Tragičan lik hrvatske politike

„Dojam osobe gosp. Supila je dojam normalnosti, zdravlja i rada. Politika je njemu sve: strast, jedini sport, ono što je voda ribi, i on bez nje ne bi mogao živjeti. On je sušta praktičnost i ideje njemu, kao kakvom Amerikancu, vrijede samo ukoliko su izvedive“, napisao je Antun Gustav Matoš godine 1909. u putopisu Oko Rijeke. U tom tekstu Matoš nadalje kaže: „Ma šta se govorilo o njegovom oportunizmu, ja ga, mada ne odobravam u mnogome njegove politike, smatram dobrim Hrvatom, jer u protivnom slučaju ne bi na nj danas lajali svi oni koji reže na Hrvatsku. I napokon: Supilo je sam. Premda u koaliciji, on nije ni u kojoj stranci. On sam je stranka kao dokaz da i u našim mizernim prilikama mogu ni iz čega, vlastitom snagom postati i održati se jaki individui. Među savremenicima je Frano Supilo jedna od najboljih lekcija savremenoj energiji našoj, i ja sam uvjeren da je u duši i danas pravaš kao u doba kada je pod zaštitom misli Starčevićeve razvio u Dubrovniku zastavu Crvene Hrvatske.“ Nedugo potom, godine 1910, napisao je Matoš u feljtonu Saborski Uskrs ove rečenice: „I onda kada napadah gosp. Frana Supila kao prevelikog slavoserba, bijaše mi vrlo simpatičan. Opovrgao je moje klevetnike kada me pokušaše prikazati Argusom.“

Premda su Matošu svojstveni promjenjivi, časoviti dojmovi te nepredvidljivost kojom je zadobio brojne protivnike, ali i status beskompromisna kritičara koji zazire od intelektualne mimikrije, dodvorništva i oportunizma – ipak je u prvi mah teško razumjeti njegove ocjene Frana Supila. Doista nije lako shvatiti da bi se jedna povijesna ličnost mogla u političkome djelovanju iskazivati, pa i u različitim vremenima svojega života, starčevićevskim pravaštvom i „slavoserbstvom“. Ne podliježe sumnji da slojevita i višestruko uvjetovana historijska pojavnost Frana Supila još zaokuplja veliko zanimanje povjesničara i šire javnosti.

Rođen 30. studenoga 1870. u Cavtatu, Frano Supilo umro je u Londonu 25. rujna 1917. U povodu stogodišnjice njegove smrti održan je 11. listopada 2017. okrugli stol u Maloj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu.

Za ujedinjenje hrvatskih zemalja

U uvodnoj je riječi moderator Željko Holjevac, pročelnik Odjela za povijest Matice hrvatske, govorio o životu hrvatskoga novinara, političara i publicista Frana Supila, koji je kao mladi pravaš u Dubrovniku ušao u politički život u vrijeme širenja hrvatske nacionalne misli. Pokrenuo je u Dubrovniku politički list Crvena Hrvatska, koji je gorljivo promicao ideju ujedinjenja hrvatskih zemalja. Holjevac je zatim govorio o važnim političkim promjenama na početku 20. stoljeća, krizi dualizma u Austro-Ugarskoj Monarhiji i politici „novog kursa“ u Hrvatskoj te je rekao da su te promjene dovele do pokušaja hrvatsko-mađarske i hrvatsko-srpske suradnje, ali je ta politika doživjela slom. „U Prvom svjetskom ratu Supilo je djelovao u Jugoslavenskom odboru, koji je u inozemstvu radio na ujedinjenju južnih Slavena, no sukobio se sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem zbog različitih vizija buduće države: Supilo je zagovarao južnoslavensku federaciju, a Pašić proširenu Srbiju“, rekao je Željko Holjevac.

