Iznimna studija iznimnoga opusa

Branislav Oblučar objavio je svoj književnoznanstveni prvijenac – Na tragu Kornjače. Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića. Već su u naslovu naznačena tematska čvorišta knjige – žanr pjesme u prozi kao izričajna konstanta Dragojevićeva pisanja i pojam tvarne imaginacije (materijalne uobrazilje, sanjarije) kojim taj pjesnik često uspostavlja odnos između tekstualnog subjekta i svijeta te kojim upućuje na obilježja svoga poetskog mišljenja.

Prvo poglavlje, Pjesma u prozi kao žanr, teorijske je naravi, a uloga mu je kontekstualna. Oblučar veoma pregledno izlaže povijest žanra i povijest njegova određivanja. Na početku, podsjeća, stoji Charles Baudelaire, i to u dvostrukoj ulozi – kao pjesnik i kao analitičar. Tekstovi njegova Spleena Pariza općenito se smatraju prvim primjerima pjesme u prozi. A predgovor istoj knjizi nudi i potvrdu osviještenosti upotrebe tog žanra – Baudelaire najprije proglašava knjigu Gašpar noćnik Aloysiusa Bertranda svojim uzorom, a potom ju opisuje kao tekst koji je glazben „bez ritma i rime“, „isprekidan“ i prilagodljiv „uzbuđenjima duše, lelujanjima sanjarenja i nenadanim trzajima svijesti“. Veoma su rano prirodu pjesme u prozi, uz Baudelairea, pokušali pojasniti Joris-Karl Huysmans i Max Jacob. Huysmans ju opisuje kao koncentrat romana, kao „roman sažet u nekoliko rečenica“, a Jacob kao tekst koji mora posjedovati stil i smještaj pričem je stil sinonim za samu umjetnost a smještaj njegova posljedica koja se očituje u učinku iznenađenja koji tekst ostavlja na čitatelja. U tradiciji određivanja žanra pjesme u prozi Branislav Oblučar razlikuje formalna i kontekstualna određenja. Formalna određenja nastoje izdvojiti tipična tekstualna svojstva i značajke pjesme u prozi, a kontekstualna osvjetljuju pragmatički karakter i ideološke aspekte tog žanra nerijetko motreći ga i kao okvir interpretacije tekstova kojih su obilježja nestalna i nestabilna. Između brojnih teoretizacija autor osobito razrađuje teze da je pjesma u prozi subverzivna, „žanr koji ne želi biti žanr“ (Monroe), da je politična i polemična, da je već Baudelaire sublimni pjesnički subjekt spustio u gradsku vrevu, a tekstove Spleena Pariza napučio govornom raznolikošću, da se od pripovjednih žanrova s kojima dolazi u doticaj razlikuje po tome što ih preuzima tako da transformira strukturu zapleta i referencijalnu funkciju jezika (Murphy), da ju se može predočiti kao drugostupanjski žanr koji stilistički reinterpretira postojeće diskurzivne oblike (Murat) te da ideja pjesme u prozi polazi od čitateljeva osjećaja, od načelne pretpostavke o žanru i kontekstu koju je stvorila tradicija (Monte).

U drugom dijelu prvog poglavlja Oblučar se usredotočuje na refleksiju o pjesmi u prozi u hrvatskoj književnoj znanosti i kritici te osobito na njezino mjesto u domaćim pjesničkim praksama šezdesetih godina 20. stoljeća. O pjesmi u prozi u nas se pisalo razmjerno malo, ali ambiciozno. Proučavatelji se slažu da njezina povijest počinje kada i u Francuskoj – Iskricama (1884) Nikole Tomasea i Lišćem (1887) Frana Mažuranića. Oblučar kao najvažnije izdvaja studije i kritičke članke Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Sanje Čerlek, Hrvoja Pejakovića, Tee Benčić, Branimira Donata i Cvjetka Milanje. U formalnoj slobodi pjesme u prozi Mrkonjić i Maroević prepoznaju prostor za „veću diskurzivnost“, „za nemarnu gestu nabačaja“, mogućnost da lirski govor bude izravniji. S obzirom na prevlast diskurzivnih elemenata Sanja Čerlek predlaže razlikovanje „proznog“ i „poetskog“ modela pjesme u prozi, a Hrvoje Pejaković ustvrđuje da taj inače marginalan žanr postaje atraktivan kada pjesnici požele koristiti izražajne mogućnosti koje im stihovana pjesma ne dopušta. Kada je riječ o praksi pisanja pjesme u prozi u šezdesetim godinama 20. stoljeća, tj. u vrijeme kada se na sceni pojavljuje i Danijel Dragojević, može se ona tumačiti kao otvaranje pjesništva kolokvijalnom govoru, uopće nepredvidivom životu jezika, ali i kao reakcija na filozofičnu poeziju kakvu su upravo tada promovirali razlogaši.

