Tjelesno, duševno i društveno blagostanje

23. poglavlje

koje je vrlo neobično jer pripovjedača više nema, pripovijest je završena, ali Adom i Mijom nisu se bavili samo pripovjedači/pripovjedačice o njima, nego i još netko na zdravu umu teško shvatljiv i posve neprihvatljiv način

Tjelesno, duševno i društveno blagostanje

Govori o sebi: Ida Einmann,
rođena Brce, udovica

Nijesam Njemica, nego Konavoka. Nako, ajmo kaza – napola! Jer mi je mati iz Boke. Einmann je prezime po mužu. On je bio Nijemac, Austrijanac, rođak doktora Wagnera koji je živio na Grudi. Jer je oženio Konavoku.

Ernest, a svi su ga zvali Erny Einmann bio je njegov rođak, a moj muž. On je bio tek finuo medìcinu i došo je bio vizita rođaka, doktora Wagnera. Mene je srio baš kad sam odila u ambulantu. Malo prehlađena, ništa opasno. I odma se zaljubio u mene. Jer sam bila najljepša.

Mene je oni Đuro, Đuro Krstoglav, iz velike kuće, u kojega sam se ja bila zajubila, baš bio ostavio, kurvin sin! Jer je mislio da sam ga prevarila. A nijesam ga prevarila nego sam samo išla na ti Maričin pir. Moja se najboja prijateljica Marica udavala, zvala me u svatove pa sam odila bala. Moja mama mi je rekla da mogu! Nije istina da sam se tamo sa svakijem fatala i ljubila, nijesam niskijem! To je Đuro izvento! Samo da me more ostavi! Roditelji momcima iz velikije kuća zapovidu s kojom se manjgurom smiju, a s kojom ne smiju vjéra. Zato je mene Đuro i ostavio, govno posrano! Jer su mu ćaća i mati rekli da mu i žena mora bi iz velike kuće, ne ja!

Svi su se u mene zajubivali jer sam bila najljepša, i u školi i u selu! U svijem selima! Mogla sam ji imat… vako, vidite, na svakomu prstu po jednoga! I mama mi je vazda govorila da sam najljepša! A znate li ko je moja mama? Znate li vi da je i moja mama isto bila najljepša! Ona je između svije-o-svije manjgurica u Konavlima bila izabrana da Stjepanu Radiću, najvećemu sinu hrvatskoga naroda, kad je ono vizitavo Konavle i držo govore, preda buket cvijeća. Jer je baš ona bila najljepša.

Čim je Erny mene vidio, stanuo je i tvrdo upro oči u me. Nije mogo maknu oči s mene! Ja sam se zacrvenjela, ali mu nijesm ćela to pokaza pa nijesam gledala u njega, nego preda se. Vako, malo… bi škicnula, da vidim što čini! A on ne čini ništa, nego me samo gleda, gleda i gleda! Mene! Ovo vam govorim najiskrenije. Jer ste mi rekli da vam sve moram rijet i sve najiskrenije.

Drago mi je bilo, uživala sam što me tako gleda. I zato  – ovo vam je isto najiskrenije  – da se osvetim onemu šporkomu kučku Đuru. Ovo nikad nikomu nijesam rekla, znate! Jer ja sve najiskrenije kaživam samo vama!

Ernest je već vizitavo doktora Wagnera i ranije. Zato je nabado nešto rvacki. „Fi, fi, fi ste najljepša majn-gura u sfa Konafla! Kako se fi sfala? Ich bin Ernest, Erny sa fas! Ja fi wünsche šenit, jetan tan!“ Da će me oženi jednoga dana, a ni krenuo u me još nije bio! Tako je bio drag. I to njegovo švabsko „fi“! Jer se tako slatko zaljubio u me!

Na dvadeset i osmoga đuna ubijen je u Sarajevu princ Ferdinand. I počo je rat. Oni prvi! Tada, kao što vidite, počinje i ova naša pripovijest. Mislim, to s Ernyjem. Ali niko se nije nado da će finut kako je finula.

Meni je moja mama rekla da će i Ernyja car zva u vojsku. On će u vojsci bi doktor, ne na fronti đe se puca, ali svejedno je bolje da se vjenčamo prije nego on parti u rat! Jer u ratu se nigda ne zna što će bit!

