U potrazi za američkim snom

Je li moguće istovremeno biti tradicionalan i inovativan? Može li netko zvučati konzervativno a opet svježe, neprekidno se oslanjati na prošlost, a graditi budućnost? Čini se da se popularna glazba od sama početka razvijala i koračala naprijed upravo tako što je pokušavala pronaći odgovor na to pitanje.

A sličnu je dilemu u prvi plan izbacio i nedavni odlazak Toma Pettyja. Umro je razmjerno mlad, u dobi od 66 godina i (barem za većinu autsajdera) posve iznenada, nakon što je veći dio 2017. proveo na trijumfalnoj turneji sa svojim sastavom The Heartbreakers. U rujnu je održao tri rasprodana koncerta u amfiteatru Hollywood Bowl. Njegov je odlazak tim šokantniji, a ostavština stvorena tijekom četrdesetogodišnje karijere govori o jednome od najpostojanijih, ali i najmanje razvikanih talenata u povijesti žanra.

Naime, njegov odgovor na pitanje s početka teksta ne uključuje velike i revolucionarne dilanovske geste, autorsku domišljatost Beatlesa ni prekrajanje žanrovskih granica na način Velvet Undergrounda, nego uporan rad na sebi – onaj koji podrazumijeva osmišljavanje vlastitih pravila i stalnu potragu za autentičnošću, ali druge vrste. Uspostavljenjem čvrste i aktivne veze s „običnim“ slušateljima i tematiziranjem svakodnevnih problema Tom Petty & The Heartbreakers postali su, poput Springsteena i (svojevremeno) Boba Segera, heroji takozvanih malih i mladih ljudi, dobrodušnih društvenih otpadnika ili naprosto onih kojima je glazba sve, ali su se nekako utopili u masi.

„Ljutnju sam pretvarao u ambiciju“, rekao je u jednom intervjuu. „Razbjesnio bi me bilo kakav oblik nepravde ili onoga što sam osjećao kao nepravdu. I tada bih se teško suzdržavao.“ U tom smislu, naslov skladbe I Won’t Back Down doista funkcionira poput himničnog stava: Petty nije bio od one vrste ljudi koji će ustuknuti pred pritiscima, pogotovo ako oni dolaze iz elitnih ureda diskografske industrije.

Punim imenom Thomas Earl Petty, rođen je 20. listopada 1950. u Gainesvilleu na Floridi. Korijene njegova buntovništva djelomično valja tražiti i u nesređenom odnosu s ocem koji ga je fizički zlostavljao, a početna glazbena nadahnuća nužno su vodila do Elvisa, kojeg je u dječačkoj dobi, stjecajem okolnosti, osobno upoznao na snimanju filma Follow That Dream. No Beatlesi i Rolling Stonesi zasigurno su odigrali ključnu ulogu. Melodijska raskoš prvih i buntovnička razbarušenost drugih u Pettyjevoj su se glazbi neprestano prepletale, a dodamo li tomu Dylanovu nazalnu elokventnost i zveketavost folk rocka kakav su Roger McGuinn i The Byrds osmislili na Zapadnoj obali sredinom šezdesetih, mnogo je lakše dobiti kompletnu sliku Pettyjevih rokerskih temelja. Početkom 1970-ih na Floridi je okupio sastav Mudcrutch, koji je stekao lokalni ugled i popularnost, a iz kojeg su se – što je važnije – regrutirali ključni članovi Heartbreakersa: klavijaturist Benmont Tench i gitarist Mike Campbell.

Ključ njihova početnog uspjeha sredinom tog desetljeća proizlazi iz vještine stapanja dvaju svjetova: jednog prividno urušenog (klasični rock) i drugog, novovalnog, koji je uspostavljao nove nepisane konvencije. I dok su britanski suvremenici poput Sex Pistolsa i The Clash otvoreno nijekali bilo kakvu sponu s tradicijom, prvijenac Tom Petty and The Heartbreakers (1976) s respektom se odnosio prema vrijednostima rock and roll korijena i obilježjima pop-tradicije. Istovremeno to je nasljeđe u njihovim radovima dobilo nadgradnju i, još važnije, energiju novog vala, a djelomično i punka, iako Pettyjev senzibilitet nikada nije bio osobito blizak ideji anarhične pobune.

