Blago Metropolitanske knjižnice

Među najbogatije knjižnice koje su stoljećima čuvale knjižno blago u Hrvatskoj ubraja se zagrebačka Metropolitana, središnja i najstarija knjižnica ne samo Zagrebačke nadbiskupije nego i Hrvatske. Fond Metropolitanske knjižnice broji oko 60.000 svezaka. Među tim knjigama su rukopisi, inkunabule – knjige tiskane do 1500. – a zatim najveći broj knjiga – od 16. do 19. stoljeća. U taj fond dospjela je bogata i cjelovita knjižnica kranjskoga (slovenskoga) polihistora Ivana Vajkarda Valvasora. Metropolitana se brojem knjiga, raznovrsnošću i vrijednošću svakoga pojedinačnog sačuvanog sveska ubraja među najbogatije knjižne zbirke u Hrvatskoj, i šire – u jugoistočnoj Europi. U njoj se čuvaju rukopisi od osnutka Zagrebačke biskupije 1094. do kraja 19. stoljeća.

Metropolitani početak stavljamo u godinu utemeljenja Zagrebačke biskupije (od 1852. nadbiskupije), u daleku godinu 1094. Na svečanost utemeljenja Zagrebačke biskupije i posvećenje biskupa došli su biskupi iz onovremene Hrvatske, iz Ugarske, pratioci novoposvećenoga biskupa i uglednici iz širokoga susjedstva tada još mlade ugarske države kojoj se, nakon smrti posljednjega hrvatskoga kralja, pridružila i kraljevina Hrvatska, a ugarski kralj krunio se krunom hrvatskih kraljeva, čime bi postao i hrvatski kralj. Za biskupa nove, prostrane biskupije u Zagrebu, izabran je i posvećen biskup Duh, Čeh, benediktinac vjerojatno dobro povezan s hrvatskim benediktincima. Posvetitelji i gosti – svjedoci događaja – na dar su donijeli knjige. Neke, tada donesene u Zagreb, sačuvane su do danas. Knjige su bile tada, i stoljećima nakon toga, najljepši i najdragocjeniji dar. Srećom – knjižnica Zagrebačke biskupije/nadbiskupije djelomice je čuvala bogati inventar koji se stoljećima sabirao, ali i raznosio diljem svijeta.

Prvi sačuvani popis knjiga potječe iz 1394. Među dragocjenim rukopisima bio je kodeks koji se u inventarima ističe dragocjenošću, ne samo zato što je okovan u korice od čistoga srebra, s prikazom Raspeća i likom Blažene Djevice Marije, nego još više jer se vjerovalo da je taj kodeks pisan rukom svetoga Luke evanđelista. Knjiga je iz Metropolitanske knjižnice bila premještena među vrednije predmete, u zbirku dragocjenosti, ali je danas tamo ne nalazimo. Ili ne znamo koja je to knjiga, ako je ostala. Istina – evanđelje sv. Luke bilo je napisano na grčkom, a ova je knjiga bila na latinskom. To nikomu tada nije smetalo.

Drugi inventar, iz 1425, ima popis brojnih dragocjenih kodeksa, od kojih su mnogi iz knjižnice netragom nestali. Ne zna se kako, kada i na koji način. Nekoć je u Zagrebu bila i znamenita Radonova Biblija, koju je sa sobom donio prvi zagrebački biskup, Čeh Duh; na marginama su zapisane slavenske riječi kojima se tumače latinski izrazi. Danas je u Beču. Stizale su u knjižnicu i druge lijepe i dragocjene knjige. Dragocjena knjiga, rukopisna ili tiskana, zove se cimelium, množina cimelia. Nakon toga, u brojnim knjigama, sada i u najbogatijoj zbirci pod naslovom Cimelia Metropolitana. Valja reći da je knjiga usporedno objavljena i na engleskom jeziku, pa je time postala dostupna najširoj međunarodnoj publici.

Stručni opisi
i vjerne reprodukcije

 U prikazu rukopisa Metropolitane Vladimir Magić piše o najljepšim i najstarijim rukopisima te bogate knjižnice: ukupno su danas u njoj 192 srednjovjekovna rukopisa. Po sadržaju to su liturgijski rukopisi (misali, brevijari), svetopisamski tekstovi (brojni krasni kodeksi Biblije, lekcionari, evangelijari), pravni i medicinski rukopisi, knjige filozofsko-teološke tematike. Znanstvena dostignuća iz Europe bila su zastupljena u knjigama u Metropolitani. U njoj se čuvaju rukopisi od osnutka Zagrebačke biskupije (1094) do naših dana. Tada je u Zagreb dospio sakramentar Missale antiquissimum, gdje su i dvije obredne igre, Poklonstvo kraljeva i Uskrsnuće. Igre su se održale do reforme obreda u provedbi biskupa Augustina Kažotića (1301–1322). On je u Zagreb također donio nekoliko važnih knjiga: Pasional i Liber psalmorum koje je prepisao đakon Majo za splitskoga nadbiskupa Pavla, početkom 11. stoljeća.