Pozivnicu za vjenčanje poslala sam i Đuru, namjerno, iako nije mogo doć, sve i da je hotio. Neka kurvin mulac vidi da sam našla boljega od njega! Š njime bi vazda bila samo težakinja i znojila bi se po poju, a vako ću bi gopođa doktorka! Neka crkne od muke, prevarant i prasac jebeni! Jer se on usudio mene odbaci, ali odbacila sam ja njega!

Ja nijesam tada imala ni sedamnes, nego, šesnes i po pa je moja mama podpisala da se mogu vjenča. Ne crkveno, to bi trajalo, nego  – u posebnim okolnostima. Učinili smo to već iduće setemane. On je pošo u rat praktično s vjenčanja. Jedva da smo i tu jednu jedinu noć proveli kao muž i žena. Bio je nervozan, prestrašen, nezadovojan što ostavlja mene, mladu i lijepu ženu, pa skoro ništa od njega i nijesam imala. Jer je već rano ujutro moro u ti prokleti rat!

Ni tri mjeseca kasnije Srbi su topovskom granatom neđe tamo na Drini pogodili austrijsku poljsku bolnicu, iako je na njom bio znak Crvenoga križa. Morebi baš zato. Pala je granata na šator u kojemu je bio moj Erny.

Dr. Ernest Einmann pokopan je samo u dijelovima, jer ga cijeloga nijesu mogli skupi! Što točno nijesu našli od njega, ne znam. Dobila sam odštetu, koju sam stavila šteđet, vojnu mirovinu kao i zahvalnicu: „Ehrenvol gab er sein Leben für die Heimat“. Časno poginuo za Domovinu. Jer je mene ostavio i pošo s vojskom!

Kad je naša carevina izgubila rat i kad smo pali pod Jugoslaviju i pod Srbe, ja bi bila nastavila dobiva vojnu mirovinu da sam pošla živje u Austriju, reko mi je jedan avokato. Kako ću tamo, đe, komu? U Austriji nigda njijesam ni bila! Osim doktora Wagnera, nikoga od njegovije i ne znam. Ostanula sam živje ođe!

Kraljevska Jugoslavija mi je tu mirovinu poništila. Muž mi se borio kontra Srba, a srbski kralj tada je postanuo i moj kralj! Iako ga niko od našije ljudi, pa ni ja, nigda nije ni ośećo ni stimo kao svoga. Jer i nije bio naš.

Da ne krećem u ušteđevinu, pošla sam u Novi i zaposlila se u Hotelu Boka, najprije privremeno. Učinio mi je tu uslugu Viktor Smashil, po ženskom lozi rođak moje matere Helene, rođene Posilović.

Tamo su sve te ženske bile na me strašno điloze i stalno su me zbog nečega špijavale Viktoru. Sreća moja što on nije to obado. Jer sam bila najljepša od svije nji!

Ma, oću, oću, kako sam vam i obećala! Usredotoči ću se ja na Mija, na njega jedinoga i jesam usredotočena, znate vi to, ali tada ga još nijesam ni gledala. Neki dječačić, seljačić, nevažan. Ali kad se vratio s odsluženja vojske, zapeo mi je za oko. Bio je ljepši od Đura i Ernyija zajedno. Razumje ćete vi mene, svakako!

Oni su bili moje mladalačke ljubavi, prolazno zaljubljivanje, kao i nekoliko drugije, sličnije, i ranije i kasnije.

Mijo, to je bilo drugačije. U njega se nijesam samo zaljubila. Njega sam voljela dušom i srcem, i tijelom i mislima, i činjenjima, svijem što sam imala, svijem što sam mogla! Jer sam ga ćutjela, iskreno i duboko!

„Jesam li ti i danas najljepša, anđele moj?“ „Svaki dan si mi najljepša!“, nasmijo bi se on. Nije istina da je to njemu bilo usputno i da sam mu se nametnula. To je bila sudbinska ljubav, koju sam cijeli život čekala. Jer sam znala da će se jednom pojavi!

Prolazno i jer mu se bezočno nametala bilo je ono s onom pokvarenom Vjekovom ženom, sa Zdenom, ober kurvetinom. To je bilo nametanje, a ne ja! Isto i ona lupežica, kako jom je ono bilo ime, ona propala studentica, Tonja, kako li, koja se maškaravala pa tako namaškarana u ljepoticu dolazila i izazivala ga da bala š njom na taraci hotela. Ama, jednom sam je izlemala kao kozu u kupusu. Pred svijem! Neka se vidi kakva je! Jer mi ga je hotjela otet!

