Traganje za ljudskošću

Kod nas u vrijeme premijere distribuirana pod naslovom Istrebljivač, antologijska fantastična egzistencijalna triler-drama Blade Runner redatelja Ridleyja Scotta iz 1982. neosporno je jedno od prijelomnih ostvarenja u povijesti sedme umjetnosti. Iako je u doba premijernog prikazivanja naišla na nerazumijevanje najvećega dijela publike i kritike te ostvarila slabe komercijalne rezultate, adaptacija romana Sanjaju li androidi električne ovce kultnoga pisca Philipa Kindreda Dicka, čija djela obilježavaju osebujna literarna poetika, dominantni pesimizam i (egzistencijalna) nelagoda te antiutopija u ocrtavanju vizija nevesele budućnosti, ubrzo se prometnula u jedan od najvažnijih i najutjecajnijih filmova svih vremena. Posve razumljivo, jer riječ je o ostvarenju u kojem su Scott te suscenaristi Hampton Fancher (koji je tijekom rada zbog sukoba s redateljem napustio projekt) i David Webb Peoples (Nepomirljivi, Dvanaest majmuna) žanrovski okvir maestralno režirana, sugestivna i vizualno fascinantna fantastičnog noarovskog trilera vješto iskoristili za umetanje i elaboriranje vrlo intrigantnih Dickovih motiva poput rasizma, zatiranja humanosti, (ne)poštivanja autoriteta, etičnosti kloniranja, cjelinu efektno obogaćujući snažnim religijskim konotacijama. Rezultat toga je mračna i tjeskobna storija o realistički predočenu prljavom svijetu (tada) ne tako daleke budućnosti u kojem nikad ne izlazi sunce i u kojem umire i nestaje ljudskost.

U slojevitom i za mnogostruke interpretacije podatnu ostvarenju koje je i na izvedbenoj i na značenjskoj i na simboličkoj razini bilo daleko ispred svog vremena, nositelji ljudskosti u nestanku nisu ljudi nego replikanti, androidi u službi čovjeka temeljno namijenjeni obavljanju teških fizičkih poslova, poglavito u izvanzemaljskim kolonijama s kojih se vraćaju na Zemlju. Ovdje ih dočekuju istrebljivači poput Ricka Deckarda, čiji je zadatak na kraju životnog puta duga samo četiri godine eliminirati replikante kojima su ugrađena lažna sjećanja. Dick, Scott i suautori filma neprestano relativiziraju i brišu granicu između „stvarne“ ljudske i artificijelne replikantske psihe, razuma i osjećajnosti, brišući tako granicu između formalne i samo prividne ljudskosti, da bi u fascinantnoj završnici težište humanosti prebacili na stranu replikanata, onih koji plaču na kiši i koji su u dubinama svemira vidjeli i doživjeli stvari koje ljudi ne mogu ni zamisliti, iako im ti isti ljudi niječu sposobnost osjećanja i odlučivanja kao i posjedovanje svijesti i savjesti.

Antologijski Istrebljivač

Scottov Blade Runner film je koji sjajno stari, koji protokom vremena samo dobiva na vrijednosti, ponajviše zbog psihološkog nijansiranja protagonista i važnih sporednih likova, zbog filozofičnosti i metafizičnosti, naglašavanja impresivnoga socijalnog konteksta te zbog angažmana inteligentno zaogrnuta u žanrovsko ruho s akcijskim elementima. U izvornom Istrebljivaču unutarnji svemir likova važniji je od onog izvanjskog, relativiziranje humanosti ostavlja dovoljno mjesta za slutnje i pretpostavke koje su dijelom elaborirane u Scottovoj redateljskoj inačici filma, a žanr se modernizira i sjajnim stilizacijama te bogatstvom scenografsko-ikonografske slike i njezinih detalja. Scott je dojmljivo posvojio realitet Dickova futurističkog svijeta koji je uvijek primarno u funkciji oslikavanja duševnih stanja likova uz fokusiranje na samu bit humanosti te angažman protiv otuđenja i egzistencijalnih okolnosti koje su se otele nadzoru. Te okolnosti ne prate formalni tehnički i civilizacijski napredak, baš kao što čovjek nije sposoban osloboditi i razviti svoje umrtvljene duhovne potencijale.

U opisanom kontekstu bilo je logično i neminovno da nastavak Bladea Runnera, ma tko ga režirao te prema čijem god scenariju i u čijoj god produkciji bio snimljen, bude inferiornije ostvarenje. Jednostavno, film toliko blizak savršenstvu ne može dobiti kakvoćom ravnopravan nastavak, osobito ne u smislu značenjskog i interpretativnog bogatstva izvornika i u današnje doba u kojem forma ima primat nad sadržajem. Dok Ridley Scott film Blade Runner 2049 supotpisuje kao izvršni producent, scenarij je opet djelo Hamptona Fanchera i Michaela Greena (serije Everwood, Heroji, Američki bogovi), direktor je fotografije veliki Roger A. Deakins (Iskupljenje u Shawshanku, Nema zemlje za starce), a redatelj Kanađanin Denis Villeneuve, darovit filmaš koji je ugled stjecao izvrsnim naslovima Naša majka, Zatočene i Sicario te u manjoj mjeri kafkijanskim Neprijateljem i stilski superiornim, no semantički dosta trivijalnim egzistencijalnim SF-om Dolazak. Villeneuveu najbolje leži žanr psihološke egzistencijalne drame, koji u dobroj mjeri i jest u korijenu novog Istrebljivača, on je autor koji se povremeno utječe žanrovskim konvencijama, no koji skrbi za detalje, intimna stanja i međuodnose likova, koji dramsku napetost gradira i ozračjem tjeskobe te koji iznenadne erupcije psihopatskog nasilja i nehumanosti spretno inkroporira u naraciju polagana ritma, kojemu unatoč gledateljska pozornost nikad ne opada. Villeneuve je i autor koji u posljednjim filmovima sve očitije formu i stil preferira pred sadržajem, što je osobito vidljivo u Dolasku, a i u ovom ostvarenju mnogo se polaže na fascinantnu vizualnost i scenografska rješenja, što pridonosi impresivnoj ugođajnosti i ozračju nelagode koja raste.