Najveći dio monografije Cimelia Metropolitana opis je najljepših knjiga koje su se sačuvale u središnjoj knjižnici Zagrebačke biskupije/nadbiskupije. Autor teksta Milan Pelc svaku je važniju knjigu, rukopis, inkunabulu, tiskanu knjigu, osobito s područja croaticae, bibliografski i kulturnopovijesno opisao, analizirao i ukazao na njezinu prošlost i na njezinu umjetničku vrijednost. Uz opis je priložena i lijepa reprodukcija jedne ili dvije stranice rukopisa.

Među najstarijim i najljepšim kodeksima Metropolitane jesu: beneventanski misal iz 11. stoljeća (MR 166), od kojega je dio napisan u Monte Cassinu, drugi dio u Dalmaciji, evangelijarij iz istog stoljeća, pisan karolinom (MR 153), Missale beneventanum s. Sabinae, također iz 11. stoljeća (MR 166), Breviarium s. Justinae, iz 13. stoljeća (MR 72), Missale Zagrabiense, iz 14. stoljeća (MR 62). Knjižnim se ukrasom posebice ističe Biblia sollemnis Ecclesiae Cathedralis Zagrabiensis (MR 159) iz 14. stoljeća, pisana goticom (littera bononiensis). U najstarijim inventarima spominje se kao „pulchra et sollemnis biblia“ – krasna i svečana biblija. Sadržava Stari i Novi zavjet. Urešena je sa 156 minijatura i brojnim inicijalima. Svaka starozavjetna knjiga započinje prologom, uvodnim predgovorom u pojedinu knjigu. Minijature su raznovrsna sadržaja, uglavnom prikazi iz svjetovnog života: ptice, životinje, biljke, konji, konjanici, gospe i vitezovi. Naslovni list, s Mojsijevom Knjigom Postanka, ukrašen je s 47 medaljona kojima je prikazano stvaranje svijeta. Pozadina minijatura najčešće je zlatna. U evangelijaru MR 153 iz 11. stoljeća lik je kralja Davida koji udara u citru. Slično i u bibliji Starog zavjeta (MR 156) pisanoj goticom u 15. stoljeća – lijepa minijatura kralja Davida koji nosi muzički instrument portativ, a vezana je uz psalam 80. koji počinje riječima „Exsultate Deo – Slavite Boga!“ Krasan je misal sv. Kuzme i Damjana, s kanonskom slikom – križ od savijenih grana na kojem je razapet Krist.

Metropolitana nakon izuma tiska

 Od sredine petnaestoga do sredine 16. stoljeća teško je razdoblje za Biskupiju i za grad Zagreb. Zbog turske opasnosti kanonici su iz riznice i knjižnice sklanjali vrednije knjige i dragocjenosti, moćnike, kaleže, pokaznice na sigurnije mjesto (često u spremnice u zidovima crkve), za koje je znao samo manji broj ljudi. Tako su mogle nestati nepovratno i mnoge knjige. I za vrijeme teških razdoblja ratnih prilika i građanskoga rata nakon teške i tragične Mohačke bitke (1526) i podjele hrvatskoga plemstva na pristalice Habsburgovaca i Zapoljevaca, kad su se Turci preko Hrvatske zalijetali do Istre i Venecije, do Beča, a u svojoj su vlasti držali i Budim. I tada, a posebice kad su napadi turske vojske jenjavali, biskup zagrebački Osvald, a zatim i Luka i pomoćni biskup Juraj od Topuskog (kraj 15. i početak 16. stoljeća) nabavljali su lijepe knjige za središnju knjižnicu: rukopise Biblije, misale, brevijare, ali i pravne knjige.