Kad sam sve bila sredila i kad je sve sjelo na svoje mjesto, kad je došo u moju kuću, kad je otvorio radionicu u njom, kad smo konačno počeli živje zajedno, onda se nenadano, kao munja iz oblaka, kao zmija ispod kamena, kao nenadana moja nesreća pojavila ta, ta, ta… zla sreća! Nekakva Ade! Anđela! Sigurno je još i vlainja! Kurva vlaška! Ko je ona, što je ona, je li ona ikad iđe do tada postojala?! Nije! A Mijo se odjednom pojavio š njom! Za ne povjerova! Siguro je da ga je ona zamađijala!

Je li bila ljepša od mene? Nije! Je li bila pametnija? Nije! Bila je samo viša i veća, ali i krava je od mene veća, i deva viša, i ta ženska je od gorile jača. Čula sam da ni pismena nije, smrad ženski! Ja sam makar došla do pred samu malu maturu! Ali, bila sam doktorka, muž mi je bio doktor! Nije ona to mogla ni zamisli! Iako sam bila i ljepša i pametnija od nje, Mijo  – nju doveo! I to u moju kuću! Jer ga je su nečijem zatravila i zamantrala!

Ne, ne, nije to bila Ernyjeva kuća. Pokojni doktor Ernest Einmann nije imo ništa nego svoju diplomu, tako mi je i reko. Moj dundo, ćaćin brat, Natalio Božo Brce, ogradio je tu kuću, ali đece nije imo, a žena mu umrla. Ja sam bila jedinica. I jedina mu nepuča. Tako je kuća pripanula meni.

Mogo je Mijo ostavi radionicu u njom. Mogla sam je proda i s onijem što sam imala ušteđevine kupi kuću u Gradu ili u Novomu pa da Mijo tamo otvori obrt. Sve sam imala i sve mu davala, ali on  – Adu! Kurvetinu primorsku. Jer mu je, siguro još i s onom beštijom iz Močića, uvalila nešto u piće ili u jelo!

Pokušala sam osporit im ženidbu, jer ja sam s Mijom živjela praktično već u braku, svaku noć, kad je bio doma, u mojom postèlji, davala mu i dušu i tijelo, nije se smio oženi drugom! Jer je već bio moj!

Naši popovi su isto nikakvi, ništa oni ne razumiju nas žene, kad i nemaju žena, nijesu ni mene razumjeli.

Do gospođe Munike sam lako došla jer je ona poznata iscjeliteljica, proročica, predviđa sudbine i liječi od uroka. Čini i druge usluge, ali to je dosta skupo i jako, jako povjerljivo. Sekreto, strogo sekreto. Ni vi ne smijete zloporabi što vam govorim! Tako mi je rekla: nikomu ni riječi! Jer bi onda i ona i ja mogle finut u zatvoru.

Kako jom je pravo ime? Moram li ja to vama rijet? Dobro! Muniba Sokolović, ali svi su je zvali Munika. I svi su odili u nje, valjalo je čeka i po mjesec dana i više dok se dođe na red. Ja sam mogla i preko reda. Jer smo se nas dvije tako dogovorile.

Ako oću da bacimo urok na Adu, da ne more više rađa, a da jom se dijete razboli i umre, morala sam gospođi Muniki odnije nešto njezino. Komadić robe, vlas kose, nokat, nakit, bilo što, ali da je njezino ili da to ona koristi. Jer bez tega, teško da će uspje!

Bila sam na mukama, kako do tega doć, kad mi se ukazala nenadana prilika. Bi će da i Bog ne pomaže take ženske nakaze, otimačice tuđije muškije, kao što je Ade. A pomaže nama, prevarenim i ostavjenim ženama.

Kad su Mijo i ona došli s onijem svojijem djetetom u doktora Wagnera, a ja sam tada tu pomagala, donijet lijekove, uredi ambulantu za śutra… Kad je Ade ostavila torbu u čekaonici, ja sam zavukla ruku u nju i našla nje kolanicu. Dala sam je gospođi Muniki. Ona je izgovorila i učinila što treba i dijete jom stvarno zamalo da nije umrlo. Interesala sam se, tako je bilo! Tu u nas svi sve o svima znaju. Mali je već bio umro, ali spasio ga je čovjek kojega zovu Vrag. On sigurno i jes vrag. Jer je poništio Božju pravdu.