Diskurzivna životinja

U drugom poglavlju, U obzoru Kornjače i drugih predjela, autor najprije ustvrđuje da je lirski prvijenac Danijela Dragojevića Kornjača i drugi predjeli ključna knjiga kratkotrajnog fenomenološkog „trenda“ u hrvatskome pjesništvu, da je ona izrazito važna za razumijevanje sljedećih dviju autorovih knjiga, ali i čitava njegova opusa. Pomnom kompozicijskom interpretacijom zbirke pokazuje da je ona brižno segmentirana, ispresijecana strukturnim i semantičkim simetrijama i paralelama, da su pojedinačni tekstovi ulančani u cikluse u kojima i stječu potpuni smisao. Zanimljiva je postavka da je „Dragojevićev modernizam osobit stoga što semantiku tretira kao povlaštenu dimenziju pjesničkog eksperimenta“ pa su stoga njegovi jezični postupci usmjereni na pomake na razini označenoga, a ne na razini označitelja. Oblučar postupno opisuje logiku teksta, izdvaja i tumači ključne motive i odnose među njima, upućuje na diskretne poveznice između pojedinačnih tekstova i ciklusa. Među ostalim ističe da je prostor središnja kategorija knjige, prostor shvaćen kao „uvjet pretvorbi i nastajanja [...] kao metafora potencije oblika odnosno života“, a Dragojevićeva kornjača da je konceptualna životinja, čak „diskurzivna životinja“, „himerično biće koje posjeduje fizičke atribute animalnosti i gnoseološku sposobnost ljudske svijesti“. Pjesnikov diskurz obilježavaju figure suprotnosti (paradoks, antiteza, oksimoron) i figure oživljavanja neživog (apostrofa, prozopopeja), što je posve u skladu s težnjom za očuvanjem dvojnosti i dvostrukosti s jedne i antropomorfizacijom svijeta s druge strane. Analiza sljedećih zbirki U tvom stvarnom tijelu i Svjetiljka i spavač Oblučara privode tezi da se obje knjige temeljnom problematikom, odnosom subjekta i kozmosa, oslanjaju na motive iz prvijenca, za razliku od četvrte zbirke Nevrijeme i drugo u kojoj Dragojević umjesto načelnih odnosa i fenomenoloških tema u tekst pripušta motive iz povijesnog svijeta (fotoaparat, turizam, novac, žurnal, ratnik, poštar, pilot i sl.) čime otvara veliku temu krizne uzajamnosti čovjeka i svijeta.

U završnom dijelu drugog poglavlja Branislav Oblučar naglašava da su tumači Dragojevićeva pjesništva (Mrkonjić, Pejaković, Maroević i dr.) najčešće u tekstovima nalazili odjeke i aluzije na Parmenida, Heraklita i Zenona. Osobito mu se umjesnim čini povezivanje s Heraklitovim mišljenjem jer je u njemu Dragojević mogao prepoznati strast prema ujedinjavanju suprotnosti i traženju točke njihove ravnoteže te njime poduprijeti svoju ambivalentnu poetsku misao. Temelji Dragojevićeva fenomenologizma ukorijenjeni su u ideji o dubinskoj uzajamnosti odnosa lirskog subjekta i svijeta, pogleda i predmeta gledanja, prepletanju unutrašnjeg i vanjskog. Pjesnikova je fenomenologija, zaključuje Oblučar, zapravo bašlarovska fenomenologija imaginacije ili sanjarije: „Moć pogleda nije drugo do moć imaginacije ili svjetotvorstva [...] pa je gledanje ujedno i imaginativno ‘proširenje’ stvarnog.“