Zatim je Ante Bralić održao predavanje Odnos Frana Supila prema Srbima i političkoj ideji u Hrvatskoj, rekavši da je Supilo kao mlad političar započeo borbu protiv koalicijske vlasti Srba katolika i autonomaša u dubrovačkoj općini 1890, a već sljedeće godine pokrenuo je Crvenu Hrvatsku, u kojoj je poveo oštru borbu protiv srpskoga svojatanja Dubrovnika. Srbi katolici bili su elita unutar dubrovačkoga društva: pripadnici preostataka dubrovačke vlastele, bogati brodovlasnici, intelektualci i srednjoškolski profesori – istaknuo je Bralić i objasnio da je taj elitni stalež predstavljao sve ono što je bilo uskraćeno Supilu, koji nije uspio dobiti stipendiju u nautičkoj školi, nego je bio prisiljen završiti poljoprivrednu. Supilo je isticao da se treba boriti i protiv srpskog i protiv hrvatskog ekskluzivizma jer priječe narodno jedinstvo. Taj jedinstveni narod imao bi zajednički nastojati oko hrvatskih prava te biti protivan dualizmu, rekao je Ante Bralić te zaključio: „Današnjim rječnikom rečeno, Supilo je hrvatskim Srbima nudio da postanu politički Hrvati, a oni to nisu prihvaćali ni tada ni poslije.“

Optužbe za veleizdaju

Stjepan Ćosić je u predavanju Mozaik sličica o Supilu rekao da je po životnoj i političkoj drami Supilo teško usporediv fenomen, bez premca u modernoj hrvatskoj povijesti. „Bio je političar bez formalnoga obrazovanja i diplomat bez kredencijala; oličenje tradicionalnoga Konavljanina, podrijetlom, moralnim osobinama i izgledom. Suvremenici su ga redovito opisivali kao markantna i sugestivna, a ipak hladnokrvna i mirna čovjeka karizmatične snage i dubokih političkih uvida. Unatoč neznatnu podrijetlu, mladosti i činjenici da mu je zbog političkoga angažmana bilo zapriječeno školovanje, Supilo je kao dvadesetogodišnji pokretač i urednik Crvene Hrvatske utemeljio moderni pravaški pokret u Dubrovniku, ideološki razbio političku grupaciju dubrovačkih Srba katolika i doveo do poraza srpskokatoličko-autonomašku koaliciju u dubrovačkoj Općini. U riječkoj fazi s Novim listom srušio je političku barijeru između banovinske Hrvatske i Dalmacije postavši ujedno pokretač i središnja osoba dotad potpuno blokirane hrvatske politike“, rekao je Stjepan Ćosić. U ratnoj fazi bio je Supilo praktično jedini Hrvat kojega su primali i čije su mišljenje uvažavali mjerodavni političari Antante, napomenuo je predavač te dometnuo da je, s druge strane, Supilova politička borba bila obilježena nizom podmetnutih afera i optužbi, napadima brojnih suparnika i političkih neprijatelja, da bi završila tragičnom osamljenošću i smrću u tuđini.

Nakon toga Željko Holjevac govorio je o dokumentima koji optužuju Frana Supila za veleizdaju. Dana 9. kolovoza 1914. ugarski ministar predsjednik grof István Tisza brzojavio je, šifrirano, da se Frano Supilo, prema obavijesti austrougarskoga generalnog konzulata u Veneciji, „tamo mnogo druži sa sumnjivim Srbima i Talijanima“. Dana 31. prosinca 1914. pogranično redarstveno satništvo na Sušaku podnijelo je prijavu o boravku Frana Supila u Veneciji. Zatim je 26. siječnja 1915. ugarski ministar predsjednik u Budimpešti priopćio o putovanju Frana Supila u London: „Prema pouzdanim vijestima ostavio je Frano Supilo na 5. siečnja tg. Veneciju i odputovao u London. Supilo raspolaže navodno sa velikim novčanim iznosima, izdaje se za ugarskog narodnog zastupnika te drži u Londonu predavanja o političkim prilikama u monarkiji. Kod toga iztiče osobito tobožnju potrebu i želju monarkije za mirom.“ K tome je Željko Holjevac govorio o Krležinu viđenju susreta Frana Supila i Nikole Pašića u Nišu. Slijedi dio Krležina teksta (Iz galerije ličnosti):

