Hrvatski prozni Satyrikon

LJerka Car Matutinović, ugledna hrvatska književnica, brojnim nagradama ovjenčana pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, dugogodišnja kolumnistica u Vijencu, diplomirana profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i talijanskoga i književnosti, kritike i eseje objavljuje od 1965, a pripovijetke od 1975. u časopisima, novinama i u knjigama. Do danas objavila je dvadeset zbirki pjesama, od kojih su četiri na čakavskom narječju, niz knjiga za djecu, proza za odrasle i književnokritičkih proza. S talijanskoga je prevela niz poznatih pisaca za djecu (Moravia, Collodi, Rodari) i za odrasle (Boccaccio, Gedda, suvremeni pisci). Dobitnica je brojnih nagrada u Italiji i u Hrvatskoj. Pjesme su joj prevedene na desetak stranih jezika, a pripovijetke na engleski, talijanski i njemački jezik. Rođena u Crikvenici, živi i radi u Zagrebu, ta dva grada spajajući nerijetko i jezično i tematski.

Prozna knjiga Ljerke Car Matutinović naslovljena Život bezbrižan i lepršav, podnaslovljena Izabrane priče, tiskana je u srpnju 2016. Prostire se na 366 stranica. Izdavači, Naklada Đuretić i Studio Moderna, uz sunakladnika, Gradsku knjižnicu Crikvenica, dobro su opremili sadržajno bogatu knjigu koja sintetizira dosadašnji autoričin prozni opus, uz dizajn N. D. Jesenski.

Aluzije na Boccaccia i Chaucera

Prvo poglavlje, Predragi kutek, sastoji se od sedam proza, nastalih od 1981. do 1984. Proza Cave canem vješto, osobito kad je riječ o dijaloškom ustroju, balansira između rimske i grčke baštine u noveli o raskidu jedne ljubavi kao pompejanskoj i asocijaciji na Medeju. Proza Partner ironizira prve doživljaje erotike i ulaske u brak poigravajući se denotacijama i konotacijama imena Marija, Veronika i Leticija i recepcijom pornografskih filmova. U prozi Ljubavni jadi Ružice Trnoružice pripovjedna se i ljubavna strategija zasniva na naizgled bajkovitu palimpsestu začinjenu aluzijama na Tolstoja i Shakespearea s motivom osvete. Zlatna duša otvara ironiju prema sve izraženijoj političkoj satiri, u svakodnevnim ljubomornim događanjima aludirajući na Shakespearea, Gorkoga i Goethea. Protagonistica različitih imena, sad talijanskoga Florence s aluzijama na Cvijetu Zuzorić, ulazi u četrdesete godine i talijanski milje strukturirajući prozu nalik komedijama govora i zabune. Marija se vraća u prozi Ming ili nevolje jednog moreplovca, ulazeći u strukturu svijesti muškoga zavodnika i teksturu podsjećanja na Filumenu Marturano Eduarda de Filippa. Posljednja u nizu u ovom poglavlju, koje je njome i naslovljeno, Predragi kutek, u dijalogu između Dečeca i bake prikazuje satiru i apsurd suvremenosti, poigravajući se bivšim i novim kapitalizmima u slici izgradnje i razgradnje emotivnoga kutića zasnovana na jednoj vrsti usmenoga (anti)bajkovita pripovijedanja.

Drugo poglavlje, Animator, sadržava devet proza nastalih od 1987. do 1990: Tri dana jahanja, Pizza-Pazza i toreador, In memoriam jednom pauku, Naranča, Moj slučaj, Animator, Kućna sekretarica, U sumrak, Gabrijel. Zadržavajući se na aluzijama na ljubavne avanture, autorica dublje i ironičnije ulazi u stvarnost prepunu bizarnosti i licemjerja, prodanih duša i gospodara tehnike i novca, nerijetko erotsku mizanscenu začinjajući aluzijama na Boccaccia i Chaucera.