Kad se kaže da je novi Blade Runner inferioran izvornom filmu, to ne znači da je riječ o slabu ostvarenju. Naprotiv, posrijedi je vrlo uspjelo djelo čiji autori i ne pokušavaju prikriti derivativnost i povremenu citatnost te čiji je redatelj tijekom čitavog rada na projektu otvoreno izražavao skepsu i bojazan glede njegova (ne)uspjeha, upravo zato što svaka usporedba neizbježno mora biti na štetu nastavka. Realno, cjelovit i zaokružen film kakav je izvorni Istrebljivač nastavak i ne treba, no kad je on već pred nama, red je istaknuti njegove dominantne vrline i ukazati na pokoji nezanemariv nedostatak. Vrijeme odigravanja priče novog filma istaknuto je u naslovu, od trenutka kad se Rick Deckard (sad ostarjeli i umorni Harrison Ford) susreo s replikantom Royem Beattyjem prošla su tri desetljeća, a u međuvremenu se zbilo Zamračenje, gotovo kataklizmička pojava za koje su na Zemlji izbrisani svi digitalni podaci, a sačuvani samo oni papirnati. Nastupila je velika glad, a korporaciju Tyrell preuzeo je Niander Wallace (primjereno maniristički nastup Jareda Leta), tajkun koji se obogatio na proizvodnji sintetičke hrane i koji se praktički smatra bogom, osobito u odnosu prema replikantima. U međuvremenu je razvijena nova vrsta replikanata, Nexus 8 i 9, a posljednje primjerke nekadašnje nesavršene vrste Nexus 8 love upravo ti novi replikanti, kakav je i protagonist K (vrlo dobar, uvjerljivo nesiguran i većinom ambivalentan Ryan Gosling). Film započinje svojevrsnom parafrazom završetka prethodnika, susretom K-a i „starog“ replikanta Sappera Mortona (odlični Dave Bautista), tijekom kojeg Morton prije eliminacije od strane K protagonistu kaže da ne zna što je čudo, jer ga nikad nije vidio. To je čudo rođenje djeteta iz veze Deckarda i replikantice Rachael, a saznanje o postojanju osobe rođene u vezi dviju „vrsta“ na više će razina pokrenuti zbivanja. Među replikantima se razvija pokret otpora koji u toj osobi vidi mogućeg mesiju, nje se dakako uz pomoć najodanije suradnice Luv (odlična Sylvia Hoeks) želi domoći tiranin Wallace, K-ovu šeficu Joshi (Robin Wright efektno hladna kao u Kući od karata) počet će mučiti etičke dvojbe koje će njezinu liku dati notu humanizma, a sam će K više nesvjesno no racionalno pomisliti (točnije je reći ponadati se) da je upravo on ta osoba, na što upućuje i njegovo ime K (Krist, ali i asocijacija na Kafkin Proces).

Dijelom otvoren završetak

Nada da možda nije replikant nego čovjek, da je uistinu i bitno humano biće, a ne android s usađenim sjećanjima, K će pretvoriti u pobunjenika protiv (totalitarnog) sustava i u Deckardova saveznika, nakon što se naposljetku susretnu. Od trenutka njihova susreta u Las Vegasu, gdje Deckard u napuštenom hotelu živi sa psom koji je možda replikant i uz hektolitre viskija, autori skreću u formulaičnost i manirizam, utječući se dramaturškim konvencijama i značenjskim simplifikacijama te se film u završnici pretvara u akcijsku dramu predvidljiva raspleta. No za razliku od izvornog Bladea Runnera, ovaj ima dosta otvoren kraj s nekažnjenim i nedovoljno iskorištenim Wallaceom, s tek uvedenim pokretom otpora i njegovom borbom te sa susretom oca i djeteta koji vapi za elaboracijom. Lako je zamisliti još jedan film koji bi se nastavljao neposredno na ovaj, ponovo s Deckardom kao više simboličkim predvodnikom borbe protiv Wallacea i korporacije Tyrell (Harrison Ford vidljivo je star i nekako bezvoljan) te moguće s ipak preživjelim K-om kao stvarnim vođom. O tome koliko Villeneuve drži do koncepta Bladea Runnera i njegove razrade govori i realizacija tri kratka petominutna filma koja prema redateljevim riječima prikazuju ključne događaje koji su se zbili tijekom tri desetljeća koja razdvajaju dva nastavka. Najuspjeliji i najzanimljiviji među njima je film 2048: Nowhere to Run Lukea Scotta, koji prikazuje ljudskost replikanta Sappera Mortona u susretu s jednom djevojčicom i njezinom majkom na prljavim i prenapučenim ulicama megalopolisa, na kojima je replikant prisiljen uteći se nasilju kako bi zaštitio njih dvije. Morton djevojčici daruje roman Moć i slava Grahama Greenea, djelo koje govori o svećeniku koji u doba vjerskih progona u Meksiku preispituje značenje humanosti i toga što znači biti čovjekom. Već na temelju tog filma i uvoda u Blade Runner 2049 jasno je da i Sapper Morton zavređuje zasebni film.