Nakon izuma tiska i Zagrebačka biskupija dobila je tiskani brevijar (1495) i misal (1511), krasno tiskane i lijepo opremljene. Neki vrsni prepisivači, sitnoslikari i ukrašivači rukopisnih knjiga, nakon izuma tiska, došli su iz Njemačke u Zagreb, i tu našli posao ukrašavanja knjiga, uvezivanja tiskanih knjiga i izdavanja knjiga potrebnih svećenicima. Izdavač krasnoga zagrebačkog misala preporučuje brevijar koji je za potrebe svećenika na svoj trošak dao tiskati u Mlecima i koji je ukrašavao inicijalima i vezivao u ukrašene korice. Kad je već tiskarstvo preuzimalo prostor koji su dotad imali rukopisi, za zagrebačku crkvu prepisana su i ukrašena dva misala koje je posjedovao kanonik zagrebački i opat topuski Juraj: jedan je u Metropolitani (iz 1495), drugi u Riznici. Minijaturist – vjerojatno onaj kojega poznajemo pod imenom Hans Alemannus (pictor Alemannus) – ukrasio je ta dva misala, a dovršio je ukrašavanje i jednoga antifonara. Neki smatraju da je svoje prve minijature u drugi misal Jurja od Topuskog, danas u riznici zagrebačke katedrale, na praznim mjestima toga sjajnoga misala oslikao mladi Julije Klović, dok je boravio u Budimu (1516–1526).

Na prijelazu iz petnaestoga u 16. stoljeće Prvostolni kaptol donosi nekoliko važnih odluka o katedralnoj knjižnici. Važna je i dalekosežna odluka da sve knjige kaptolskih dostojanstvenika – prelata i kanonika – nakon njihove smrti postaju vlasništvo knjižnice, odnosno prvostolne crkve. Određuje se da se za potrebe knjižnice osigura poseban prostor. Nad knjigama će nadzor imati izabrani kanonik, koji nosi naslov i službu čuvara knjiga (custos). Iako su te važne odluke trebale stupiti na snagu s danom donošenja, tek pedeset godina nakon toga, za vrijeme biskupa Aleksandra Mikulića (1688–1694) uređen je prostor za knjižnicu u kulama koje ograđuju ulaz u katedralu. Knjige su s raznih strana skupljene, očišćene, uvezane, popisane i raspoređene po sadržaju. Da bi knjižnica bila bolje korištena, određena je i nagrada knjižničaru. Biskup Mikulić 1690. otkupio je golemu knjižnicu kranjskog (slovenskog) polihistora i kolekcionara Ivana Vajkarda Valvasora, kako mu je predložio i preporučio školski drug Pavao Ritter Vitezović, te je tako cjelovita bogata knjižnica i jedinstvena zbirka grafika bila spašena i dospjela je u Zagreb. Do toga vremena ta se knjižnica službeno zvala Bibliotheca Cathedralis Ecclesiae Zagrabiensis – Knjižnica zagrebačke stolne crkve, a od tada Metropolitana. Mikulićev je rad na uređenju knjižnice nastavio nasljednik na biskupskoj stolici – biskup Stjepan Želiščević (1694–1703). On je na prijedlog Kaptola potkraj 17. stoljeća objavio i proglasio konstituciju knjižnice, tj. pravila o upravljanju i o korištenju knjigama knjižnice. Knjižnicu zajednički vode zagrebački biskup i Zagrebački kaptol. Ključeve knjižnice ima knjižničar kojega imenuje biskup, na prijedlog Kaptola. Njihova je zajednička dužnost uzdržavanje zgrade.

Najveća zbirka inkunabula

U Metropolitani čuva se lijepa zbirka inkunabula – knjiga tiskanih do 1500. Josip Badalić ustanovio je postojanje 193 inkunabule, najviše u Hrvatskoj. Šime Jurić tom popisu dodao je novih 68. Metropolitana danas ima 257 inkunabula. Možda će se naći još koja kao cjelovita knjiga ili kao privez nekoj drugoj knjizi.

Tiskane knjige od početka 16. stoljeća brojnije su u Metropolitani. Među njima i Zagrebački misal – Missale Zagrabiense, 1511. U knjižnicu su stizale tiskane knjige iz cijele Europe pa i rano izdanje znamenite knjige Erazma Roterdamskog, Morias enkomion – Stultitiae laus, hrvatski Pohvala ludosti iz 1511. Naravno, u knjižnici su se čuvale i Marulićeve veoma popularne latinske knjige: prvo izdanje nekoć popularna Evangelistariuma iz 1516, nekoliko izdanja knjige De institutione bene vivendi. Sigurno su mnogi promatrali knjigu Abrahama Orteliusa, Theatrum orbis terrarum, s lijepim zemljovidima, iz 1570. Uz hrvatskoglagoljsku postilu u knjižnici se čuva krasno izdanje Biblije Stariga inu Noviga testamenta, slovenski tolmačena, djelo Jurja Dalmatina iz 1584. Lijepo je opremljena knjiga Andree Palladija Četiri knjige o arhitekturi, objavljena na talijanskom u Veneciji 1601. Znamenitom knjigom Orbis sensualium pictus iz 1678. zastupljen je Jan Amos Komensky. Čudesno je lijepa knjiga Marije Sibbylle Merian, u kojoj su, uz tekst, jedinstveni prikazi kukaca, leptira i cvijeća (iz 1679). Velika je i znamenita knjiga Biblia polyglotta iz 1657 – šest svezaka, biblijski tekst na hebrejskom, kaldejskom, grčkom, latinskom, arapskom… i jedna lijepa njemačka biblija s bakrorezima Gustava Doréa iz 1869, koji će ukrašavati brojna izdanja Biblije, i kod nas i u svijetu.