Krugovi hrvatske stvarnosti

Treće poglavlje, Prolaz smrti, uključuje simboličnih sedam proza nastalih 2002. Od početne proze Počasni nosilac barunovih čačkalica do druge, Baronesa i mungos, treće, Teštarda Piljapoko, četvrte, Knjižničar Serafin de Cascabel, pete, Pomponio Cicalone, literat i genijalac, šeste, Markiza Maria Dalla Chiesa, do sedme, Prolaz smrti, u prvi plan dolaze alegorijska struktura srednjovjekovnih priča, viteške i madrigalske pustolovine, još snažnija sinteza Deccamerona i Canterburyjskih priča, bujna erotska metaforičnost i bogata autoričina lucidnost. Priče se razvijaju u obrube krugova hrvatske stvarnosti, od onih pornografske referentnosti do satire licemjerja.

Četvrto poglavlje, naslovljeno ironično Život bezbrižan i lepršav, prema kojemu je knjiga dobila naslov, sadržava jedanaest proza nastalih od 2006. do 2009. Najnovije proze u autoričinu bogatu opusu pokazuju snažan razvoj pripovjedačičina stila i klimaks satire i alegorije na našu suvremenost zasnovan i na spoju parafraziranja viteškoga koda i dvorca s mizanscenom i situacijom priča iz Tisuću i jedne noći, povezanih s okvirnom pripovijesti o Šeherezadi i kralju Šeherbanu. I fiktivna je, uvišestručena u niz figura, maski i osoba, pripovjedačica prozne knjige Ljerke Car Matutinović, kao i Šeherezada, osjećajna, zna lijepo pripovijedati, mudra je i lukava, a strateški priče postavlja kao čudesne i neobične. Kao i u Šoljanovoj drami Romanca o tri ljubavi i u Paljetkovoj Govori mi o Augusti te u danas gotovo zaboravljenoj proznoj zbirci Davora Slamniga Čudovište i ovdje nas iznenađuje ludističan stil, ritam i igra riječima, smislovima i kodovima: Prinčipesina Malmaritata ili srednjovjekovne ženidbene smicalice izlaz traže u Flandriji, Nepodobne uzance viteza od Pance ili Bjež’ te od mene žmarci ljuveni usidruju se u dodirima amazonki i Kupida, Aurea aetas uvodi u igru vitezove od Umakanja i Pržinaca, Misteriji, moraliteti i drugi entiteti rugaju se dvorjanima i dvorskim damama u odisejskom ključu, Mladica iz kuće Giovanetti povezuje se s mirakulom slasnih čarolija. Završna i simbolična proza Život, bezbrižan i lepršav pokazuje „Kako je Pia Angelika Benti-Benti, udavši se još u mlađahnim godinama u plemenitašku kuću De Mestola di Lutto, upoznala sve čari bračnoga života koje su joj zlosretnom sudbinom bile oduzete, prisilivši je da za vazda obuzda ovozemaljske strasti i prepusti se nesmiljenoj tjeskobi i mrtvilu, povukavši u moralnu utučenost nametnute korote i cijeli svoj naslijeđen dvor“.

U završnici knjige, nakon proza Mirakul zvan ljubav, Iskušenica Virago i obraćenik Virilije, Kako je Marija Pia Spensierata postala kraljicom i kako je sam taj čin bio za nju koban i poguban, Astrologinja Pauperkula i njeni vitezovi i Bojovnica Androgina donosi se Simbolika imena i prezimena s ironijskim odmakom, lucidan kraći Pogovor Borisa B. Hrovata te Izbor iz kritika i Bilješka o autorici.

Proze Ljerke Car Matutinović, strukturirane kao kratke priče, novele, pripovijetke i pripovijesti, nerijetko intertekstualno i metatekstualno, kao priče u priči ili priče o pričama, kao kružno usmeno pripovijedanje, ponekad se mogu povezati s nekim Šoljanovim i prozama Ivana i Davora Slamniga, s tzv. prozom u trapericama i s tzv. Drugom modernom u hrvatskoj književnosti, najčešće sa srednjovjekovnim pričama, Boccacciom, Chaucerom, Cervantesom, s Marquisom de Sadeom. Stvarajući originalan hrvatski prozni Satyrikon, jednako nadrealan kao Fellinijev film i satiričan kao Petronijev roman, Ljerka Car Matutinović, prožimajući tekstove naizgled ljubavnim, a zapravo intelektualističkim silnicama nameće se kao lucidna, ludizmu i ironiji sklona autorica koja se originalnošću ovdje predočena opusa izdvaja na pozornici suvremene hrvatske proze.