Esej, imaginacija i spoznaja

U poglavlju Poetsko-esejističko pismo i problem tvarne imaginacije autor se vraća postavkama o generičkom dvojstvu pjesme u prozi, o njezinu variranju između obuzetosti tvarnošću jezika s jedne i esejističkih i narativnih iskaza s druge strane. Budući da su obje težnje prisutne u Dragojevićevoj spisateljskoj praksi, Oblučar odlučuje žanr pjesme u prozi odrediti i spram pjesnikove esejistike i spram njegove stihovane poezije. Najprije se usredotočuje na esej, njegova diskurzivna obilježja i njegovu definiciju. Napominjući kako je u pitanju heterogeni žanr kojim katkad bivaju imenovani tako različiti tekstovi poput memoara, povijesne fikcije, biografije ili filozofske rasprave, autor rekapitulira povijest promišljanja eseja. Bilježi među ostalim mišljenje Mihaila Epštejna prema kojemu su bitna svojstva eseja zaokupljenost individualnim iskustvom, vezanost za svakidašnjicu i usmjerenost na govorni jezik. Esejistički diskurz naposljetku označava kao rezultat „pregovora između stila ideja i književnog stila“, kao tekst čije umijeće uvjeravanja ujedinjuje argumentaciju i zavođenje. Esejistička je misao prigodna, spaja apstraktno i konkretno, pojam i sliku, češće se zasniva na analogijama i paralelama nego na logičkom dokazivanju.

U opusu Danijela Dragojevića, a s obzirom na strukturu teksta i način izlaganja sadržaja, Branislav Oblučar prepoznaje dva modela eseja: raspravljačko-dijagnostički i narativno-meditativni esej. Prvi model dominira u knjigama O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata i Izmišljotine, a odlikuju ga jasnoća i komunikativnost, „citatni prečaci“, analoška argumentacija, raspravljački ton, gdjekad i dijaloška struktura sugerirana čestim pitanjima kojima se tekst otvara ili se pak usmjerava tijek i intenzitet rasprave. Esejistički se subjekt „očituje kao savjetodavac ili moralist“ koji kritizira pojedine pojave suvremenog društva i masovne kulture (kič, turizam, tehnički napredak, novac i sl.), kao lucidni komentator lektire i tragač za neočekivanim tematskim podudarnostima. Paradoks u tim tekstovima iz stilske figure prerasta u spoznajni i imaginativni potporanj pojedinačnim iskazima, odlomcima i čitavim tekstovima, zapravo pretvara se u stilski oslonac Dragojevićeva mišljenja. Narativno-meditativni esej dominira u knjigama Rasuti teret i Cvjetni trg, a karakteriziraju ga naracija i argumentacija ‘komornog’ tipa, bilježenje efemernih događaja i njihovo imaginacijsko razvijanje. Umjesto tematske provokativnosti i polemičnosti „esejistička meditacija sada manje cilja na izricanje općenitih opažanja i ‘velikih’ istina, a više na isticanje nesvakidašnjega u svakidašnjici, nalaženju neobičnog u običnome i obrnuto“. Teze o obama Dragojevićevim esejističkim modelima autor potvrđuje prikladnim hermeneutičkim čitanjima simptomatičnih eseja iz svake od četiri knjige te tako dolazi do sljedećeg važnog uvida: „Smatram da je imaginacija onaj spoznajni stil koji odgovara predodžbi svijeta koju Dragojevićev subjekt priziva, u kojemu bi suprotnosti međusobno korespon­dirale, a subjekt se mogao identificirati s različitim organskim i neorganskim oblicima postojanja; to je stil spoznaje koji preferira nesvrhovito ponašanje pred svakim oblikom praktičnosti.“

U nastavku studije upravo pojam imaginacije dospijeva u prvi plan. Opisana su dva moguća teorijska pristupa imaginaciji – semantički i diskurzivni – te je u logici obaju promotreno Dragojevićevo shvaćanje imaginacije i njegove strategije stvaranja imaginarnih slika, simbola i figura. Semantički pristup pojašnjen je istraživačkom praksom i postavkama Gastona Bachelarda i Gilberta Duranda. Ti joj mislioci pripisuju produktivnost (a ne reproduktivnost), tumačeći ju kao instancu koja oblikuje percepciju. Bachelard rabi pojam tvarne imaginacije, i to da bi upozorio na spregu psihe subjekta i materijalnog svijeta, a Durand imaginarne simbole i slike ustrojava u kompleksno polje koje dijeli na dnevni i noćni sustav slike pričem oba kreću od osnovnih tjelesnih gesti, a okončavaju u diskurzu te im se pridružuju stilske figure koje ih karakteriziraju (hiperbola, antiteza, eufemizam, hipotipoza). Oba teoretičara temelje svoje koncepte imaginacije na kategoriji prostora. Vraćajući se Dragojevićevim esejima i pjesmama u prozi Oblučar zaključuje da postoje značajne korespondencije između smislova i funkcija Dragojevićevih motiva (tijelo, gnijezdo, sjeme, kornjačin oklop, bijela pokrajina itd.) i istih ili usporedivih slika i simbola u Bachelardovu i Durandovu sustavu imaginacije. Tvarna imaginacija kod Dragojevića povezuje materijalnu i jezičnu zbilju uvodeći između njih odnos analogije. Diskurzivni pristup zasnovan je na postavkama Paula Ricoeura – perspektiva je obrnuta, polazi se od diskurza, a ne od percepcije, slike su prema Ricoeuru prije izgovorene nego što su viđene. Njegova teorija imaginacije zapravo je teorija metafore, i to metafore koja zbližava različito, izaziva napetost između dvaju izraza i potiče na rad duha koji će taj semantički šok razriješiti, uskladiti izraze i prisvojiti novo značenje. Imaginacija je za Ricoeura metoda proizvodnje slika prema vitgenštajnovskom načelu „vidjeti kao“, tj. vidjeti slično u različitome. To načelo nije samo lokalni postupak kojim nastaje metafora, nego postupak koji obilježava funkcioniranje književnog teksta, na kojemu se temelji mogućnost literarnoga preopisivanja stvarnosti. Vraćajući se Dragojevićevu opusu, Oblučar primjećuje da se u njegovim knjigama eseja upravo to načelo „kao da“ pojavljuje kao osnova mišljenja i pokretač literarizacije.

