoju želju da Marković i njegova družina „nađu širom ciele naše domovine Hrvata onakovo požrtvovano predusretanje kakovo su [Zadrani] družtvu izkazali“.

 Uz financijske krize u koje je od vremena do vremena zapadala, boravak Markovićeve družine u Zadru popraćen je i drugim poteškoćama, posebno onim političke naravi. Glumci i ostalo osoblje svakodnevno su bili izloženi provokacijama, uvredama, pa i tvornim napadima plaćene talijanaške mularije. U jednom takvom mučkom napadu ozbiljno je ozlijeđen i sam Marković. Hrvati su na sve to dostojanstveno odgovarali i još u većem broju dolazili na predstave. Golem interes i oduševljenje koje su zadarski Hrvati pokazali za predstave zagrebačke glumačke družine izazvali su još brojnije incidente talijanaša, provale nekulturna ponašanja i protuhrvatske manifestacije, od čega nisu bili izuzeti ni glumci ni kazališna publika. Publiku koja je dolazile na predstave talijanaški huligani gađali su jajima i grumenima čađe, a redovito su razbijani izlozi Hrvatske čitaonice te hrvatskih trgovina po gradu.

Na predstavu Posljednji Zrinski, koja je već prvog dana objave bila do zadnjeg mjesta rasprodana, organizirano je krenula skupina od pedesetak osoba iz Arbanasa, s predvodnikom Pavlom Lučijem Reljom, pokretačem brojnih hrvatskih kulturnih i političkih akcija u tom zadarskom predgrađu. Pošto je grupa počela ulaziti u Zadar, u narodnim nošnjama, s hrvatskim barjakom na čelu povorke, talijanaški orijentirane općinske vlasti zabranile su joj ulazak u grad i prema tome dolazak na predstavu, s obrazloženjem straha od demonstracija. S druge strane blagonaklono su gledali na brojne ispade talijanaške fakinaže. Koliko su provokacije i napadaji uzeli maha, govori i podatak da je prva hrvatska kazališna sezona u Zadru bila jedan od neposrednih povoda za uvođenje državnog i dokidanje općinskog redarstva u Zadru. Za to se posebno založio dalmatinski namjesnik Nikola Nardelli, podrijetlom Dubrovčanin, inače jedini Hrvat na položaju austrijskoga namjesnika u Dalmaciji za njihove vladavine u Dalmaciji, koji je bio i čest gost na predstavama Markovićeve družine. To je značilo da su prestala divljanja i napadi talijanaških izgrednika u gradu jer je državno redarstvo pretežno bilo sastavljeno od hrvatskih redarstvenika, koji takva divljanja više nisu dopuštali.

Ukratko, unatoč brojnim poteškoćama, Markovićeva je družina sretno i uspješno okončala svoje gostovanje, ostvarivši time veliku hrvatsku kulturnu, političku i narodnu pobjedu u tada otuđenu Zadru.