Egocentrično muški

Podatak da su nezavisnom hrvatskom filmašu Anđelu Jurkasu na ovogodišnjem Pula Film Festivalu prikazana čak dva filma, prošlogodišnji prvijenac Zbog tebe i ovogodišnji Fuck off I Love You svojevrstan je presedan te dugogodišnje manifestacije. Međutim, dok prvijenac prošle godine dospio tek u ograničenu i vrlo kratku distribuciju, Fuck off I Love You prikazuje se u širim nacionalnim razmjerima. Pritom ne treba zaboraviti da su posrijedi naslovi koji su dijelom trilogije, pa Jurkas za slijedeću godinu priprema i završni dio s naslovom Happy End. Prisjetimo li se da je struktura filma Zbog tebe mozaična, odnosno sastavljen je od nekoliko kratkih tematski nepovezanih priča s pojedinim istim likovima, pripovijedanje je u Fuck off I Love You znatno kompaktnije. Središnji lik (tumači ga sam Jurkas) nakon neuspjele i vrlo bolne veze od nakladnika dobije predujam za knjigu o muško- ženskim odnosima ne bi li razlučio uzroke nemogućnosti trajnoga zajedništva. No da bi ostvario naum, mora razgovarati s nizom bivših partnerica. Autor je izraziti postmodernist koji eksplicitno citira niz filmskih djela, od kojih su najizraženiji odnos prema Annie Hall (1977) Woodyja Allena i Slomljenom cvijeću (2005) Jima Jarmuscha. Uz to, njegovo se stvaralačko iskustvo usmjerava i posezanjem za pop-kulturom pa se u filmu pojavljuje i više hrvatskih i estradnih umjetnika iz susjedstva. U takvu širokom rasponu ne zaboravljamo ni subjektivnu fokalizaciju središnjega lika potkrijepljenu izvanprizornim komentarima, a u žanrovskome smislu Fuck off I Love You naginje romantičnoj komediji.

Posrijedi je ostvarenje koje je nudilo mnogo potencijala. No oni nisu u potpunosti ostvareni. Nažalost, uzrok je tomu upravo sam Anđelo Jurkas, cjeloviti autor koji je ne samo redatelj i scenarist nego i glavni glumac i suproducent. Takva orijentacija prouzročila je i nedostatak stvaralačke samokontrole, autorske discipline u temeljitoj razradi početne ideje, kao i dojam da je sam Jurkas najvažnija osoba u filmu – a ne temeljna priča i likovi. Tako protagonist filma ipak nije smušeni neurotik poput junaka Annie Hall (tumači ga sam Allen), kao ni ostarjeli zavodnik u Slomljenom cvijeću (Bill Murray). Habitusom je on više nalik nekom machu s kojim u vezi žele biti razne djevojke, ali ga ranjenoga naposljetku ipak ostavljaju. Kao scenarist Jurkas propušta priliku u potpunosti razumjeti svoje likove, napose žene koje su s protagonistom bile u vezi. Upravo zbog toga njegova je perspektiva egocentrično muška pa gledatelj ne postiže nužno potreban prag empatije prema protagonistu. Od bivše djevojke do bivše djevojke, u raznim epizodama takav se središnji lik može doimati i stranim jer povremeno ne iskazuje čak ni potrebno poštovanje prema bivšim partnericama i njihovim sudbinama. Osim toga, u scenarističkom je smislu mjestimice i odveć transparentan pa gledatelju oduzima mogućnost retoričkoga promišljanja građe.

Nedostatak odmaka prouzročio je i činjenicu da ni redateljski postupci nisu u potpunosti cjeloviti. Nije upitno da upravo početni segment filma doseže i ponajvišu kvalitetu, a i sama završnica – usprkos nepotrebnu umetanju sekvencije s roditeljima ili scene sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem – uspostavlja potrebnu emotivnost, možda ponajviše zbog suptilne glume Jane Ilić Milić. U nekoliko pak sekvencija Jurkas režira kao da je riječ o televizijskome intervjuu, odnosno likovi sjede jedan nasuprot drugome i razgovaraju. Segment s bivšom partnericom glumicom (Judita Franković) predug je, vrlo redundantan i zamoran, a najniža je točka filma svakako dio s orgijanjem u automobilu. Tako se autor i nenamjerno poigrava s gledateljevom percepcijom, ali i s njegovim strpljenjem. Nakon stvaralačkih uspona dolaze posrtaji i padovi, svrhovite dijelove filma slijede nepotrebni ili nefunkcionalni pa se cjelina ne može označiti ni približno potpunom.

Usprkos svemu navedenom, većina glumica koje prolaze filmom ostvaruje više nego solidne dosege. Možda je i nepravedno izdvajati ih, ali treba spomenuti barem još hrvatske glumice Doris Pinčić Rogoznica i Csillu Barath te bugarsku Ellitsu Matevu. Montaža Roberta Ferenca ne uspijeva biti potpuno učinkovita, upravo zbog neravnomjernosti strukture i redateljske nediscipline, ali nije upitno da direktor fotografije Marin Kenjović uspješno oslikava razne prostore, pa uporabom boja i svjetla postiže potreban ugođaj. Pojava je niza estradnih umjetnika u građi filma odraz popularne kulture, ali se tek neki od njih – poput Tončija Huljića ili Zorana Predina – pokazuju i sasvim funkcionalnima, dok dugi ostaju tek prigodan pokazatelj Jurkasova kulturnog iskustva. A to je sasvim sigurno i raskošan soundtrack filma u kojem skladbama sudjeluju ne samo hrvatski nego i svjetski poznati izvođači, potpomognut i originalnom glazbom Dalibora Grubačevića.

Unatoč navedenim nedostacima, drugi film trilogije Anđela Jurkasa Fuck off I Love You bolji je od prvijenca Zbog tebe, a nadamo se da će njezin završni dio, s naslovom Happy End, nastaviti uzlaznu putanju autorova stvaralaštva.