Pa, kako to mislim?! Mislim, znate, mislim to tako jer kakva je to Božja pravda da ona, koja mi ga je otela, ima dijete š njim, a ja ne!? Ja sam htjela s Mijom ima dijete, ali su mi bile već pasale godine. A i pobacivala sam! Grubo je rijet abortus, a grubo ga je i učini, znam ja to. Ali svejedno, ne more to bi Božja pravda da ja nemam dijete, a da ga ona ima! Jer ni u čemu nije bolja, nego u svemu gora od mene!

Da bi i njom i njemu izumrla sva fameja  – jer neće se on više nikad vrati meni, sve dok ona živi š njim  – da bi im se ugasila loza i da bi zavazda nestalo njihovo prezime s lica zemlje, morala sam dvadeset i osam dana svaki dan sprema kosu koja bi mi odpala dok je ujutro češljem i savit je u smotuljke. Isto tako nokte koje svake setemane odrežem, su tijem smotuljcima stavit u neku škatulu ili kartonsku manju kutiju, kao onu od crevalja. Ko je uzme u ruke i otvori, to prokletstvo će mu se onda dogodit! Jer se gospođa Muniba u to već bila uvjerila!

Dugo sam prêzala kuda Ade i Mijo idu. Otišla bi tamo u tu njihovu vukodrobinu, sakrila bi se u goru i gledala. U neki sam čas škatulu s kosom i noktima stavila na među uz put, zamotanu u bijelu kartu s crvenom vrpcom, kao da je dar, nekomu, zaboravljen. I čekala, sakrivena. Da vidim ko će to uze.

Naišlo je ono dijete, Adin i Mijov mali sin. Vraćo se iz škole. Uzo je škatulu, okreto je, odvezo vrpcu da pogleda što ima unutra, a onda sve odbacio od sebe, daleko iza međe, i uteko! Jer se strašno prepanuo kad je vidio što je u njom!

Gospođa Muniba misli da je to ispanulo odlično i da će i njegova i njezina fameja sigurno izumrjet! Jer se to tako već događalo. Dovoljno je da je ti mali to imo u rukama! Pa još i otvorio: pun pogodak!

Ne, ne, nije mi ga bilo žo! Sliči na nju, a takve zle žene ne zaslužuju da ja žalim ni nji ni njiov rod ni porod! Jer su zle i otimaju tuđe muške!

Ostalo je još samo to, rekla je Munika, da mi se Mijo vrati, ako ga još ja želim. Rekla sam jom da mi je sad više do tega da ga ona nema, nego da ga ja imam, nakon svega! Dobro onda, rekla je gospođa Muniba, Ade se moramo riješit. Ne ubit je, ne daj Bože, to se ne smije! Nego ovako: tri vrste krvi! Moja, to mi je odma uzela u epruveticu, onda od žabe krastače i od tek rođenoga djeteta, još nekrštenoga anđela! Kad žabu krastaču idem lovit, neka pazim da me ne zapiša, otrovna je. Tada ja mogu umrijet! Ima gospođa Munika krvi od krastače, dobila je iz Turske, ali bit će mi mnogo jeftinije ako sama ulovim žabu! Gospođa će Muniba učinit jedan poseban melem… Jer se ne more drugačije!

Žabu krastaču nijesam niđe mogla nać, pa mi je gospođa Muniba prodala onu tursku žablju krv.

Onda sam otišla u to rodilište. Bila bi ja vratila bebu, što će mi tuđe dijete, samo da mu uzmem dzeru krvi! Nijesam uspjela. Uhvatili su me i zvali policiju.

Jao, doktore, ne pitajte me to! Cijelu sam ušteđevinu dala Muniki!

Kako ste rekli? Zdravlje je tjelesno, duševno i društveno blagostanje. I da sam ja tjelesno zdrava, ali ono drugo…

Pa, nijesam ja luda, doktore!? Obećali ste da ćete me puštit iz Ustanove ako budem dokraja iskrena i ako zaključite da sam zdrava. Zdrava sam, doktore, nije meni ništa! Doktore, vratite se! Doktoreee! Pùštite me, majmuni jedni! Upomoooć!

Poglavlje iz romana koji
će sljedeće godine biti objavljen
u nakladi Matice hrvatske