Jelisaveta Sablić spasila predstavu

Jugoslovensko dramsko pozorište gostovalo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 24. listopada. Predstavi Tako je (ako vam se tako čini), premijerno izvedenoj početkom srpnja u Beogradu, povod je bio obilježavanje 150. godišnjice autorova rođenja.

Pirandellova je drama i u vremenu postiistine pozicionirana kao zamršena teatarska zagonetka, labirint rebusnih začudnosti, fikcijske i fakcijske alogičnosti, neistraženih prostornih, vremenskih i međudramskih odnosa. Bavljenje pirandelovskim svijetom omogućuje istraživanje različitih kronotopa zbiljnosti i povijesnih kontekstualnosti. Neobičnosti kontroverznoga autorova života kao da su u dijelovima implementirane u dramske, pjesničke i romaneskne svjetove i eseje Humorizam i Umjetnost i znanost dobitnika Nobelove nagrade 1934. Drama Tako je (ako vam se tako čini) nastala je 1917, godinu nakon što je Italija objavila rat Njemačkoj, u godini Oktobarske revolucije u Rusiji, godinu prije kraja Prvoga svjetskog rata, raspada Austro-Ugarske i talijanske okupacije našega Zadra i godinu prije nego što Tristan Tzara u Zürichu objavljuje Manifest dadaizma.

Predstavu smo, ne svojom željom, gledali s vrha balkonske galerije HNK-a, što je pojačavalo nerazumljivost i nečujnost govora nekih glumaca. Iz naše je zračne perspektive bila međutim vidljiva dubina i kazališna perspektiva (ali ne i sva događanja na prosceniju), potencirana bočnim konstrukcijama koje su restrukturirale postojeće kazališne ulice, uspostavljajući mehanizam kazališta u kazalištu, do završnog ogoljivanja. Nakošenost scene i duge stube koje su pozornicu dijelile na nekoliko dijelova bile su i prepreka glumcima. Gotovo polovicu vremena predstava je ostala gluha, nije prešla preko rampe, činila se dosadnom i razvučenom u pretjeranostima, čestom zaustavljanju i stankama. Kad je na scenu iz dubine prošlosti i nedefiniranosti događaja ušla Jelisaveta Sablić, u prividnoj jednostavnosti izraza i glume, predstava je postala razigranija, tekst bolniji, začudnost i prepoznavanje sadašnjosti potenciraniji u sudnici ludosti, ludila i smrti.

Adaptaciju, scenografiju i izbor glazbe potpisuje Jagoš Marković. Pirandellova se drama djelomice referira na traumu iz 1903, na događanja koja je uvjetovala katastrofalna poplava u rudnicima sumpora i propast tvrtke u koju je Pirandellov otac uložio gotovo sav obiteljski novac, čak i miraz mlade žene svoga sina Luigija, koja je pod utjecajem te vijesti doživjela šok i došla u stanje polukatatonije, a sam Luigi Pirandello na rub samoubojstva. Te su poveznice vidljive već na početku predstave obvijene neatraktivnom zelenom bojom pozornice.

Umjesto na scene na rubu privida i stvarnosti tuga i trauma u praznini prostora (nekoliko sjedalica dijagonalno s lijeve strane, velika fotelja u dubini i s desne strane), većina se glumaca fokusira na poveznice s reality showom. Stilizirano se krećući, iznenada se zaustavljajući, napadno se smijući, glasno progovarajući, zborski govoreći, kao nerijetko kad se postavljaju avangardni, tzv. antidramski tekstovi, žele vjerojatno pojačati teatrabilnost teksta i mehanizme smijeha.

Daleko iznad ostvarenja istraživanja malograđanske potrebe provirivanja u život sa zetom i tajnu vlastite kćeri, Jelisaveta Seka Sablić (Gospođa Frola) maestralnom glumom sazdanom od jednostavnosti života i boli tuge, odmjereno i snažno povezuje žrtve Pirandellova i našega svijeta prikazujući tragedijsku karizmu u životu hrabrih žena proglašenih ludima. Predrag Ejdus (Lamberto Laudisi) rastvara scensku priču ostvarujući ulogu manijakalno depresivna intelektualca na rubu nemoći, kao autorov alter ego sagledavajući svijet kao bolno izmjenjivanje ludila i istine. Mladi Marko Janketić (Gospodin Ponza) glumi bez izvanjskoga pathosa. Branislav Lečić kao Savjetnik Agazzi pokazuje proplamsaje otkrivanja malograđanskih dirigenata.

Predstava u Zagrebu nije ostvarila vrhunac, ostat će zapamćena po ostvarenjima nekoliko glumaca.