„Stoji Baja pred Supilom bešćutno, sa svojim okupanim staračkim tijelom, patrijarhalnom bradom, ribljim očima: lice bez izraza, lice voštano i prazno, nokti svjetlucavi na odnjegovanoj ruci, žaket, žilet, zlatni lanac, prstenje, rublje, cipele, potezi od pegle na hlačama sve na svom mjestu: uredno i naglašeno čisto. I tako Baja stoji nevjerojatno ravnodušan spram svega što Frana Supila grize i proždire već jedan čitav život. Sluša Baja Supila kako govori o nekakvom maglenom srpsko-hrvatskom jedinstvu, o nekakvom još maglenijem jugoslavenstvu, razmišljajući o tom Austro-Croatu što se našao pred njim kao brodolomac bez korablja i bez barjaka. A što mu je to opet to njegovo crno-žuto jugoslavenstvo? To mu je opet ta njegova Austrija izmislila! Tu njegovu Jugoslaviju! Kakvi Jugo-Slavonci? Kakvi Šokci? Da oni ne bi hteli da nas pokatoliče kao onaj Švaba Štroca iz Đakova? Romantik, pustolov i ukleti sanjar Supilo stoji pred Bajom, pred premijerom jedne balkanske suverene države, osjećajući kako stoji pred neprijateljem.“

Personifikacija izigranosti Hrvata

Uslijedilo je predavanje Zlatka Matijevića naslovljeno Vlč. Stjepan Zagorac i Frano Supilo. Stjepan Zagorac rodio se u Karlovcu 1868, a umro na Sušaku 1936. Zaređen je za rimokatoličkog svećenika. Kao istaknuti član Hrvatske stranke prava, Zagorac je bio jedan od potpisnika Riječke rezolucije (1905) i gorljiv zagovornik na njoj utemeljene politike „novog kursa“, koju je inaugurirao Frano Supilo. Predavač je rekao da je Stjepan Zagorac htio okupiti sve pravaše u jedan stranački blok, a to se, prema njegovu mišljenju, nije moglo provesti ako neki pravaši ostanu u redovima Hrvatsko-srpske koalicije. Zagorac je iz pretpostavljene pravaške fuzije isključivao frankovačke pravaše, a Supilo je pravašku fuziju smatrao nemogućom te je govorio da je to samo „udica“ koja se koristi za razbijanje hrvatskih političkih snaga. Početkom 1909. Zagorac je istupio iz Koalicije i Hrvatske stranke prava. Na Friedjungovu procesu u Beču trebao je nastupiti kao svjedok protiv Supila. „Od Zagorca se očekivalo da će razotkriti eventualne Supilove tajne veze sa čimbenicima izvan Austro-Ugarske Monarhije, ponajprije s Kraljevinom Srbijom. No u iskazu je ustvrdio da se politički ne slaže sa Supilom, ali je naglasio kako je uvjeren u Supilovo političko poštenje te je odbacivao mogućnost da bi Hrvatsko-srpska koalicija imala neke doticaje s političkim čimbenicima u Srbiji, premda ostaje činjenica da su preko Svetozara Pribićevića tajne veze ipak postojale“, rekao je Zlatko Matijević.

Posljednje predavanje održao je Stjepan Matković. Za Supila je rekao da je neprijeporno poseban primjer borbena političara i novinara koji je akcijama za širenje nacionalnih sloboda i otpora protivnicima u nizu etapa obilježio hrvatsku politiku u nestabilnim vremenima od kraja 19. stoljeća do polovice Prvoga svjetskog rata, kad se odlučivalo o usmjerenju Hrvatske u kontekstu kretanja u Austro-Ugarskoj i Europi. Zatim je predavač napomenuo da su u Supilovim novinama, Novome listu, pisala mnoga poznata imena poput A. G. Matoša, Stjepana Radića i niza mladih autora koji će zagovarati politiku neprestane akcije, ne zadovoljavajući se politikom čekanja i dobačenim mrvicama. Friedjungova parnica samo je ojačala Supilov moralni položaj, ali i produbila sukobe s dojučerašnjim saveznicima na hrvatskoj sceni iz redova Hrvatsko-srpske koalicije. „On je i personifikacija izigranosti Hrvata na kraju Prvoga svjetskog rata i stalne potrebe za prinudnim prilagođavanjima drugim čimbenicima. Stoga će Supilo ostati zapisan kao markantna ličnost i jedan od lucidnijih političara i novinara s neobičnim darom za povlačenje diplomatskih poteza, ali i primjer tragičnoga lika koji nije uspio pronaći put za ostvarenje svojih ciljeva“, zaključio je Stjepan Matković.