Zamjenične igre

Četvrto poglavlje knjige Oblučar posvećuje Dragojevićevim zamjeničnim igrama. Taj je pjesnik već u zbirci Prirodopis objavio pjesmu Virusi–riječi s podnaslovom „zamjenična igra“ da bi taj pojam u esejističkoj knjizi Izmišljotine bio promaknut u naslov ciklusa tekstova. Zamjenične su igre stalno mjesto kritičke refleksije o Dragojevićevoj poetici – one su temelj njegove teorije zamjena i njegova „začudno formulirana teorija metafore“ (Mrkonjić). Oblučar iz različitih zbirki izdvaja i interpretira pjesme koje postuliraju i razvijaju te zamjenične igre. Posebice se pritom hermeneutički usredotočuje na iskaze u kojima lirski subjekt mistificira pojam zamjene, npr.: „Sve treba, kako mislim zamjenjivati sa svim. – Ništa nije tako daleko da se ne bi moglo zamijeniti i spojiti. – Sa svim što vidim, slutim, znam, sa svim ću se zamijeniti samo da bih ostao u životu“ itd. Dragojevićev subjekt preko pojma zamjene uspostavlja neočekivane veze, proširuje iskustveno polje, kreira nove egzistencijalne položaje. Branislav Oblučar uočava da se uz zamjenične igre, koje nude prostor intenzivnijeg života i radosti, u istim knjigama kao svojevrsni kontrapunkt pojavljuju i tekstovi u kojima se subjekt osjeća stiješnjeno i tjeskobno, koji razvijaju metaforičku mrežu oko pojmova mraka ili težine. Za razliku od ranih knjiga u kojima je prijetnja subjektu pristizala izvana, u knjigama Razdoblje karbona ili Rasuti teret prijetnja pristiže iznutra, subjekt ju otkriva u samome sebi te proturječna želja da se ostane zatvoren i da se iziđe postaje bitna karakteristika njegova ponašanja.

Uzimajući u razmatranje zbirku Zvjezdarnica Oblučar u žarište interesa stavlja motiv mjesta. Riječ je o knjizi koju obilježava atmosfera svjetlosti i sjaja, čiji je lirski subjekt radostan i igriv, ton pjesama opušten, stil određen obilatom upotrebom figura nabrajanja i ponavljanja, figura suprotnosti, aforizama i sentencija, napokon o knjizi u kojoj se vidljivo približavaju retorika i struktura pjesama u prozi i stihovanih pjesama. K tome uvide stečene analizom te knjige Oblučar podupire uvidima koje nudi gotovo u istom trenutku tiskana esejistička knjiga Cvjetni trg. Propitujući moguću semantiku motiva središnje praznine, oblutka, trga, zvijezde, kristala i sl., Oblučar skicira Dragojevićevo lirsko i esejističko dohvaćanje mjesta koje sabire totalitet svijeta i „omogućuje ekspanziju i igru“. Pritom primjećuje da se i na razini tematizacije i na jezičnoj razini događa združivanje suprotnosti, igra afirmativnih i negativnih iskaza.