Osim briljantne Breakdown, debi sadržava još jedan amblematski singl, American Girl, koji savršeno ilustrira staru tezu da je svaki novi val sastavljen od stare vode: ako su Ramonesi u ranim skladbama poput Rockaway Beach osuvremenili estetiku Beach Boysa i iz Kalifornije je prenijeli u triput dinamičniji njujorški kontekst, onda je Petty sličnu stvar učinio s Byrdsima. American Girl doista zvuči poput McGuinnovih folk-rock-bisera, naknadno prilagođenih glazbenom jeziku i uličnom duhu kasnih sedamdesetih. Vrhunac prve Pettyjeve etape nedvojbeno je treći album Damn The Torpedoes (1979) koji je, zajedno s pripadnim singlom Refugee, pokazao da se – kako je naknadno zaključio jedan kritičar – u osvit 80-ih pojmovi „moderno“ i „izvanvremensko“ ne moraju nužno isključivati.

Glazba s tog albuma, kao i s većine drugih iz tog razdoblja (You’re Gonna Get It!, Hard Promises, Long After Dark), sugerira da Petty i njegova postava osim energije raspolažu onim o čemu njihovi punk-suvremenici nisu vodili računa: prirodnu sklonost melodioznosti. A ona im je priskrbila epitet prvoklasne, radiofonične skupine koja je gotovo školski primjer tzv. power popa – mikrožanra utemeljena na kombinaciji iskustva britanskih sixties pionira, aranžmanske ekonomičnosti te primjene dinamičnih i glasnijih gitarističkih obrazaca tipičnih za novi val, punk i postpunk.

Na prvi je pogled neobično da je Petty – koji u očima najšire publike figurira kao sveamerički rock-junak – u početku karijere prepoznat u Britaniji, mnogo više nego kod kuće. Kratke, trominutne uglazbljene sličice iz urbane svakodnevice otočka je scena očito instinktivno prepoznala i kao svoje.

No tijekom osamdesetih jasnije će se iskristalizirati Pettyjev odnos prema vlastitim korijenima: već i sam naslov albuma Southern Accents (1985) upućuje na preispitivanje američkoga u njegovu opusu. U idućim godinama to će potvrditi koncertna suradnja s Bobom Dylanom, s kojim će se – zajedno s Georgeom Harrisonom, Royom Orbisonom – naći i u postavi proslavljene supergrupe Traveling Wilburys. No čak ni u društvu takvih veličina Petty nije igrao podređenu ulogu. Naprotiv, nakon odličnoga solo istupa Full Moon Fever (narušena tek pompoznom produkcijom Jeffyja Lynnea), koji je na isteku osamdesetih iznjedrio hit-singl Free Falling, Pettyjeva karijera razotkrila je glazbenika postojane vitalnosti i neutažive kreativne znatiželje, pa makar se ona zadovoljavala i unaprijed zadanim parametrima. Uvećani udio country rocka i americane u njegovim radovima urodio je krunom dotadašnjega stvaralaštva, albumom Wildflowers (1994), koji je formalno lišen usluga Heartbreakersa, premda su u procesu snimanja sudjelovali gotovo svi njihovi članovi.

Njihovu sinergiju, uigranost i instrumentalističku elastičnost, koja u jednom trenutku daje svirački ekonomične brojeve poput American Girl, u drugom western-balade kalibra Louisiana Rain, a u trećima rezultira opširnim rasviravanjima na zadanu temu, perfektno je uhvatio koncertni projekt The Live Anthology. Selekcija snimaka s nastupa koje zahvaća razdoblje od 1978. do 2007. po značenju se ravnopravno nosi sa Springsteenovim sličnim zahvatom Live 1975–85. Iako se s Bossovom popularnošću nitko nema razloga mjeriti, obojica dijele slične korijene, donekle srodan autorski vokabular i metaforičku sklonost kretanju („into the great wide open“) pridržavajući se vlastite vizije u traganju za velikim američkim rock-and-roll-snom.