Ekspresivna i angažirana izvedba

Rekvijem Giuseppea Verdija djelo je koje čitavu svoju povijest izaziva veliko zanimanje publike. I dok ga neki smatraju odveć dramatičnim, gotovo opernim djelom, odveć profanim i nedovoljno bliskim uzvišenim idejama mise za mrtve, drugi upravo u toj njegovoj dramatičnoj snazi i nasputanu izrazu vide njegove najsjajnije kvalitete, zbog kojih je oduševljavao i potresao publiku i pri svom nastanku, jednako kao i danas. Poznata je povijesna činjenica da je Rekvijem izniknuo iz stavka Libera me, skladana najprije kao Verdijev doprinos rekvijemu za Gioacchina Rossinija, koji je trebalo skladati desetak talijanskih skladatelja, svaki dodajući po jedan stavak glazbe. No ideja je propala, a Verdi je nastavio sam razvijati svoju ideju te dovršio Rekvijem 1874, posvetivši ga talijanskom književniku Alessandru Manzoniju. Veličanstveno djelo svoga sunarodnjaka odabrao je šef dirigent Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije Enrico Dindo za otvaranje nove sezone ciklusa Kanconijer, za koncert održan 2. studenoga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, posvećen blagdanu Svih svetih.

I kao što je bilo očekivano, izvedba je okupila brojne zainteresirane slušatelje pa je dvorana Lisinski bila gotovo posve popunjena. Orkestru i Zboru Hrvatske radiotelevizije pridružili su se i članovi Akademskog zbora Ivana Gorana Kovačića kako bi Rekvijem mogao odjeknuti punom snagom. Solističku postavu zagrebačke izvedbe činili su talijanska sopranistica Anna Pirozzi, dvoje hrvatskih umjetnika, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i tenor Domagoj Dorotić te gruzijski bas Shavleg Armasi.

Nakon što je izašao na pozornicu, maestro Dindo pričekao je dok publika nije posve utihnula i prestala s komešanjem koje na koncertima često prekidaju tek prve note programa. A kada je nastala ta potpuna tišina, ispunjena iščekivanjem, iz nje je izronio profinjeni piano orkestra i zbora i uveo nas u izvedbu punu angažmana, kako u glazbovanju, tako i u ekspresiji. U svojoj interpretaciji velebnoga Rekvijema Dindo je dodatno zaigrao na kartu dramatičnosti, vješto se igrajući tišinama između odsjeka glazbenoga sadržaja. Nakon vrhunaca tako bi zastao, puštajući da proizvedena lavina odzvoni u prostoru, time postižući nevjerojatnu napetost u tim kratkim pauzama, povezujući djelo u veliku dramatsku cjelinu, a ne oblikujući ga tek kao niz stavaka. Brojni stavci Verdijeva Rekvijema izvedeni su s velikim zanosom, poput Dies irae ili Tuba mirum uistinu su učinili da se slušatelj naježi, ipak, ponegdje se dogodilo da je, u želji da se postigne grandiozni, velik zvuk koji ruši sve pred sobom, prevagnula grubost nad snagom i zamućenost strukture nad jasnim predstavljanjem partiture.

Mnogobrojni članovi zbora pjevali su sigurno i uvjerljivo, ostvarujući lijepe ugodne boje, ali pokatkad s odveć tvrdim izgovorom, prije svega u glasnoj dinamici. Solistička postava ostavila je vrlo dobar dojam. Talijanska sopranistica Anna Pirozzi pjevačica je elastična glasa koja je s lakoćom ispjevala svoju dionicu, iako bi možda poneki slušatelj volio u njezinu glasu čuti i nešto više topline. Martini Gojčeti Silić odlično su pristajale ariozne, melodiozne stranice njezine dionice, a posebno lijepo zazvučali su viši registri njezina glasa, koje je u tom djelu imala mogućnost pokazati. Domagoj Dorotić „uskočio“ je u Rekvijem kao zamjena za najavljenoga talijanskog tenora, i ostvario sigurnu i uvjerljivu izvedbu. U glasnoj dinamici njegova boja glasa može katkad zvučati pomalo napregnuto, no u drugim je trenucima, poput stavka Ingemisco, pokazao punu ljepotu glasa punokrvnog opernog tenora, ali i izražajnost te senzibilitet kojima je svoju dionicu oblikovao doista kao neku opernu ulogu. Gruzijski bas Shavleg Armasi istaknuo se ugodnom bojom glasa i lijepom dikcijom, ipak s ponekim odveć zatvorenim vokalima. U sjećanju će nam ostati neki sjajni trenuci muziciranja cijeloga vokalno-instrumentalnog aparata, kao Lacrimosa te dojmljivi zborski odsjeci, poput Hosanna in excelsis iz stavka Sanctus, u kojima su se posebno istaknuli zvonki sopranski glasovi bez težine i u zahtjevnim visinama.

Maestro Dindo tako je postigao ono što je, vjerujemo, želio: s ansamblima Hrvatske radiotelevizije ostvario je emocionalno i dramatski nabijenu izvedbu Verdijeva Rekvijema, jednako izražajnu u razvedenim zborsko-orkestralnim odsjecima, kao i u istančanim solističkim stavcima.