Prema Oblučarovu mišljenju pojam zamjeničnih igara unikatni je dragojevićevski postupak uokviravanja na kojemu se temelji poigravanje okvirom knjige, žanra i forme. Ponajprije u tom opusu sustavno supostoje pjesma u prozi, stihovana pjesma i esej. Autor potom, jednako sustavno, od prve do zasad zadnje knjige seli motive i tekstove iz jedne knjige u drugu, iz jednog žanra u drugi. Dapače pojedini su tekstovi oblikovani tako da doslovce združuju prozni i poetski ili esejistički i poetski diskurz, a postoje i tekstovi koji su najprije objavljeni u proznome slogu da bi u sljedećoj knjizi bili preispisani u stihovima. Svim tim operacijama Dragojević zapravo sugerira jedinstvenost svog formalno višelikog opusa, propituje identitet teksta i žanrovskih granica, knjige kao komunikacijskog okvira te na kontekstualnoj razini ponavlja tekstualno združivanje različitoga i suprotnoga.

Udvajanje i umnožavanje motiva

U završnom poglavlju, Kako sačuvati ono što se opire? Od Hodanja uz prugu do Negdje, Oblučar analizira posljednje tri Dragojevićeve knjige pripisujući im sintetičnost kao zajedničko obilježje, sintetičnost koja podrazumijeva obnavljanje postupaka, motiva i problema iz ranijih knjiga, ali „u novim konstelacijama“, „iz novih perspektiva“, u okviru „drugačije intoniranog diskursa“. Teze zasniva na simptomskom čitanju tekstova-primjera u kojima se kristaliziraju ključna obilježja cjeline. Tako o knjizi Hodanje uz prugu konstatira među inim da se može čitati „kao pohvala prostora i prostornih odnosa – hodanja i putovanja“, da je semantika tipične pjesnikove dvojnosti između posvemašnje otvorenosti i prijetećeg zatvaranja „zgusnutija nego ikada“. U povodu knjige Žamor autor upozorava na važnost poetskih životinja u Dragojevićevu opusu. Posebice pritom izdvaja gmazove i ptice – semantika prvih (kornjača, gušter) vezana je uz zemlju i težinu dok ponašanje drugih obilježava lakoća kretanja i pozitivna simbolika. Motiv ptica dominira u Žamoru – najčešće su sjenica, kos, vrabac, lastavica i grlica. Oblučar ustvrđuje: „Riječ je dakle o pticama koje dijele čovjekov doticajni svijet, životinjama čija se okolina preklapa s okolinom subjekta. Mjesto toga presijecanja uglavnom je prozor.“ Zasad zadnja Dragojevićeva zbirka Negdje interpretirana je pak kao knjiga u kojoj se susreću poznati pjesnikovi motivi, teme i stilemi, naravno pod novim osvjetljenjima. Pohođenje poznatih mjesta i vraćanje opsesivnim motivima potvrđuju autocitati, tj. hotimično imenovanje tekstova naslovima koji su već upotrijebljeni u prethodnim knjigama, što je protumačeno kao još jedan oblik uokviravanja koji signalizira kontinuitet i upozorava da iza postupaka variranja, udvajanja i umnožavanja perspektiva proviruje stalno „nastojanje da se iz poznatoga dospije u nepoznato i da se nepoznato zatim približi, ali i sačuva u svojoj drugosti“.

Knjiga Na tragu Kornjače. Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića Branislava Oblučara ujedinjuje književnoteorijski i interpretacijski pristup. Autorovo izlaganje varira između načelnih, fino odmjerenih, promišljanja fenomena poput žanra, pjesme u prozi, eseja i imaginacije s jedne te prikladnih i lucidnih čitanja pomno odabranih tekstova-primjera iz tematizirana opusa s druge strane. Umješno se krećući između pojedinosti i globalnog obilježja, pojedinačne figure i imaginacijskoga arhetipa, teksta i žanra, združujući postupke i uvide motivske, stilističke i žanrovske analize, autor je izgradio kompleksan hermeneutički aparat s pomoću kojega je prikladno uočavao i tumačio žanrovsku ambivalentnost, poetičke pomake, retoričke, stilske i spoznajne mijene u opusu Danijela Dragojevića. Njegove su postavke dobro argumentirane, temeljene na tekstualnoj analizi, primjerene i nerijetko otkrivačke. Dok ih razvija, Oblučar dijalogizira s relevantnom općom i specijaliziranom literaturom – teorijskim studijama, filozofskim spisima, hermeneutičkim raspravama te kritičkim esejima o Dragojevićevu opusu. Njegov je metajezik raznovrstan i razgranat, a autorska rečenica upravo uzorna. Ukratko: iznimna studija iznimnoga pjesničkog opusa.