Bajka prožeta suvremenošću

Snježna kraljica Hansa Christiana Andersena u dramatizaciji Lade Kaštelan i režiji Paola Tišljarića premijerno izvedena 27. listopada na pozornici Kazališta Trešnja nije nimalo optimistična bajka, ali je itekako dobra predstava. U njezinu dopisanu sadržaju zrcali se mnoštvo asocijacija na osjećaje i probleme vremena s kojima se suočavaju, a sve češće i žive, današnja djeca. I tako sadržajno prilagođena ipak ne poništava Andersenovu poruku o smislu žrtve i ljubavi.

Redatelj je predstavu zamislio kao teatar u teatru, kao sjećanje na davnu romantičnu prošlost djetinjstva i prijateljsku ljubav Kaya i Gerde, koji se u dramatizaciji pojavljuju kao ostarjeli. Dok sjede i piju čaj kod Gerde, gledaju fotografije iz slučajno nađena fotoalbuma te evociraju uspomene iz djetinjstva, sjećaju se nevjerojatne odanosti i ljubavi Gerde za prijatelja Kaya, koju je na kušnju stavila kraljica snijega i leda, kao i njezina želja da vlada Kayevim osjećajima. Kraljica je htjela da Kay zaboravi što su radost, ljepota i ljubav; da umjesto osjećaja njime vlada hladnoća srca tvrda poput dijamanta. No Gerda u brizi za prijateljem krene u po život opasnu avanturu potrage.

Smjestivši radnju bajke u naše doba, dramaturginja i redatelj priču posuvremenjuju današnjim roditeljskim i dječjim brigama; školom, matematikom i prijateljstvom i sve to prispodobljuju Gerdinu i Kayevu dječjem iskustvu ispričanu pomoću fotografija iz nađena davno zagubljena fotoalbuma, projiciranima na velikom zaslonu. Na fotografijama su prizori trenutaka presudnih u zajedničkom odrastanju Kaya i Gerde; igranje badmintona, Čovječe, ne ljuti se, zatim fotografija njih dvoje pored ruža u vrtu, pa fotografija sprovoda Kayeve majke i fotografija na kojoj se vidi kako Kay čupa kosu Gerdi.

Izmjenjujući u predstavi dva rakursa – bajku i današnje vrijeme, alegoriju i realitet – uz pomoć protagonista, redatelj ne samo da publiku podsjeća na ljudskiju prošlosti i to uspoređuje sa suvremenošću, nego „razobličuje“ istinu te govori da vrijednosti prošloga i današnjega nisu iste, da se dosta toga promijenilo, pa i nagore. Time zapravo poručuje da ono bajkovito prožeto lošim doživljajima i iskustvom u usporedbi sa suvremenim, u kojem su bajku „pojeli“ suvremeni životni trendovi, nije bez trajnije vrijednosti, bez obzira na sve izrazitiji svijet bez empatije. Tako koncipirana i realizirana predstava, premda na trenutke možda i nerazumljiva svim uzrastima dječje publike, umnogome govori o današnjem dobu, koje se često ne uspijeva suočiti sa svim propustima i zabludama svoje bezdušnosti.

Premda mlad i s malim redateljskim iskustvom, Tišljarić je pogodio i dobro osmislio vizualni dio predstave. U tome su mu iznimno uspješno pripomogli kreatori scenskog prostora; scenografkinja Irena Kraljić, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarac i autor videoprojekcija Davorin Erceg. Izrazita talenta za spektakl, redatelj je s njima uspješno i kreativno realizirao zahtjevni prostor predstave, koji su spomenuti suradnici bez velikih tehničkih pomagala pretvorili u bajkovite predjele iz kojih je nadirala hladnoća prostranstava leda i snijega.

Šteta što vizualnu razinu predstave ne dosežu glumci, koji su također u domeni redatelja. U radu s glumcima redateljev talent za spektakl nije došao do izražaja. Izdvoji li se Senka Bulić, koja je uvjerljivo dočarala hladnoću i bezdušnost Snježne kraljice, čija je interpretacija imala dramaturški dobro zamišljen i ostvaren luk uloge, ostali akteri nisu se baš lako nosili sa zahtjevnostima uloga. Glumi Dubravke Lelas (Gerda) i Luke Bulovića (Kay) nedostajao je dramaturški luk uloga, što je osiromašilo njihove na trenutke vrlo uvjerljive kreacije. Ni likovi ostarjelih Gerde i Kaya, koje su glumili Ivana Bakarić i Tvrtko Jurić, nisu se dobro situirali u dramaturškom okviru predstave, u razdvajanju uloga pripovjedača i same radnje, samoga dramskog sadržaja predstave. Da bi to bili, morali bi biti kreativnije osmišljena i jasnija spona između predstave i publike.

Cvijeće i životinjski svijet bajke maštovito i tehnički vrlo uvjerljivo, te karakterološki zanimljivo, osmislila je koreografkinja Blaženka Kovač Carić, a izveli glumci: Paško Vukasović, Marijana Mikulić, Tamara Garbajs, Silvio Mumelaš, Kruno Bakota, Aleksandra Naumov, Karla Brbić, Matija Čigir, Ana Vučak i osobito Jure Radnić, koji je izvrsno glumio Soba.

Marijana Mikulić bila je uvjerljiva, pomalo karikirana Kayeva baka i dobra Stara razbojnica, vrlo dobro ulogu Cvjetne čarobnice odigrala je Tena Jeić Gajski, a Karla Brbić dojmljivo je glumila Malu razbojnicu i ružu. Njima se svakako mogu pridodati Tamara Garbajs (Kraljevna) i Silvio Mumelaš (Kraljević). Ekipu suradnika kreativnošću su upotpunili još i Willem Miličević (glazba) i Tea Bašić Erceg (kostimografija).

Sve u svemu Kazalište Trešnja produciralo je dramaturški suvremenu, glumački više nego dobru i vizualno odličnu predstavu, koja će sigurno jednako zanimati djecu i odrasle.