Najvrednije hrvatske knjige

U zbirci croatica – hrvatske tiskane knjige – jedan je rukopisni glagoljski misal, treće izdanje zagrebačkog brevijara, 1687. Od prvoga izdanja iz 1484. sačuvana su dva primjerka, jedan u Budimu, drugi u Vatikanu. Među dragocjenim je hrvatskim knjigama glagoljski brevijar, pisan u Bakru 1442. U knjižnicu je u 20. stoljeću stigla knjiga gatalica tragične pjesnikinje i mučenice Katarine Zrinske Sibila. O toj je knjizi i njezinoj opremi, slikama i tekstovima gatalica Milan Pelc napisao lijepu monografiju u nizu l00 najljepših priča iz povijesti kultura na tlu Hrvatske (2017). U knjižnici se srećom sačuvao Vitezovićev Lexicon latino-illyricum s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće – hrvatsko-latinski dio nije sačuvan.

Juraj Gredičak, pavlin, napisao je opsežnu ljekarušu, knjigu o bolestima i njihovu liječenju (1723). Pavlinski povjesničar Nikola Benger neke je knjige objavio tiskom, a neke su ostale u rukopisu: popis pavlinskih pisaca i njihovih djela, i dokumentirana povijest njegova reda. Svoje je mjesto našao i glagoljski Misal Hrvacki Šimuna Kožičića, tiskan u Rijeci 1531. Sačuvala se i protestantska glagoljska postila, iz 1562, a zatim i Levakovićev glagoljski brevijar iz 1647. Znamenita propovijed Vinka Priboevića o zgodama Slavena, održana u Hvaru 1525, kao knjiga tiskana je u Veneciji 1532. i kao velika rijetkost sačuvana u Metropolitani. Rano djelo Frane Petrića, O razlozima čitanja i pisanja povijesti iz 1560, također je među dragocjenostima knjižnice, kao i knjige Markantonija de Dominisa, senjskoga biskupa i splitskoga nadbiskupa, koji se sklonio u London, gdje su tiskane njegove knjige De Republica ecclesiastica, zbog kojih je proglašen heretikom. Vratio se u Rim, ali titulu heretika nije sprao sa svoga imena. Unatoč prijateljstvu s papom, inkvizitori su ga uhitili, htjeli mu suditi i živa ga spaliti na Trgu cvijeća u Rimu, ali nadbiskup i filozof umro je prije te ružne predstave. Spalili su njegovo mrtvo tijelo! Bolje je sreće bio njegov redovnički subrat, Juraj Habdelić, zagrebački propovjednik, čije se dvije divne knjige također nalaze u Metropolitani: Zercalo Marijansko i Pervi otca našega Adama greh.

 Slično i Kašićev Život Isukrstov, tiskan u Rimu 1700, Pavla Rittera Vitezovića Odiljenje sigetsko, 1684, Ruđera Boškovića znamenito i lijepo tiskano djelo, mletačko izdanje knjige Theoria philosophiae naturalis, 1763. U jednom je primjerku sačuvana knjižica Antuna Mihanovića, autora hrvatske himne Lijepa naša domovino, Reč Domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, tiskana u Beču 1815, kad je autoru bilo devetnaest godina. Knjižni fond raspuštenoga isusovačkog kolegija nije se u cjelini sačuvao u Zagrebu, a u Metropolitani je svoj mir pronašlo dvadesetak knjiga. Nešto se sačuvalo u NSK, a glavnina je otpremljena u Peštu, u Mađarsku.

Vrhovčev poziv na skupljanje narodnog blaga

Posebice se u povijesti knjižnice ističe briga zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca za knjižnicu, napose u pismu kojim potiče župnike da stare knjige koje čuvaju u svojim župnim knjižnicama (i na tavanima!) daruju kaptolskoj knjižnici, da zapisuju narodne pjesme, uzrečice i poslovice (1813). On je sam skupljao knjige, posebice hrvatskih pisaca, dopisivao se s prijateljima koji su mu javljali o knjigama koje se mogu kupiti kod europskih antikvara (npr. dopisivanje s Josipom Voltićem iz Beča), ali on je svoju knjižnicu ostavio Akademijinoj (danas Nacionalna i sveučilišna knjižnica), kao prije njega, zbog svađe s kanonicima, Baltazar Adam Krčelić. Vjerojatno i zbog toga što su smatrali da Zagreb treba imati narodnu (tj. nacionalnu) knjižnicu, a ne samo stručnu, s teološkim i pravnim knjigama, za potrebe studenata teološkog fakulteta, nego i onih fakulteta koji će se razviti iz Zagrebačke akademije. Akademijina knjižnica u temeljima je današnje Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu.

Da se već početkom 19. stoljeća raspravljalo o takvoj knjižnici, nalazimo podatak u Vrhovčevu dnevniku i prijedlogu da se Akademijina i biskupska knjižnica otvori javnosti (1808). U tu je svrhu dao napraviti ormare za knjižnicu i naredio da se izradi katalog knjižnice. Kanonik Stjepan Ledinski taj je posao obavio 1829. U tri velika kodeksa dao je opis tiskanih knjiga, i još poseban popis rukopisnih kodeksâ.

Od Bakačeve kule
do Državnog arhiva

Velike zasluge za Metropolitansku knjižnicu ima prvi nadbiskup zagrebački Juraj Haulik (1837–1869). Uspio je da se knjižnica otvori javnosti (1846). Za to je trebalo imenovati knjižničara (i osigurati mu plaću!). Osim posudbe knjiga njegova je zadaća bila nabavljati knjige tiskane u Hrvatskoj, ali i one tiskane u europskim središtima, na svim europskim jezicima, iz svih područja znanosti. Trebalo je urediti katalog i po strukama i po autorima. Pravilo je bilo da se knjige čitaju samo u knjižnici, a tek iznimno posuđivale su se poznatim korisnicima, znanstvenicima i kanonicima. Prije preuzimanja dužnosti knjižničar je morao položiti prisegu da će se brinuti o knjigama. Nadbiskup Haulik svoju je knjižnicu s oko 2000 svezaka, lijepo uvezanih, s njegovim ekslibrisom, ostavio Metropolitani. U njoj su uglavnom knjige tiskane u 19. stoljeću na njemačkom i latinskom jeziku.

Snažan potres koji je pogodio Zagreb 1880. teško je oštetio katedralu, ali i knjižnicu. Dok je sva briga bila obnova katedrale, za knjižnicu nije bilo ni novca ni posebnog zanimanja. Upravo u to vrijeme veoma zaslužan knjižničar, ravnatelj Kraljevske sveučilišne knjižnice i tajnik Matice hrvatske Ivan Kostrenčić predložio je da se sve javne knjižnice u Zagrebu sjedine sa Sveučilišnom knjižnicom. S tim se prijedlogom složio i knjižničar Metropolitane Franjo Iveković. Zbog golemih troškova u obnovi katedrale, zbog rušenja Bakačeve kule, u kojoj je bila Metropolitana, knjige su popisane i privremeno smještene u jednu kanoničku kuriju, a kad je izgrađena nova Narodna i sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu, knjige iz Metropolitane, kao zasebni fond, preseljene su u tu središnju hrvatsku knjižnicu 1914. Knjige je, zajedno s katalogom, preuzeo Velimir Deželić. Knjižnica je bila samostalna, ali sve do 1966. nije imala posebnoga knjižničara. Tek od toga vremena počinje stručna obrada bogatoga fonda Metropolitane: rukopisne, tiskane i arhivske građe. Tada su najvrednije knjige smještene u posebne trezore.

Prije desetak godina obrađene su inkunabule (Š. Jurić) i Valvasorova knjižnica (obradili B. Kukolja i V. Magić, uredio ) i knjige 16. stoljeća (V. Magić). Metropolitana je doživjela i tešku, nerazumnu krađu svoga knjižnoga blaga (1987). Ta je šteta djelomično zaliječena kad je knjižnica obogaćena darom – knjigama iz zbirke biskupa Đure Kokše. U nju je vraćena i Valvasorova grafička zbirka (koja je od 1948. bila izlučena i pohranjena u Grafičkoj zbirci HAZU-a). Tako je od 1996. ta najstarija hrvatska knjižnica opet cjelovita Metropolitana pod istim krovom, ali ne i u svojoj zgradi, nego u sustanarstvu s Hrvatskim državnim arhivom.